Vladeta Jerotić je govorio: Kad roditelj ima dvoje djece, kune se da ih podjednako voli – ali to...

Čuveni psiholog Vladeta Jerotić je srušio mit o savršenom roditeljstvu jednom rečenicom koja boli, ali liječi.

U društvu koje od majki i očeva traži savršenstvo, Vladeta Jerotić je smjelo izgovorio ono što se po balkanskim kućama šapuće, ali pred svijetom poriče: nijedan roditelj ne voli svu svoju djecu na isti način.

Njegova rečenica nije osuda, već poziv da skinete teret laži sa sopstvenih leđa. I upravo tu se krije ključ mirnije porodice.

Zašto je Vladeta Jerotić rušio mit o jednakoj ljubavi
Roditeljska ljubav nikada nije ravnomjerna jer svako dijete dolazi sa svojom energijom, temperamentom i ranjivošću.

Prirodno je da se majka ili otac dublje povežu sa djetetom koje im liči, bilo po izgledu, karakteru ili načinu razmišljanja. To ne znači da je drugo dijete manje voljeno. Znači samo da je emocionalna nit drugačije ispletena, što je i Jerotić isticao u svojim radovima.

Favoritizam u porodici postoji češće nego što priznajemo, a najčešće je nesvjestan.

Roditelji ne vole po pravilu, već po osjećaju. Iskrenost u domu počinje upravo priznanjem tih sitnih nijansi koje djeca, vjerujte, savršeno osjećaju i bez riječi.

Šta je tačno govorio psiholog Jerotić o roditeljstvu
Jerotić je smatrao da je roditeljstvo proces, a ne ispit savršenstva. Riječ je o stalnom učenju, prilagođavanju i suočavanju sa sopstvenim emocijama, ponekad i sa sopstvenim demonima.

Ne morate da se borite za matematičku ravnotežu koja je nemoguća. Važno je da svakom djetetu pružite ono što traži njegova duša, čak i kada ta ljubav izgleda potpuno drugačije od djeteta do djeteta.

Prava ljubav se ne mjeri količinom, već prisustvom, pažnjom i razumijevanjem.

Da li roditelj zaista može da voli oba djeteta isto
Ne može, i to je u redu. Roditeljska ljubav je duboka i neupitna, ali nije simetrična niti merljiva kantarom. Kako je govorio Vladeta Jerotić, mi nismo isti u različitim periodima života, pa ne možemo ni svako dijete voljeti na isti kalup.

Istina koja oslobađa, a ne ranjava
Prihvatanje da niko ne voli svu djecu podjednako nije poraz. To je početak zdravog razuma pod istim krovom.

Kada se gušite u krivici jer prema jednom djetetu osjećate neobjašnjivu bliskost, a prema drugom napor, samo zidate barijere koje mališani osjećaju i te kako jasno.

Djeca ne traže preciznu vagu, već da budu viđena onakva kakva jesu. Misli Vladete Jerotića nas podsjećaju da je viđenje važnije od brojanja.

Nekom detetu prilazite kroz dug razgovor uveče
Drugom kroz jasno pravilo i strogu granicu
Trećem kroz tihi zagrljaj bez ijedne riječi

Pravednost u porodici ne znači da su svi dobili isto. Znači da je svako dobio ono što mu je u tom trenutku spasilo dušu.

Kako roditelji griješe kada glume jednakost
Najveća zamka leži u glumljenoj pravičnosti. Kada roditelj kupuje iste poklone, dijeli identične rečenice pohvale i pravi spiskove ko je koliko puta dobio šta, djeca to ne doživljavaju kao ljubav. Doživljavaju kao birokratiju.

Iza takvog ponašanja često stoji strah da će biti optuženi za pristrasnost, pa se trude da budu hladno korektni umjesto toplo prisutni.

Učenja Vladete Jerotića su upravo ovde najoštrija, jer je smatrao da hladna jednakost ranjava više nego priznata bliskost.

Kako razgovarati sa djetetom koje se osjeća zapostavljeno
Ako vam dijete kaže da volite više brata ili sestru, nemojte odmah da poričete. Sjednite, slušajte i priznajte da svaki odnos izgleda drugačije. Objasnite da različitost ne znači manjak ljubavi, već poseban prostor koji pripada samo njemu.

Takav razgovor liječi godinama nataloženu sumnju i djeci daje sigurnost da pripadaju, baš onakva kakva jesu.