New York Times oduševljen herojima BiH: "Zidovi Bilinog polja će govoriti"

Ugledni američki list The New York Times posvetio je opširan i emotivan tekst historijskom uspjehu nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine i njenom plasmanu na Svjetsko prvenstvo 2026. godine.

Novinar James Horncastle opisuje neviđenu noć u Zenici, poraz moćne Italije, novu generaciju bosanskih heroja, ali i ratne ožiljke te prkos naše domovine.

Američki list podsjeća na legendarnog Ivicu Osima i njegove suze na početku agresije na BiH, povlačeći paralelu s današnjom generacijom koju predvodi Edin Džeko.

Tekst pod originalnim naslovom "Noć kada je Bosna i Hercegovina dobila nove heroje" u nastavku prenosimo u cijelosti:

U sarajevskom naselju Grbavica, jedan mural prikazuje trenutak kada je Ivica Osim 23. maja 1992. godine podnio ostavku na mjesto selektora Jugoslavije. Švabo je bio i zauvijek će ostati čovjek s Grbavice. Ovo naselje je tokom rata bilo prva linija odbrane i pretrpjelo je stravična razaranja. Njegove riječi od tog dana ispisane su tik uz njegov lik.

"Ovo je moj privatni gest", rekao je tada Osim. 

- Možete to shvatiti kako hoćete, to je moja lična odluka. Neću govoriti zašto niti objašnjavati, vrlo dobro znate, ali ako ništa drugo, to je jedino što mogu učiniti za taj grad da se i vi sjetite da sam rođen u Sarajevu i da znate šta se tamo dešava. Samo to.

Danas stambene zgrade i dalje nose ožiljke od granata, a u susjedstvu se renovira stadion Željezničara, kluba koji je Osim u sezoni 1984/85. vodio do polufinala Kupa UEFA. Taj stadion je 1992. godine gutao plamen.

Trideset godina nakon rata, Sarajevo i dalje nosi te ožiljke. Kapiten Bosne i Hercegovine, 40-godišnji Edin Džeko, svoju karijeru započeo je u Želji. Kada su drugi odlazili, on je ostao u Sarajevu. 

- Mnogi nogometaši počinju tako što ganjaju loptu na ulici. Za mene je to bilo nemoguće. Ali kada je rat završio, izašao sam mnogo jači u glavi. - prisjetio se.

Zenica kao tvrđava
Iskustva poput ovog daju mali uvid u to šta plasman na Svjetsko prvenstvo znači za mjesta poput Grbavice, ostatka Sarajeva i cijele države. Bosna ima tek tri miliona stanovnika, otprilike isto kao i Rim. Vidjeti Džeku, s rukom u povezu, kako dugo u noć slavi s novom generacijom igrača, od kojih su mnogi odrasli u bh. dijaspori u Americi, Austriji, Njemačkoj i Švedskoj, bilo je nešto posebno.

U Zenici, gradu poznatom po jednom od najvećih zatvora u bivšoj Jugoslaviji, Bosna je pod ključ stavila italijanske snove o Mundijalu i bacila ih na dno rijeke na još četiri godine. Baš kao i u Velsu prošle sedmice, izabranici Sergeja Barbareza su se vratili iz zaostatka u samom finišu i slavili nakon penala. Udarci s bijele tačke izvodili su se pred kulisom masivnih socijalističkih zgrada, čiji su se stanari nagurali na balkonima, mašući bakljama i paleći vatromet na krovovima.

Kada je posljednji penal zatresao mrežu, najvatreniji navijači iza gola razvili su transparent koji je prikazivao američku vizu za grupu BHFanaticos, koji pakuju kofere za SAD, Kanadu i Meksiko. Italijani, koji su u Bergamu slavili kada su saznali da će im Bosna biti protivnik u finalu baraža, sada su očajnički gledali u prazno. Selektoru Italije Gennaru Gattusu bile su potrebne tablete za spavanje da smiri živce prije utakmice. Bosanci u utorak također nisu spavali, ali iz potpuno drugih razloga.

Činilo se da je cijelo Sarajevo izašlo na ulice u ranim jutarnjim satima. Nepregledna kolona automobila protezala se Titovom ulicom. Zastave su se vijorile sa hauba, sirene su trubile do besvijesti, a iz grla su se orili hitovi Dine Merlina, Enesa Begovića i Halida Bešlića. Dvanaest godina nakon prvog i jedinog puta kada se Bosna plasirala na Svjetsko prvenstvo, slavili su kao da se to nikada prije nije dogodilo.

Novi heroji i lekcija iz poniznosti
Bosna ima nove heroje. Uz pitu pred utakmicu u utorak, moji bosanski prijatelji Alen i Adi još uvijek su prepričavali kako se Tarik Muharemović bacio na glavu da blokira udarac Harryja Wilsona u utakmici protiv Velsa. Bili su oduševljeni Kerimom Alajbegovićem, sljedećom velikom nadom Bosne, nakon što je asistirao Džeki za izjednačenje u Cardiffu i hladnokrvno pogodio odlučujući penal.

Osamnaestogodišnji Alajbegović nije bio u prvih jedanaest protiv Italije, ali kada je ušao, njegov mekani prijem lopte i elegantni potezi odmah su ga izdvojili kao igrača kojeg vrijedi pratiti. Ponekad je jednostavno očigledno kada je neko vrhunski talent. Alajbegović je jasno dao do znanja da bi vrlo brzo mogao pokazivati svoju magiju na mnogo elitnijim pozornicama od šarenog travnjaka Bilinog polja.

Mnogo se pričalo o pomalo surovom ambijentu u kojem se igralo finale baraža. Čelik iz Zenice, na čijem se ostarjelom stadionu igralo, je bh. drugoligaš. Italijani baš i nisu nacija koja bi trebala držati lekcije o infrastrukturi, s obzirom na stanje svojih stadiona. Ipak, to ih nije spriječilo da Bilino polje proglase terenom za treću ili četvrtu ligu kod njih kući.

Baš kao i sa trening kampom reprezentacije u Sarajevu, gdje su Zmajevi trenirali tik uz ergelu i rzanje konja, skromnost bosanske priče bila je u oštrom kontrastu sa bahatošću i poniženjem koje je na kraju pretrpjela Italija.

Džekino liderstvo je od prve do zadnje minute bilo za udžbenike. Svjestan koliko je ružno izgledalo kada su italijanski igrači slavili što su izvukli Bosnu, zatražio je od navijača da se uzdignu iznad toga, ustanu i aplaudiraju italijanskoj himni.

- Italija je prva reprezentacija koja je došla igrati u Bosnu nakon rata - rekao je Džeko. 

- Možda se ljudi toga ne sjećaju ili ne znaju, ali Italija je došla na prijateljsku utakmicu 1996. godine. Na tome im zauvijek trebamo biti zahvalni. Na terenu će biti rat. Poslije utakmice, prijatelji kao i prije. Šta bude, bit će. To je nogomet.

Ipak, dok se rijeka ljudi slijevala prema Vječnoj vatri u Sarajevu, slavlje nas je podsjetilo da nogomet nikada nije samo igra. To je priča o kulturi, identitetu, pripadnosti, ponosu, sjećanjima i mitovima. Radi se o 120 minuta koje u mjestima poput Grbavice, Zenice, Mostara i svugdje gdje Bosanci dišu, mogu trajati čitavu vječnost.

- Godinama od sada, i zidovi će pričati o onoj noći na Bilinom polju - zaključuje se u tekstu New York Timesa.