Iran je udario na Ahilovu petu svjetske ekonomije: "Ovo je najgora moguća situacija"

Zapovjednik iranske Revolucionarne garde Husein Salami izjavio je prije tri dana da kroz Hormuški moreuz neće proći „ni litra nafte“ dok Teheran, i niko drugi, drugačije ne odluči. Bila je to potvrda da je Iran, kako kažu analitičari, pronašao Ahilovu petu globalne ekonomije — i odlučio na nju udariti.

Sukob Irana sa Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelom od prvog je dana imao vojnu i energetsku dimenziju.

U prvim satima nakon početka američko-izraelskih udara Revolucionarna garda je radiom emitovala upozorenja svim brodovima u moreuzu da prolaz nije dopušten. Nije to bila formalna blokada jer Iran nije fizički zatvorio moreuz, ali je učinak bio gotovo identičan.

Iran to nije postigao pomoću mornarice, mina ni protubrodskih projektila, nego pomoću jeftine tehnologije – dronova.

Mehanizam je bio jednostavan. „Sve što je Iran trebao učiniti bilo je nekoliko dronova u blizini moreuza“, objasnila je Helima Croft, globalna šefica strategije za sirovine u investicijskoj banci RBC Capital Markets.

„I odjednom su osiguravatelji i brodske kompanije odlučili da je nesigurno proći kroz tu usku krivinu plovnog puta.“

Bilo je to, kako je Croft nazvala, „zatvaranje koje su pokrenuli osiguravatelji“ — ne topnička, nego administrativna odluka. Čim su osiguravatelji povukli police za brodove u tranzitu kroz Hormuz, ekonomski račun za brodare praktično je prestao imati smisla.

Najveća energetska kriza u 50 godina

Podaci o pomorskom prometu pokazali su pad prometa od 70 posto u prvim danima, da bi sredinom prve dekade marta promet gotovo pao na nulu. Samo su iranski tankeri koji su nastavili izvoziti naftu prema Kini prolazili kroz moreuz.

Prema podacima Zajedničkog pomorskog informacijskog centra (JMIC), između 1. i 9. marta kroz moreuz je prošlo svega 39 teretnih plovila. U normalnim okolnostima tim plovnim putem dnevno prođe oko 138 brodova.

Posljedice su bile trenutne i globalne. Cijena nafte dostigla je gotovo 120 dolara po barelu, da bi se potom stabilizirala oko 90 dolara.

„Suočeni smo s onim što izgleda kao najveća energetska kriza od naftnog embarga 1970-ih“, rekla je Croft.

„Kada su analitičari razmišljali o tome šta u globalnim naftnim tržištima može poći po zlu, ovo je otprilike najgora moguća situacija.“

Uz naftu, globalna opskrba ukapljenim prirodnim gasom (LNG) pala je za oko 20 posto, prisiljavajući bogatije azijske ekonomije da se nadmeću s Evropom za dostupne kapacitete.

Kolateralne žrtve bile su i države koje nisu učestvovale u sukobu. Irak, koji velik dio svoje nafte izvozi kroz moreuz, morao je zatvoriti neka od najvećih naftnih polja jer bez mogućnosti izvoza jednostavno nije imao gdje skladištiti naftu.

Prekinute su i opskrbne rute za oko 18 posto globalnog izvoza peleta željezne rude i gotovo 10 posto svjetske primarne proizvodnje aluminija, što je dovelo do naglog skoka cijena na tržištima metala.

Nafta iz strateških rezervi

Međunarodni odgovor bio je bez presedana. Međunarodna energetska agencija (IEA) 11. marta objavila je koordinirano oslobađanje 400 miliona barela iz strateških rezervi svojih 32 članice, više nego dvostruko u odnosu na 182,7 miliona barela oslobođenih 2022. godine nakon ruske invazije na Ukrajinu.

„Izazovi s kojima se suočavaju naftna tržišta neviđenih su razmjera, pa sam jako zadovoljan što su članice IEA-e odgovorile kolektivnom akcijom neviđenih razmjera“, izjavio je izvršni direktor IEA-e Fatih Birol.

No u istom obraćanju dodao je i konstataciju koja je bila mnogo važnija: „Ali, da budem jasan, najvažnija stvar za povratak stabilnog toka nafte i gasa jeste obnavljanje tranzita kroz Hormuški moreuz.“

Četiristo miliona barela, prema analitičarima Macquarieja, ekvivalentno je tek dvadesetodnevnom volumenu koji je u normalnim okolnostima prolazio kroz moreuz. „Ako to zvuči kao malo, to je zato što i jeste“, rekao je Birol.

Iranska strategija

„Islamski režim vodi rat iscrpljivanja“, rekao je Gregg Roman, izvršni direktor organizacije Middle East Forum.

Iran lansira jeftine dronove, a SAD i saveznici presreću ih skupim raketama, „što stvara rat iscrpljivanja koji američko-izraelsku stranu mnogo košta“.

S druge strane, uprkos prijetnjama potpunom blokadom, Iran je od 28. februara do 11. marta izvezao najmanje 11,7 miliona barela nafte kineskim kupcima kroz isti moreuz koji navodno zatvara.

Peking je, čini se, dobio izuzeće od pravila koja vrijede za ostale. Ta selektivna propusnost moreuza — otvoren za kineske i iranske brodove, a zatvoren za sve ostale — nije nedosljednost iranske strategije, nego njena suština. Iran ne želi trajno uništiti Hormuški moreuz; želi upravljati njime kao polugom pritiska.

Kinesko ministarstvo vanjskih poslova odmah je pozvalo sve strane na prekid neprijateljstava i garantovanje slobodne plovidbe kroz moreuz jer je Kina, prema analizi u Foreign Policyju, kratkoročno izložena: približno polovina kineskog uvoza nafte i trećina uvoza LNG-a prolaze Hormuškim moreuzom.

No dugoročno bi Kina, koja je godinama gradila strateške rezerve, elektrificirala ekonomiju i diverzificirala energetsku infrastrukturu upravo očekujući takav scenarij, mogla iz ove krize izaći kao neočekivani pobjednik.

Američki odgovor

Vašingtonu je pitanje Hormuza postalo prvi prioritet. Načelnik Združenog štaba SAD-a general Dan Caine 10. marta rekao je na konferenciji u Pentagonu da vojska razmatra opcije za obnovu komercijalnog prometa.

„Razmotrit ćemo čitav spektar opcija za uspostavljanje vojnih uslova koji bi to omogućili.“

Predsjednik Donald Tramp istog dana na Truth Socialu poručio je Iranu da će biti udaren „dvadeset puta jače“ ako nastavi ugrožavati pomorske rute.

Hoće li te prijetnje biti dovoljne ili će Hormuški moreuz ostati zatvoren duže nego što iko želi zavisi od pitanja koje ni Goldman Sachs, ni IEA, ni Bijela kuća ne mogu predvidjeti — koliko dugo Iran može podnijeti ekonomsku i vojnu cijenu vlastitog rata iscrpljivanja.

Historija geopolitike pokazuje da odgovor rijetko bude onaj koji je jedna strana u početku očekivala.