Hrvatski analitičar: Rusija i Kina ne žele nuklearni Iran, kao ni SAD i Izrael
Vanjskopolitički analitičar iz Zagreba Tonči Tadić izjavio je da Rusija i Kina, uprkos tome što s Iranom imaju saradnju i zajedničke interese, u suštini ne žele “nuklearni Iran”, baš kao što to ne žele ni Sjedinjene Američke Države i Izrael. Prema njegovoj ocjeni, Moskva i Peking Teheranu nisu pouzdan oslonac u scenariju ozbiljne eskalacije, jer bi nuklearno naoružan Iran za njih značio dodatnu nepredvidivost i komplikaciju u globalnoj sigurnosnoj ravnoteži.
Govoreći o stanju iranskog nuklearnog programa, Tadić ističe da je realna slika teško provjerljiva jer precizne podatke zna mali broj ljudi unutar samog Irana. Navodi da su raniji udari oštetili dio infrastrukture, ali da se ne može sa sigurnošću tvrditi šta je tačno pogođeno, a šta nije, jer se napadaju lokacije za koje se zna, dok potencijalne skrivene tačke ostaju van dometa procjena.
Tadić smatra da Iran vjerovatno nema nuklearnu bombu, ali da je mogao pokušavati doći do nje kroz dva ključna pravca: plutonij putem reaktora teške vode i obogaćivanje urana centrifugama. U tom kontekstu podsjetio je i na ulogu Međunarodne agencije za atomsku energiju, kao i na sporazum iz 2015. godine, koji je ograničavao nivo obogaćivanja urana i držao proces pod nadzorom. Nakon američkog povlačenja iz sporazuma 2018. i iranskog izlaska 2019. godine, prostor za sumnje i nagađanja postao je znatno veći.
Kada je riječ o “prljavoj bombi”, Tadić naglašava da je riječ o scenariju koji u javnosti izaziva strah, ali da se bez konkretnih obavještajnih potvrda ne može govoriti o realnim kapacitetima i namjerama Teherana. Dodaje da razvoj nuklearnog oružja zahtijeva dugotrajan, skup i stabilan proces, a da ga kontinuirani udari, sabotaže i likvidacije stručnjaka čine znatno težim.
Posebno je skeptičan prema ideji da bi se iranski režim mogao srušiti samo zračnim napadima. Kaže da je “gotovo nemoguće” očekivati promjenu vlasti isključivo iz vazduha, te dovodi u pitanje realnost poziva da se Revolucionarna garda “preda”, uz poruku da takvi zahtjevi nemaju jasnu logiku na terenu.
Na kraju, Tadić procjenjuje da Rusija Iranu praktično ne može pomoći u vojnom smislu, prije svega zbog vlastite iscrpljenosti i fokusa na rat u Ukrajini. Kao ilustraciju navodi da su, prema dostupnim informacijama, napadi na ciljeve oko Teherana pokazali ozbiljne rupe u iranskoj protivzračnoj odbrani, uprkos sistemima koje je ranije dobio iz Rusije.