Nikolaidis o svom novom romanu 'Sarajevo safari': Glavni likovi su Vučić i Šešelj, a Dodik snosi...

Nova knjiga crnogorskog i bosanskohercegovačkog književnika i kolumniste Andreja Nikolaidisa 'Safari u Sarajevu' dio je, kaže pisac, zamišljene trilogije, čiji se podnaslov - Kako ubiti vampira, referira na znameniti roman Borislava Pekića.

„Prvi dio ove trilogije je 'Most na Drini' - jasno je sa kim polemišem, dok će njen treći dio biti moja verzija 'Gorskog vijenca', takođe jednog od kapitalnih djela jugoslavenske književnosti. Ova tri romana svojevrsno su 'novo čitanje klasika': traženje odgovora na pitanje kako bi ta djela, nekoliko decenija nakon što su napisana i sa iskustvom koje imamo, mogla biti pročitana“, kaže Nikolaidis za Slobodnu Bosnu.

Razgovarala Tamara Nikčević

SB: Koliko je na Vaše 'novo čitanje' Ive Andrića, Pekića i Njegoša uticalo iskustvo rata u Bosni i Hercegovini?

NIKOLAIDIS: Presudno. Međutim, imam utisak da je moje dosadašnje 'novo čitanje' klasika malo koga zanimalo u Crnoj Gori i u Bosni i Hercegovini. Naime, 'Most na Drini', veoma polemičan prema Andriću i najblaže rečeno kontroverzan, nije izazvao nikakvu javnu reakciju.

SB: Zašto?

NIKOLAIDIS: Bez lažne skromnosti, da sutra crknem, iza mene bi ostala barem prilično opsežna i impresivna kritika velikosrpskog nacionalizma. Kada bi neko sabrao sve što sam napisao i posvetio toj biblijskoj pošasti koja neće prestati da proizvodi žrtve i da sanja svoje krvave snove, bilo bi mu jasno zašto se moje knjige ne prodaju u srpskim knjižarskim lancima – uključujući ove u Crnoj Gori. Zato nema pozitivne kritike, zato me ne pozivaju da gostujem u njihovim medijima i sl. No, zašto me prećutkuje tzv. bošnjačka i crnogorska elita, zašto sam kod njih zabranjen? Vjerujem iz političkih razloga. Naime, aktualnu vlast u Bosni i Hercegovini nazivam kvislinškom, izdajničkom i sramnom. Mislim da je to razlog zabrane.

SB: Očekujete da će 'Safari u Sarajevu' imati sličan tretman?

NIKOLAIDIS: Očekujem. Još kao tinejdžer sam prestao vjerovati da bi, da me nema, svijet bio drugačiji, da bi plakao zbog toga što sam otišao. Bez mene se, dakle, može. Ipak, uskoro će crnogorski 'Fokalizator' i bosanskohercegovačko 'Vrijeme' štampati 'Safari u Sarajevu', pa će onaj koga to bude zanimalo jednom saznati kako su, devedesetih godina prošloga vijeka, fašisti i psihopate iz Zapadne Evrope dolazili u opkoljeno Sarajevo da ubijaju sarajevsku djecu, te ima li adekvatne kazne za takav zločin. Takođe, vjerujem da će jadnom neko poželjeti da sazna kakav je genocid počinjen nad Bošnjacima u Podrinju i koji su sve monstruozni zločini počinjeni u Višegradu, o čemu govori 'Most na Drini'.

SB: U romanu 'Safari u Sarajevu' nema pozitivnog lika. Niste mogli…?

NIKOLAIDIS: Ne, očito više nisam u stanju da proizvedem pozitivan lik, niti da, izuzev kao najbrutalniji sarkazam, pošaljem tzv. pozitivnu poruku. Moje su knjige uvijek bile mračne; nekoliko posljednjih očito su mračnije od mračnog standarda. Ne vidim ništa pozitivno; vidim samo nedovršenost i mogućnost za ponavljanje užasa. Koji će se, siguran sam, desiti. Na Balkanu, uostalom, nikada ni jedan posao nije završen do kraja i fraze poput 'suočavanja s prošlošću', 'individualne odgovornosti“ i slično ne znače ništa. Pa, za skidanje table sa likom ratnog zločinca Ratka Mladića danas je neophodan 'pravni osnov'!“ Ideološko tumačenje stvarnost odbijam kao najcrnje nasilje. Tim prije što pripadam generaciji kojoj je dva puta u životu srušeno sve u šta je vjerovala. Prvi put 1992. godine, kada mi se sarajevska stvarnost ukazala kao vlastita krvava suprotnost; uključujući komšije, koji su odjednom postale pomahnitale zvijeri.

SB: Crna Gora drugi put?

NIKOLAIDIS: Da, avgust 2020. godine i propast crnogorskog emancipatorskog projekta.
I svijet se rastače na elementarne čestice; imperija koja je diseminirala dominantnu ideologiju, u međuvremenu je od nje odustala i ono što trenutno gledamo je goli banditizam SAD. Oni koji tu zemlju vode ponašaju kao pirati. Ako uklonimo ideologiju koja nas je uvjeravala da postoji međunarodni pravni poredak i ideja pravde koja kroz taj poredak može biti ostvarena, veoma lako ćemo se prisjetiti da u ovome što se zbiva, u to banditskom ponašanju Amerike, nema ničeg novog.

SB: Nema?

NIKOLAIDIS: Ne! O tome piše Augustin u 'Ispovijestima'. Imate znameniti odlomak, susret vladara i pirata, kada vladar pita pirata šta mu je bilo na pameti kada je napao njegove brodove. A šta je tebi bilo na pameti kada si napadao druge države, odgovara pirat i konstatuje da je obojici na pameti bilo isto - pljačka. Da, vi imate zakone, ali i mi pirati plijen dijelimo po nekim zakonima, kaže pirat. Jer zakoni uvijek postoje. Ali ono što razbojničku družinu razlikuje od države nisu zakoni i pravna država, nego pravda. Ukoliko nema pravde, nema ni razlike između države i razbojničke družine. A pravde nema, sve se raspalo. Ostala je gola sila.

SB: Koja je to 'sila' uticala na to da, tri decenije nakon zločina, ispričate priču o 'sarajevskom safariju'?

NIKOLAIDIS: Da o tome napišem roman na pamet mi je prvi put palo 2022. godine. Nisam se usuđivao, jer nisam imao dovoljno informacija. Posljednjih mjeseci je dosta toga objavljeno, dobili smo i psihološki profil ljudi koji su pucali: postalo je jasno da je riječ o licima koja funkcionišu mimo zakona, koji su toliko bogata da misle da mogu sve što požele. Takvi su išli na Epsteinovo ostrvo, uvjereni da su vrsta zaštićena od kazne. Stvarao sam lik bogatog Evropljanina, fašiste koji s prezirom i mržnjom gleda na muslimane; čudovišta koje je u stanju ubiti dijete dok je majci u naručju. Ta majka u mom romanu ima drugi život, odnosno ono što je mogla izvući od života nakon što joj je 1992. ubijeno dijete. Angažuje detektiva da pronađe Italijana, sarajevskog snajperistu, i da ga ubije. Ne vjeruje u sud, želi osvetu. Eto, o tome govori moj roman noir, čiji su junaci i Aleksandar Vučić i Vojislav Šešelj. Obojica su, naime, nedvojbeno boravili na Jevrejskom groblju, sa koga su, pored ostalih lokacija, pucale psihopate koje su stizale na 'sarajevski safari'. Ne vjerujem da ćemo doživjeti sudski eprilog ovog slučaja, koji čak nije pokrenulo tužilaštvo BiH, nego italijansko.

SB: Zašto ne vjerujete?

NIKOLAIDIS: Mnogo je vremena prošlo, svjedoci volšebno nestaju i umiru, pitanje je ko bi uopšte svjedočio. No, sve i da proces bude pokrenut, razvukao bi se u nedogled. Najzad, znamo da na ovom svijetu bogati rijetko odgovaraju za svoja nedjela.

SB: Italijansko tužilaštvo je, kažete, pokrenulo istragu, vodeća zapadna štampa o tome piše… Vidite li tu i neku političku poruku?

NIKOLAIDIS: Budući da priča o 'sarajevskom safariju' 2022. godine nije izazvala ni približno interesovanje najuticajnijih zapadnih medija, nije bez osnova pomisliti da neko sa Zapada ovim šalje poruku Aleksandru Vučiću. Svjestan kako stvari funkcionišu i koliko je Zapadu stalo do pravde i do žrtava – nimalo! - ne vjerujem da će Bosna i Hercegovina od toga vidjeti dobra; baš kao što ga nije vidijela ni od ostalih procesa. Jer paradoks Bosne i Hercegovine je i to što su se žrtve doslovno borile da budu uočeni i osuđeni zločini koji su nad njima počinjeni, ali su, bez obzira na ishod sudskog postupka, uvijek izostajali politička artikulacija i političke posljedice osuđujućih presuda. Što je Bosna i Hercegovina više dokazivala zločine počinjene nad svojim građanima, to je bivala manja, dok su politički nasljednici ratnih zločinaca sve više profitirali. Naročito iritantno je potpuno odsustvo političkih posljedica presude za genocid. Presuđeno je i - nikom ništa. Srebrenica se i dalje nalazi u etntitetu RS i prepuštena je na milost i nemilost onima koji postavljaju table i veličaju zločinca Ratka Mladića. U krajnjem – a to govorim bez trunke cinizma - ako je i bilo političkih posljedica, one su išle u korist ne žrtve, nego počinitelja genocida. Uostalom, ako pogledate Milorada Dodika i taj monstruozni entitet koji se zove RS, što možete zaključiti?

SB: Što?

NIKOLAIDIS: Da se zločin itekako isplati. A ako se zločini isplati, onda bi ga trebalo ponoviti, je li? Apologete izdaje i klanja, poput Joanikija u Crnoj Gori, danas raspredaju o tome koliko su partizani tokom i nakon rata pobili izdajnika i koljača. Očito nedovoljno, to je jedini valjan odgovor. Revizionizam u zemljama bivše Jugoslavije smrdi do neba, a sa fašistima na vlasti u Vašingtonu, može biti samo još gore. To prosto bazdi, tako da svečani prijemi u američkim ambasadama, gdje viđene zvanice i dalje po inerciji blebeću o demokratiji, progresu i antikorupciji, zapravo nisu drugo do bal pod gas-maskama.

SB: Zašto nije bilo političkih posljedica presuda o kojima govorite?

NIKOLAIDIS: Zašto?! Imamo li presudu za genocid? Imamo. Što još imamo? Poslali su tri zločinca u zatvor, ali ih i dalje slave; i dalje je u njihovim školskim programima negiran genocid, njihove institucije i dalje promoviraju ideologiju u ime koji je genocid počinjen. Što se u političkom smislu promijenilo? Ništa. Ostala im je ideologija, teritorija, zemlja, vlast. Sve! Dodik je na vlast došao tvrdnjom da je genocid počinjen, a karijeru završava tvrdnjom da genocida nije bilo. Prvo je govori kako bi udovoljio onima koji su ga doveli na vlast; kada je se dočepao, prestao je da im udovoljava. Danas mu nešto fali, snosi posljedice zbog monstruoznosti koje činio, sekira se što je sistematski razarao Bosnu i Hercegovinu, uništavao i državu i društvo?! Ne može da spava, grize ga savjest?!

SB: Da, ali ko je za to odgovoran?

NIKOLAIDIS: Svi, svi su odgovorni. Doduše, bošnjačka strana nema i nikada za to nije imala dovoljno snage. Najodgovorniji je, dakle, onaj koji ju je imao, a to je međunarodna zajednica. Ako je neko želio mir na Balkanu, ako je želio pravdu, postojao je samo jedan način da do nje dođe.

SB: Koji?

NIKOLAIDIS: Da velikosrpska ideologija bude zabranjena onako kako je bio zabranjen nacizam u Njemačkoj. Dva puta je u 20. vijeku u ime te ideologije počinjen genocid nad muslimanima i jasno je da će biti počinjen i treći, četvrti ili peti put, dokle god se to zlo ne upokoji kao vampir iz naslova Pekićeve genijalne knjige. To je put, to je istinski put koji vodi miru i pomirenju. Do njega se dolazi tako što naučnim, kulturnim, obrazovnim institucijama zabranite da sprovode i promoviraju tu ideologiju. Kada kažem zabrane, mislim doslovno - zabrane. Jer riječ je o zločinačkoj ideologiji, koju kad zabranite, imate mir. Time bi i Srbija, koja stoljećima posrće pod teretom te ideologije, dobila mogućnost da postane pristojna država. Opterećena idejom o vlastitoj veličini koju ne može da ostvari, Srbija se neprekidno upinje da realizuje svoj izmaštani koncept, na kraju ipak svjesna da za to nema dovoljno snage. Jer da se to moglo desiti, desilo bi se. I po Srbiju i po region je opasno i poražavajuće da, uprkos svemu, u toj zemlji nema druge ideje izuzev velikodržavne, velikosrpske. Njom je premreženo srpsko društvo - od akademije, crkve, škola, univerziteta. Uključujući tzv. pokrete nade, poput ovoga koji se kotrlja Srbijom i koji nije postigao ništa jer je i sam velikosrpski.

SB: Jedan od junaka Vaše knjige je, kažete, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić, koji je devedesetih bio na Jevrejskom groblju. Doduše, nije nosio pušku, nego – kišobran.

NIKOLAIDIS: Vučić je sam priznao da je bio na Jevrejskom groblju i potpuno je svejedno što je nosio. Jer sve da je nosio kišobran, ostali su nosili puške. Šta tačno radite tamo gdje su puške uperena na djecu Sarajeva? Kao da neko kaže – da, bio sam u konc-logoru, ali nisam puštao plin, samo sam šetao. Je li Vučićevoj političkoj karijeri naštetilo to što je devedesetih bio na Jevrejskom groblju ili je lider Srbije postao baš zato što je tamo bio? Vučićeva i Šešeljeva odgovornost za sve što se dogodolo i što se događa u Jugoslaviji ne bi bila manja da nisu bili na Jevrejskom groblju.

SB: Zašto ne bi?

NIKOLAIDIS: Zato što su, kao politička sila, oni vodili ruke koje su pucale na Sarajevo. Što očito nije bio problem ni međunarodnoj zajednici, niti bilo kome. Zato više nisam u stanju da pomislim, a kamoli da izgovorim tzv. pozitivnu misao, da kreiram pozitivnog junaka. Sve što mogu je parezija, koju sam upoznao zahvaljujući M. Fukou. Riječ je o konceptu koji podrazumijeva nepokolebljivo izricanje istine, bez obzira na posljedice. Prije svega izricanje istine u lice vladaru, koji ima moć da vas uništi. Parezija podrazumijeva i veliku opasnost po onoga ko verbalno u glavu udara onoga kome se obraća. A taj kome se obraćate je, recimo, Aleksandar Vučić. Nije mi preostalo ništa do da vodim svoj mali, privatni, nebitni rat, jednako prezirući političke organizacije, međunarodnu pravdu, međunarodne institucije. Pljujem na to! Gnušam se! Zahvaljujući aktuelnim nositeljima tzv. demokratskih vrlina na čelu sa SAD, povraća mi se kada vidim američku zastavu. Ne očekujem ništa ni od koga.

SB: A od sebe, što od sebe očekujete?

NIKOLAIDIS: Da ne iznevjerim ono što sam uradio i da idem do kraja. Najdalje što mogu. Zato je Vučić junak mog romana.