Šehović, Zajko, Palić – teška ratna ljeta uzela su najbolje i najhrabrije: Narodni heroji koje je...

Ako bi se u periodu agresije na BiH morali tražiti teži od najtežih dana, oni su se preživljavali u julu, mjesecu genocida u Srebrenici, te pada i potpunog etničkog čišćenja Žepe.

U 27. danu jula, u različitim ratnim godinama, BiH je izgubila dvojicu legendarnih komandanata, čija su imena ispisana na svijetlim stranama historije, iako su ih u međuvremenu nemar, nezahvalnost i bahatost donekle potisnuli u zaborav.    

Komandanti s prve linije
Na brdu Žuč iznad Sarajeva, 27. jula 1993. godine poginuo je Enver Šehović, komandant 1. slavne motorizovane brigade, koja je kasnije proglašena i viteškom. Njegova komanda nije bila u zaštićenim objektima u gradu, već na prvoj liniji. Šehović je poginuo sa svojim saborcima Zahirom i Esadom Panjetom, samo 40 dana nakon što je na Žuči pao i Safet Zajko, komandant 2. viteške motorizovane brigade. Obojica su odlikovani ordenom Heroja oslobodilačkog rata i najvećim ratnim priznanjem „Zlatni ljiljan“. Jedan pored drugog ukopani su u haremu Alipašine džamije u Sarajevu.
 
- Većina moje brigade, kao i 2. viteške, mahom smo bili iz istočne Bosne. Velešići, Buča Potok, Boljakov... to je ta raja. Nismo imali povjerenja u ta vojna lica, ko za koga radi, pa nam je zato bilo drago kad nam je došao zemljak Enver Šehović, rođen u Foči. Njega smo odmah zavoljeli i zato što je baš bio iz naroda, nije se postavljao kao klasični vojni komandant, jer mi smo dobrovoljno išli u akcije, a ne zato što bi nam neko naredio – priča za „Avaz“ Sead Marevac, ratni komandir izviđača 1. slavne brigade.

S komandantom Šehovićem vidio se sat ili dva prije njegove smrti. U paklu bitke za Golo brdo pozvao ih je na komandno mjesto na Žuči kako bi im izdao nove naredbe. I tokom ovog susreta svjedočili su njegovoj hrabrosti.

Ne razdvajati Šehovića i Zajku
- Po kiši granata niz livade smo došli do njega. Od dima ne znaš na koju ćeš stranu. Zatičemo komandanta na cesti, koji nam govori da je na vezi slušao kako naređuju napade na nas iz Rajlovca. Imao je dvije motorole, šeta cestom i izdaje naredbe, a mi diverzanti preskačemo preko tog puta i samo da nam je ući u njegovu zemunicu – sjeća se Sead.

Nakon razgovora sa Šehovićem vratili su se na položaje, a ubrzo je stigla vijest koja je zaledila branitelje: „Izgubili smo komandanta“.

Uoči godišnjice Šehovićevi saborci položili su cvijeće na spomen-obilježja u Pofalićima, Velešićima, posjetili Kovače i groblja poginulih saboraca.

Marevac kaže da je 1. slavna bila multietnička brigada, zbog čega su je nekad zvali i 1. slavna pravoslavna. Jučer su proučili Fatihu komandantima na mezarju u haremu Alipašine džamije, te posjetili brdo Žuč.

- Sve što kažem za Envera Šehovića, svaka riječ se odnosi i na Safeta Zajku, njegovu komandu i borce. To nikako ne možemo razdvajati. Bili smo ponosni što nam je 2. viteška susjed. Bili su to komandanti s prve linije, koji razgovaraju i saslušaju svoje borce. Zato ih je vojska voljela. Naši komandanti i mi nismo dobili mjesto koje smo zaslužili. Mi imamo isti broj „Zlatnih ljiljana“, kao neke brigade koje rova nisu uzele – ističe Marevac za „Avaz“.

Dodaje da ga, ipak, sretnim i ponosnim čini što je bio saborac Envera Šehovića.

 „Bit ću posljednji koji će izaći iz Žepe“
„Narode, ne bojte se. Svi ćete biti spašeni! Ja ću biti posljednji koji će izaći iz Žepe. Nijedno dijete neće ostati siroče prije moga“, riječi su pukovnika Avde Palića, komandanta odbrane Žepe, heroja koji je svoj život dao za spas naroda.

Ispunio je obećanje prije nego što je na pregovorima sa zločincima Ratkom Mladićem i Zdravkom Tolimirom u bazi UNPROFOR-a 27. jula 1995. zarobljen. Tada su zarobljeni su i Mehmed Hajrić i Amir Imamović, članovi civilnih vlasti Žepe.

Trideset godina poslije, Esma Palić, Avdina supruga, u svjedočenju za „Dnevni avaz“ prisjeća se mučnih dana iz 1995.

- Ne znam kako izgleda pakao, ali ti dani bi se tako najlakše mogli opisati. Vreli julski dani, bombardovanje sa svih strana, blokada, stotinama kilometara daleko od slobodne teritorije, okruženi s toliko srpske vojske koja je bila odlučna da Žepu etnički očisti – počinje priču Esma.

Šok zbog pada Srebrenice prerastao je u paniku, nakon što su u Žepu počeli stizati izbezumljeni i ranjeni Srebreničani, sa strašnim svjedočenjima o genocidu. Esma je strahovala za sudbinu enklave, posebno dvoje djece, Avdinu i njenu porodicu, ali najviše za supruga, jer kroz poraze prethodnih godina Avdu je upoznala i VRS.

- U Srebrenici se desio genocid i tu je sve rečeno, ali niko ne želi da priča da je ista ta vojska, s istom komandom i istim zločincima krenula na Žepu. Žepa se 13 dana branila. Bili smo u paklu 13 dana i čekali da međunarodna zajednica i vlasti u Sarajevu shvate, da nam pomognu, da nas podrže i da budemo spašeni. Nama je ista namjena bila kao narodu Srebrenice. Ni UN, ni vlasti u Sarajevu nisu bili svjesni koliko nam je svaka sekunda dragocjena – kazuje Esma Palić.

Šta je rekao Alija
Posljednji put Avdu je vidjela u noći sa 24. na 25. juli, kada je iz Žepe izašao prvi konvoj s ranjenicima i civilima. Avdo je, sa zločincem Tolimirom, ispratio konvoj do linije razgraničenja kod Kladnja.

- Rastali smo se oko 3 sata ujutro. Vratio se u Žepu da izvrši svoju misiju. Snimak na kojem se vidi Avdo sa Tolimirom nastao je 24. jula. Civilna i vojna komanda su od UN-a i od Sarajeva tražili da se spasi narod Žepe. Delegacija Žepe je već dolazila na Bokšanicu, gdje je Mladić stacionirao svoj štab, ali su uporno tražili Avdu. Uvijek je bilo uvjetovanje, dok Avdo ne dođe nema ništa od evakuacije. Zadnju noć, 23. na 24. juli došla je informacija iz Sarajeva. Predsjednik Izetbegović je u razgovoru s rukovodstvom Žepe rekao: „Mi vam više ništa ne možemo pomoći. Pomozite sebi kako znate i umijete“. Tada je Avdo rekao: „Idem na pregovore“. Otišao je i tada je nastao taj snimak na kojem je rekao: „Ja sam taj Avdo kojeg tražite“ – kaže Esma Palić.

Zarobljen je 27. jula oko 10 ujutro u bazi UN-a u Žepi, kada je posljednji konvoj civila bio blokiran, a evakuacija uvjetovana njegovim pojavljivanjem.

Hajrić i Imamović zarobljeni su na drugim lokacijama. Palić je prebačen u vojni zatvor u Bijeljini, a 5. septembra 1995. godine je ubijen.

Mnogi su mogli pomoći da Avdu oslobode
Na svim adresama Esma je tražila Avdino oslobađanje – od Generalštaba, Predsjedništva RBiH, UN-a, UNPROFOR-a, Crvenog križa, jer znala je da jedan komandant nakon zarobljavanja neće biti odmah ubijen. Simptomatičnim smatra odgovore koje je dobila, a konačne zaključke, kaže nam, ni danas ne može donijeti.

- To presuditi može samo Svemoćni, ali mislim da se moglo uraditi puno više na njegovom spašavanju. Možda bi danas bio živ. Neću govoriti imena, oni koji su živi možda se pitaju jesu li uradili ono što su trebali. Oni koji su tada obnašali vlast, koji su mogli da naprave pregovore, sami će sebi odgovoriti – ističe Esma Palić.

„Teško onom ko čeka na državu, heroji ovom društvu ne trebaju“
Osim kao simbol hrabrosti i ljudskosti u teškim vremenima, Avdo će ostati upamćen i kao odgovoran, vedar i blag suprug, otac, sin, brat i komšija.

- Mislim da se generalno heroja više niko ne sjeća, da heroji ovom društvu ne trebaju. Ovom društvu trebaju crne hronike, kriminalci, teške teme, ovom društvu ne trebaju pozitivni uzori. Ovom društvu ne treba jedan Avdo Palić, koji je žrtvovao život za ljude za koje je bio odgovoran. Takav moralni standard za ovo društvo je poremećen. Prvo moraš misliti na sebe, to sam hiljadu puta čula. Ne sjećamo se heroja, porodice s tim uvijek žive i one su najviše zanemarene. Ja sam se borila u okviru svojih vlastitih vrijednosti, ali teško onom ko čeka na državu, jer ova država radi samo ono što je politički profitabilno, ništa ono što je moralno i ljudski. Porodice heroja nisu politički profitabilne, Avdo Palić ponajmanje – zaključuje Esma Palić u ispovijesti za „Avaz“.