Kako je boravak u pećini otkrio tajne unutrašnjeg sata i promijenio svijet nauke zauvijek
Boravak francuskog naučnika Michela Siffrea duboko pod zemljom nije samo bio eksperiment u izolaciji, već početak nove ere u proučavanju ljudske biologije. Njegovo istraživanje postavilo je temelje za hronobiologiju – nauku koja istražuje kako živa bića održavaju svoj "unutrašnji sat".
Od geologa do pionira hronobiologije
Godine 1963., Siffre je planirao dvosedmični boravak u pećini kako bi proučavao glečere. Međutim, brzo je shvatio da to vrijeme nije dovoljno za dublje uvide. Odlučio je produžiti eksperiment na više od dva mjeseca, potpuno isključen od vanjskog svijeta – bez satova, sunčeve svjetlosti i drugih vremenskih pokazatelja. Jedini način praćenja vremena bile su njegove vlastite aktivnosti i zapisi koje je vodio.
"Morate razumjeti, po struci sam bio geolog", prisjetio se kasnije. No, upravo taj geolog je otvorio vrata u potpuno novu naučnu disciplinu.
Šta se dešava kada nestanu dan i noć?
Siffreovo najznačajnije otkriće bilo je da ljudi posjeduju unutrašnji biološki sat koji funkcioniše nezavisno od vanjskih vremenskih signala. Kada je bio lišen svih ritmova dana i noći, njegov cirkadijalni ritam se promijenio – dani su se produžili i postajali neregularni. Time je pokazao da naš organizam ne zavisi u potpunosti od rotacije Zemlje.
Njegov rad je inspirisao i druge istraživače da se okušaju u sličnim eksperimentima. Zabilježeni su ekstremni slučajevi poput 33 sata sna i 72 sata budnosti. Jedan ispitanik je čak ostao potpuno nepomičan cijeli dan, što je izazvalo paniku među naučnicima koji su mislili da je preminuo.
Nauka u službi svemira i vojske
U jeku Hladnog rata, NASA i vojska su prepoznali vrijednost Siffreovih otkrića. Astronauti i podmorničari, koji dugo borave izolirani od prirodne svjetlosti, mogli su imati koristi od novih saznanja o ljudskom biološkom satu.
Eksperimenti su pokazali da dugotrajna izolacija i poremećeni obrasci spavanja mogu uticati na hormone, raspoloženje, pa čak i imunološki sistem. Radnici u smjenama danas direktno koriste ove spoznaje kako bi ublažili umor i poboljšali učinkovitost.
Naučna zajednica i javnost – između divljenja i kritike
Iako su Siffreovi eksperimenti donijeli velika otkrića, nisu prošli bez kritika. Neki su smatrali da su njegovi metodi previše ekstremni ili neetični, dok su drugi upozoravali na moguće negativne posljedice po podzemni ekosistem.
Ipak, Siffreov rad je nadvladao sumnje i postao temelj modernog razumijevanja ljudske biologije u ekstremnim uslovima.
Naslijeđe koje živi
Siffreov podzemni eksperiment nije bio samo avantura, već naučna prekretnica. Otkrio je koliko je naš organizam sposoban da funkcioniše i bez vanjskih signala, i otvorio vrata raznim primjenama u medicini, svemirskim istraživanjima i industriji rada u smjenama.
Njegova pionirska istraživanja inspirisala su dodjelu Nobelove nagrade 2017. godine za otkrića u vezi s genetskim osnovama cirkadijalnih ritmova.
Na kraju, Michel Siffre nije samo proučavao glečere – on je osvijetlio tamne kutke našeg biološkog vremena i pokazao koliko možemo naučiti kada se usudimo zakoračiti u mrak.