Bio je to savršen grad u BiH, svi su imali iste kuće, isti posao i standard. A onda su morali otići
Dokumentarni fotograf Mitar Simikić (1986), rođen u Bosni i Hercegovini, a danas aktivan u Novom Sadu, osvojio je prvo mjesto u kategoriji pejzaža na prestižnom festivalu Rovinj Photodays. Njegov ciklus fotografija pod nazivom „Ugljevik“ priča potresnu priču o životu u sjeni termoelektrane – i o svemu što je ona uzela i dala jednom kraju.
Ugljevik: Ime od uglja, život od dima
Kako sam fotograf objašnjava:
„Samo ime – Ugljevik (nastalo od riječi ‘ugalj’) jasno definira grad nastao uz rudnik. Zamišljen je kao ‘savršeno mjesto’ u kojem će svi imati iste kuće, isti posao, isti životni standard – ukratko, mjesto u kojem će svi biti jednako sretni i uspješni. Komunistički idealizam u socijalističkoj praksi.
I neko vrijeme činilo se da funkcionira. Sve je izgledalo moguće. Ali stvarnost uvijek dolazi iznenada i bez najave, spremna srušiti ono što se činilo čvrsto izgrađenim.“
Termoelektrana Ugljevik, puštena u rad 1985. godine, jedna je od najvećih proizvođača električne energije u BiH. Za njenu izgradnju preseljeno je gotovo 200 domaćinstava, dok je širenje rudnika u posljednje četiri godine istjeralo još pedesetak porodica. Neke su ipak ostale – žive tik uz površinski kop.
„Rudnik i elektrana dali su nam sve što smo imali – i uzeli sve što smo imali... Praktično smo bili prve izbjeglice u Jugoslaviji. Ono što nam je oduzeto ne može se porediti s onim što ćemo možda imati kasnije“, poručuje Simikić.
U fokusu njegovih fotografija nisu samo gubici i razaranja – već i tiha borba za očuvanje identiteta i pokušaj da se, u stalnim promjenama, pronađe korijen u zemlji koja se neprestano mijenja.
Drugo priznanje: Portret rijeke Janje i njene tihe patnje
Osim što je pobijedio u kategoriji pejzaža, Mitar Simikić je i u kategoriji portreta osvojio drugo mjesto, fotografskim prikazom rijeke Janje, simbola života sjeveroistočne Bosne.
„Kao i svaka rijeka, Janja vijuga kroz krajolik, urezujući vrijeme, sudbinu i maštu“, kazao je Simikić.
Rijeka Janja je kroz historiju bila više od toka vode – bila je mjesto okupljanja, izvor radosti i oslonac za generacije ljudi. Međutim, od izgradnje termoelektrane Ugljevik, sve se promijenilo: tok rijeke, njena čistoća, svrha i simbolika.
„Ljudi su pili tu vodu, vjerovali joj da će ih održati na životu i slavili zajedništvo koje je raslo uz njezinu prisutnost.“
Danas, kroz objektiv, Simikić pokušava uhvatiti šapat vode i promjene koje su se uvukle u pejzaž – tihe, ali duboke.
„Moje putovanje uz tok Janje pokušaj je da istražim kako se promijenio odnos rijeke prema svom okolišu – kulturno, fizički, ekološki... Sve dok u oproštaju na njezinom kraju ne pronađemo ili nemir, ili unutarnji mir.“
Mitar Simikić još jednom dokazuje da fotografija može biti i umjetnost i dokument, i svjedočanstvo i bol. Njegov rad podsjeća da priroda i ljudi u Bosni i Hercegovini dijele istu sudbinu – traganja za domom u svijetu koji se neprestano mijenja.