Ekskluzivno prenosimo šta je odbjegli Dodik lagao u Izraelu

„Svijet mora shvatiti da nema mirnog suživota tamo gdje se od jedne strane stalno očekuje da se izvinjava. Pokušali smo to. Nije uspjelo.“ rekao je Dodik

Kada je predsjednik Republike Srpske, Milorad Dodik, u srijedu sjeo na ekskluzivni intervju za izraelski list The Jerusalem Post, učinio je to na vlastiti zahtjev, prenosi ovaj medij

Njegovi predstavnici su nam se obratili prije njegovog putovanja u Izrael, tražeći priliku da se direktno obrati Izraelcima i širem jevrejskom svijetu.

Njegova izjava o svrsi posjete bila je podizanje svijesti o rastućem antisemitizmu i naglašavanje, kako kaže, historijske veze između srpskog i jevrejskog naroda.

Ali manje od 24 sata kasnije, naslovi više nisu bili o antisemitizmu. Sud u Sarajevu izdao je međunarodnu potjernicu za Dodikom, optužujući ga za podrivanje ustavnog poretka Bosne i Hercegovine i nepoštivanje odluka Ureda visokog predstavnika, međunarodnog tijela koje nadgleda krhki mir u zemlji. Sud je takođe izdao potjernicu za predsjednikom Narodne skupštine Republike Srpske, Nenadom Stevandićem.

Tajming je izazvao sumnje. Dodik je već stigao u Izrael kada je objavljena vijest. Prema Ynetu, napustio je jerusalemski konferenciju o antisemitizmu naglo, nakon samo jednog sata, navodno nakon što su mu izraelski zvaničnici saopćili da je njegovo prisustvo diplomatski problematično. Međutim, istina je da je ostao do kraja samita i čak se fotografisao s premijerom Benjaminom Netanjahuom.

„Došao sam u Izrael da govorim protiv antisemitizma“, rekao je.

„Umjesto toga, našao sam se negdje gdje nisam dobrodošao – gost kojem je dato do znanja da je uljez.“

Šira slika

Da bismo razumjeli zašto je ovo važno i zašto je Post pristao na intervju, potrebno je sagledati širu sliku.

Dodik nije običan regionalni političar. Kao predsjednik Republike Srpske – entiteta s većinskim srpskim stanovništvom unutar Bosne i Hercegovine – postao je centralna i polarizirajuća figura na balkanskoj političkoj sceni.

Nekada smatran umjerenim reformistom, Dodik je tokom posljednje decenije prigrlio oštro nacionalistički i pro-ruski stav. Više puta je prijetio secesijom Republike Srpske i radio na slabljenju centralne vlasti u Sarajevu, što je dovelo do optužbi da gura zemlju ka ponovnim etničkim podjelama – ili još gore.

Njegovi geopolitički savezi su jednako provokativni. Održava bliske odnose s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom i često kritikuje Evropsku uniju i Sjedinjene Američke Države zbog, kako kaže, njihovih „intervencionističkih“ politika na Balkanu.

„Zapad želi da nametne liberalne vrijednosti koje nemaju nikakve veze s našom historijom ili identitetom“, rekao mi je. „Pokušali su sa svojim rješenjima 30 godina i nisu uspjeli. Sada je vrijeme da mi, Srbi, odlučujemo o svojoj budućnosti.“

Dodikova podrška politikama iz Trumpove ere također ga je skupo koštala. On za svoje uvrštavanje na listu američkih sankcija 2017. godine krivi svoju otvorenu podršku tadašnjem predsjedničkom kandidatu Donaldu Trumpu.

„Bio sam danima udaljen od odlaska na Trumpovu inauguraciju“, rekao je. „Dvije noći prije mog leta, administracija Obame i Bidena stavila me na listu sankcija. To je bila politička kazna.“

Od tada se Dodik pozicionirao kao nepokolebljivi protivnik liberalnog međunarodnog poretka – stav koji rezonira s nekim desničarskim pokretima u Evropi i šire. No, istovremeno ga je taj stav sve više izolovao.

Zašto Izrael? Zašto sada?

Zašto je onda došao u Izrael i zašto je želio govoriti o antisemitizmu?

„Srbi i Jevreji su zajedno patili“, rekao je. „Razumijemo šta znači biti meta, kada vam prepravljaju historiju, kada vas krive za sve. To se nama dešava u Bosni, baš kao što se Izraelu dešava u svijetu.“

Dodik je insistirao na tome da je Sarajevo, glavni grad BiH, postalo središte islamističkog uticaja, optužujući bošnjačke lidere da održavaju veze s Iranom i omogućavaju širenje radikalnih ideologija.

„Tokom građanskog rata, najveća ambasada u Sarajevu bila je iranska – 480 ljudi, većinom špijuni“, rekao je. „Obučavali su mudžahedinske borce u Bosni, od kojih su neki kasnije učestvovali u globalnom teroru, uključujući 11. septembar.“

„Antisemitizam se toleriše“ u dijelovima Bosne, dodao je, ističući da se u Sarajevu „projektuju palestinske zastave na zgrade, dok se u Banjoj Luci vijori izraelska zastava.“

Neke Dodikove tvrdnje imaju uporište u stvarnosti. Tokom rata u Bosni 1990-ih, strani borci, uključujući mudžahedine podržane od Irana, borili su se na strani Bošnjaka. Danas neki zapadni zvaničnici izražavaju zabrinutost zbog iranskog i turskog uticaja u područjima s većinskim muslimanskim stanovništvom u Bosni – posebno u kontekstu rastućeg antisemitizma u Evropi.

Međutim, Dodik također ulazi u opasne vode historijskog revizionizma. Više puta je negirao genocid u Srebrenici, uprkos presudama Međunarodnog krivičnog tribunala za bivšu Jugoslaviju i Međunarodnog suda pravde. U ovom intervjuu rekao je da je kvalifikacija genocida „politička izmišljotina“.

„Rezolucija UN-a o Srebrenici usvojena je sa samo 84 glasa od 193“, rekao je u intervjuu za The Post prošle sedmice. „To nije konsenzus, to je kampanja. Nema rezolucije o Jasenovcu, gdje su stotine hiljada Srba i Jevreja ubijeni od strane Hrvata i muslimana. Zašto nema?“

Ova narativna strategija – predstavljanje Srba kao historijskih žrtava, okrivljenih i napuštenih od strane Zapada – prožima veći dio Dodikove retorike. No, ona također ima jasnu nit koja se ponavlja: duboka naklonost prema Izraelu, posebno Izraelu nakon 8. oktobra 2023, onom koji se bori za legitimitet u svijetu koji postaje sve neprijateljskiji.

„Nismo zainteresirani za rat“, rekao je. „Ali također nismo zainteresirani za život u zemlji u kojoj se naš identitet briše, a naš narod krivi za sve. To je ista priča kao s Izraelom. Pogledajte reakciju na masakr Hamasa, a onda pogledajte kako se svijet odnosi prema Izraelu.“

Rizična platforma?

Neki će se zapitati da li je Dodiku uopće trebalo dati prostor za izlaganje, posebno dok se protiv njega vode pravni procesi. No, novinarstvo – pravo novinarstvo – podrazumijeva postavljanje pitanja, čak i ljudima s kojima se možda duboko ne slažemo. Ono znači omogućiti čitaocima da sami donesu sud.