Sara preživjela pucnjavu u školi, ispod klupe slušala rafale, sestri poslala samo jednu poruku
Sara (31) iz Švedske, pukom srećom je preživjela masakr u školi u Erebrou, tako što se sa svojim kolegama i profesoricom zabarikadirala u učionici. Podsjećamo, u napadu je ubijeno 11 ljudi, među kojima je i napadač.
Sara se priseća jezivih trenutaka kada je Rikard Anderson otvorio vatru i počeo da sije smrt po školi. U stanju šoka govori kako je "gotovo bilo divno kada se oglasio protivpožarni alarm, jer je prigušio zvuke pucnjave".
"Tek kada sam izašla iz učionice, shvatila sam da su ljudi mrtvi. Krvi je bilo svuda", priča djevojka.
Sara kaže da i dalje ne može da dođe sebi od svega... Navodi da se u januaru upisala u školu za odrasle u Erebrou, kako bi učila švedski i još jedan predmet. Kobnog 4. februara, otišla je na čas švedskog, koji je trebao da počne u 12.30.
"Samo što sam sjela, naša profesorka je uključila svjetlo i spremala se za čas, kada smo čuli nešto što je zvučalo kao pucnjave. Vrata su još bila otvorena. Profesorka je potrčala, zatvorila ih i zaključala", rekla je Sara, dodajući da u tom trenutku nikome još nije bilo jasno šta se događa.
A onda je sve počelo da se odvija kao u najstrašnijem filmu. Kroz staklo na vratima vidjeli su uspaničene ljude kako trče hodnicima, a potom i još pucnjave. Njene kolege su u panici počele da guraju stvari ka vratima kako bi se zabarikadirali i zatvorili staklo...
Za to vrijeme, napadač je sijeo smrt. Sve vrijeme su odjekivali pucnji. Sara se povukla u jedan kut učionice i svi su se podvukli pod stolove.
"Bilo je veoma čudno jer me je odjednom preplavio neki osjećaj mira. Mislila sam, ako mogu da budem mirna, onda mogu i da smirim druge i pobrinem se da svi budu sigurni", priča Sara.
Upravo je ona iz te učionice pozvala policiju.
"Ruke su mi se toliko tresle da sam jedva ukucala broj. Bilo je zauzeto iznova i iznova, vladala je panika", rekla je Sara.
Kada je konačno dobila vezu, policija joj je rekla da je obaviještena o napadu i da je pomoć na putu. Baš u to vrijeme se oglasio protivpožarni alarm. Sara kaže da je to utišalo zvuke pucnjave.
"Na neki čudan način bilo je lijepo. Da je utihnulo, bilo bi grozno", priča Sara koja je tokom napada uspjela da razmijeni poruke sa svojom sestrom.
"Nisam znala hoću li umrijeti, da li će pomoć stići do nas. Napisala sam joj da sam prestravljena od smrti i da je volim", rekla je Sara.
Ona i njene kolege su više od dva sata bili zarobljeni u učionici, dok je alarm sve vrijeme zavijao.
"Onda je neko pokucao na vrata i rekao da je iz policije. Nismo smjeli da se usudimo da otvorimo vrata. Svima nam je Brejvik bio u glavi i mislili smo da ta osoba koja je ispred vrata nije pravi policajac", rekla je Sara.
Profesorka je tada pozvala policiju, koja joj je potvrdila da su njihovi pripadnici ispred vrata i tada su se usudili da ih otključaju. Tada su svi zagrljeni i prestravljeni krenuli napolje.
"Policajci su nam rekli da ima mnogo krvi svuda i da pokušamo da ne gledamo. Ali onda je jedan pogledao i uspaničio se, a onda sam pogledala i ja. Tek tada sam shvatila da su ljudi mrtvi. Bilo je kao ratna zona. Mnogo krvi... Opet sam pogledala dole, a onda više nisam mogla da gledam", rekla je Sara.
Ispred ju je čekala sestra, koja ju je u suzama zagrlila. Sara kaže da su se dugo grlile i plakale...
"Bio je čudan."
Podsjećamo, vjeruje se da je napadač u školi 35-godišnji Rikard Anderson, koji prethodno nije imao policijski dosije. Anderson je također ubijen u Erebrou, a policija još istražuje motiv zločina.
Muškarac koji je išao u školu sa Andersonom rekao je za švedski Ekspresen da su napadača iz Erebroua tokom školovanja zvali "Luvan", a da je "nestao" nakon sedmog razreda.
"Godinama je nosio kapuljaču i držao ruke na ustima. Kad sam kasnije razmišljao o njemu, shvatio sam da je to morao biti neki oblik ekstremne socijalne fobije. Uvijek je bio povučen, skrivao lice. Bio je izuzetno čudan", rekao je on.
Ekspresen navodi da je Anderson bio žrtva zlostavljanja u osnovnoj školi, a njegov rođak je rekao da je bio "ljubazan" kao dječak, ali da nikada nije imao prijatelje, niti partnera.
"Bio je usamljen, nije imao prijatelje i nikada, koliko znam, nije imao partnera. Kad ste razgovarali s njim, bio je miran, dobar, uredan i ljubazan. Zanimali su ga hokej na ledu i vožnja automobilima", rekao je taj rođak. Neimenovani rođak je rekao da Anderson nije proveo Božić sa roditeljima zato što psihički nije bio dobro, a da je gledao televiziju do kasno uvečer, zbog čega se teško budio ujutro.
Kako je dodao rođak, Anderson se posljednji put vidio sa porodicom za 35. rođendan, a većinu vremena na tom događaju je ćutao.
"Uglavnom je želio da bude sam. Posljednji put kad smo se vidjeli, on je većinu vremena ćutao. To je bilo za njegov 35. rođendan. Bilo je kao i obično, jeo je svoju hranu, ali uglavnom nije mnogo govorio. Zatim je uzeo svoju šoljicu kafe i otišao da sjedi sam", rekao je član Andersonove porodice za Ekspresen.