Lik iz BiH zaglavio u zatvoru na Tajlandu: Ono što je tamo preživio ni u filmovima nema
Maksim Klasanović je oduvijek želio stvoriti lijep život za svoju porodicu i sebe.
Nakon odrastanja i školovanja u Njemačkoj, gdje mu je živjela majka, još je kao vrlo mlad otišao na Tajland. Tamo je odjednom stvorio svoju oazu mira i izgradio uspješnu karijeru. No, samo jedan nepromišljen potez preko noći mu je istrgnuo pravo na sreću. Završio je u najgorem zatvoru u Tajlandu, paradoksalno, slavnoj zemlji slobodnih gdje je godinama čekao da pravda bude zadovoljena.
"Prije zatvora radio sam kao voditelj marketinga u tri hotela u Phuketu (Tajland) i vodio sam bezbrižan, sretan život s partnerom i našom kćerkicom. Phuket i moja mala porodica bili su prvo sidro u mom životu nakon dugo vremena. Našao sam pristanište koje nisam želio izgubiti. Ali preko noći sam otrgnuta iz tog života. Niz nesretnih okolnosti doveo je do toga da sam osumnjičen da sam dio narko-bande. I jedino što sam napravio je da sam dobio telefonski broj trgovca za prijatelja. Kazna mi je bila 13 godina! 13 godina u najtežem zatvoru u Bangkoku. Tamo sam doživio loše stvari. Stvari za koje nisam ni mislio da postoje - piše na svom maksimklasanovic.com i dodaje:
Nakon što sam odslužio 4 godine trebao sam biti prebačen u Njemačku. No, kao i mnogi pokušaji prije, da pobjegne s ovog mjesta, ni ovaj nije uspio. Zbog toga sam izgubio sebe – i nakratko želju za životom. Ali korak po korak izvukao sam se iz ovog očaja. U početku su mi pomogle tehnike disanja i meditacije koje sam naučio od zatvorenika iz Nepala.
Pročitao sam stotine knjiga, educirao se, otvorio nove horizonte i postigao nevjerojatan napredak u svojoj razini svijesti. U nekom trenutku zatvor mi je prestao biti užasan. To je postao moj samostan. Mjesto gdje sam njegovao svoju duhovnost i način razmišljanja, mjesto gdje sam mogao vježbati dan i noć i poticati druge da čine isto. Kada sam nakon više od 8 godina pušten na slobodu zbog amnestije, bio sam drugi čovjek.
Noćenje iza rešetaka
No, 30. aprila 2011. u Phuketu život mu se preokrenuo kada je, na inzistiranje prijatelja Johna, otišao na zabavu i pristao dati njemu i jednom Amerikancu broj trgovca.
Kad je trgovac stigao, Maxim je otišao s Johnom i Amerikancem i ušao u auto. Prije nego što je došlo do primopredaje, iznenada su ih okružili naoružani ljudi. Trgovac je iskočio iz auta i pobjegao s već spremnim motorom, a Maksim je istrčao iz auta i počeo bježati, no ubrzo je uhapšen s Johnom.
Zamka
“Kasnije smo saznali da nismo samo mi upali u tu zamku, već da su preko tog istog Amerikanca uhvaćeni i drugi momci koji su bili u zatvoru na Phuketu jer mu je policija ponudila da radi za njih i mami strance u da mu se smanji kazna, to smo mogli vidjeti kada smo uhapšeni, jer ga nigdje nije bilo", ispričao je jednom prilikom Maksim.
U postaji su policajci ponudili Maximu dogovor, ali on nije mogao pristati…
"Ja sam bio taj koji je napravio najmanji prekršaj i mislili su da sam spreman učiniti sve da se izvučem. No, imao sam poznanstvo (s dilerom), ali nije mi palo na pamet nekoga drugog staviti u takav napad Osjetio sam da sam prevaren i kako mogu prevariti nekog drugog. Zato sam rekao policiji da ne poznajem nikoga i da nemam brojeve."
Advokat ga je povukao na dno
Kako bi se što prije izvukla iz nepovoljne situacije, Maksimova porodica pronalazi advokata preko liste iz ambasade, ni ne sluteći da prijevarama nije kraj…
"Advokat je izmislio priču da mu je policija rekla da trebam promijeniti iskaz - da se slažem da ne poznajem Johna i ostale, ali kad sam to učinila, policajci su me pogledali u čudu. Tada sam već sam znao da nešto nije u redu. A kad je policija došla izjaviti da sam lagao na sudu, tada sam znao da me je prevario i dobio sam 13 godina. Nisu mi ni spomenuli da sam dao broj telefona drugome, a on dao je taj Amerikanac i njih dvojica su tada nazvali dilera da sam lagao sudu i da sam poznavao Ivana, koji je bio moj prijatelj, i da su imali informacije da radimo zajedno kao banda jer su bili ljuti što sam promijenio iskaz prije toga su mi uvijek bili na strani i govorili su mi da ću ići kući, u biti, toliko godina sam dobio jer su me okarakterizirali kao člana bande “, otkrio je Maksim za “Mondo”.
Troškovi 52.000 eura
Nakon dvije sedmice advokat ga je posjetio u zatvoru i obećao mu da će mu vratiti sav novac (52.000 eura), no na kraju je majci vratio samo 3.000 eura, rekavši da "treba biti sretna što je i to dobila , jer bi ga trebalo osuditi na doživotni zatvor”. Kasnije je saznao i da je ukrao i sat marke "Rolex" koji mi je policija uzela prilikom hapšenja. Navodno je sat vratio majci, ali kada je kasnije izašao, vidio je da se radi o kopiji, a ne o “roleksu”.
U trenutku kada je čuo da će biti toliko godina u zatvoru na Tajlandu, Maksim kaže da nije osjećao ništa.
"Praznina. Nije bilo moguće da osjetim bilo kakvu emociju. Samo sam sjeo i sljedeća dva sata bio sam nekako prazan. Nisam plakao, niti bio tužan, niti ljut, ništa od toga. To je neka vrsta praznina koju je teško opisati, možda je neka vrsta šoka, ne znam."
Prvi dani u zatvoru i nevjerica
"Kad nemaš nekog iskustva o zatvorima, očekuješ samo ono što poznaješ kroz film ili knjige. Kada sam došao do ćelije, bilo je 180 ljudi u ćeliji u tom trenutku. Sve sam očekivao samo nisam to – da ne mogu da nađem mesto da spustim nogu da bih došao do tog mesta kod toaleta gdje su stranci.
Jedan Tajlanđanin mi je rekao da idem ka njima, jer sam jedan od njih. Dođeš tamo i u šoku si. Sjediš i gledaš u njih. Svi te odmah pitaju ko si, odakle si, zbog čega si tu. Na Tajlandu, 12 grama droge je veliki prekršaj", pričao je Maksim o svojim prvim danima u zatvoru u Puketu gdje je proveo godinu dana i sedam mjeseci.
Najteži zatvor u Bankoku
Nakon čega je prebačen u Bombat Piset Klangu, najteži zatvor u Bangkoku, gde je proveo još šest i po godina do pomilovanja za koje u početku nije ni sanjao da će biti moguće.
"Sve je kao film. Gledaš i razmišljaš, gdje se ovdje sjedi, gdje ćemo da spavamo, ko je ovaj narod. Svi te gledaju raznim očima, u tom trenutku kao da vidiš 1.000 različitih emocija koje padaju na tebe i ne znaš šta da misliš. Osjećaš taj miris iz toaleta, a iznad nas stranaca su smjestili neko zvono koje se udara na svakih 15 minuta kao znak čuvarima koji su napolju da je sve u redu. To zvono ide cijelu noć i cijeli dan, nikada ne prestaje. Treba ti dvije, tri sedmice dok uspješ da spavaš sa tim, da živiš sa tim, svijetla su upaljena stalno… Od tada počinje život u zatvoru. Od dana do dana učiš više, kada otvore ćeliju, trčiš na pranje, pa na jelo. U početku si niko i ništa, tako ćeš i da dobiješ – koliko vode ostane za pranje, šta ostane od jela, ako uopšte i možeš da jedeš tu hranu. Sve je doživljaj. Nemaš vremena da dođeš k sebi, da staneš i zastaneš da razmisliš o svemu. Prve dvije, tri sedmice si samo u nekom stanju, čudiš se stalno", otkriva on.
Dnevnik sa događajima koje nije htio da zaboravi
Maksim je onda počeo da piše. Imao je dnevnik, tačnije papiriće koje je skupljao, i na kojima je svako veče pred spavanje beležio događaje za koje kaže da je smatrao da ih "ne sme zaboraviti". Tako je i nastala njegova knjiga koju je objavio po izlasku pod nazivom "Bio sam u paklu i pronašao raj u sebi", a koja se može naći u knjižarama.
Zatvorska hijerarhija
"Tajlanđani su u suštini miran, dobar narod – mi smo bili loši. Nas 50 stranaca, bili smo glasni, uvijek imamo nešto da kažemo. Oni znaju svoju zemlju i u kakvoj su situaciji, pa su mirniji. Nas su pustili na miru. Mi smo imali svaki dan neki problem među sobom, neko se svaki dan tukao. Ljudi su gubili živce – neki su poput mene imali ženu i decu napolju, drugi su shvatili da neće nikada izaći, ali 90 posto je njih je bilo prevareno od strane advokata. Neki su izgubili i više para nego što sam ja. Prvi u hijerarhiji su naravno Tajlanđani. Oni su najvažniji u njihovoj zemlji – kako van zatvora, tako i u njemu. Na drugom mjestu su svi drugi Azijati, mi belci smo na trećem mjestu, a na četvrtom mjestu su crnci", ističe Maksim i otkriva kako su čuvari mogli da budu brutalni - ali samo prema svom narodu:
"Imali smo mnogo tih čuvara koji su tu kao psihopate. Nas nisu toliko dirali, jer su se možda plašili od ambasada, ali njihov narod, ko se nije pridržavao tih zakon unutar zatvora, njih su tukli mnogo. Video sam neke stvari koje nisam mogao da shvatim da čovjek može to čovjeku da uradi. Bilo šta da urade, mali prekršaj, da je ukrao malo od jela ili nekome lupio šamar, mnogo su to kažnjavali. Bilo je i onih koji su samo htjeli da pokažu da su oni tu moć, pa trojica, četvorica čuvara opkoli jednog zatvorenika i udaraju ga da svi gledaju. Nas je bilo 2.000 ljudi u zatvoru u Puketu, pa nas oni odvedu na fudbalsko igralište gde udaraju dvojicu zatvorenika i nas puste da svi gledamo. Bilo ih je svakakvih, a malo je bilo onih koji mogu ili žele da nam pomognu."
Prva tuča
Kako je Maksim svojevremeno ispričao, tuče su bila česta pojava među zatvorenicima, i on nije bio izuzetak…
"Moja prva tuča je bila sa nekim Amerikancem koji je ležao pored mene, bio je profesionalni američki marinac i on je jednu devojku nožem isekao na komade i bacio je u delovima u torbi. Ali su ga našli jer je u toj torbi bio i njegov broj telefona. On je dobio deset godina, jer je u odbrani rekao da nije bila njegova krivica i da je ona htela njega da ubije, pa da se on samo branio. Rekao sam mu da mu ništa ne verujem, zbog čega me je napao. Potukli smo se i ja sam tu tuču izgubio. U zatvor sam ušao sa 70 kilograma, a izašao sa 95 kilograma. Nisam znao da se tučem u početku", pričao je on za MONDO, pa otkriva situaciju kada mu je "pao mrak na oči":
"Kasnije sam se potukao sa jednim crncem koji uzeo stvari od nekog dede na kojeg sam ja bio pazio. Meni je to bilo toliko krivo da sam ga napao. Ali, već tada sam bio u treningu, bio sam jak. Taj dan, ne znam šta mi je bilo, da sam ja toliko bio poludio na tog dečka što je uzeo i bacio stvari tog dede i stavio svoje. Krenuo sam na njega i udarao ga, dok me nisu skinuli sa njega. U Puketu sam se tukao sa jednim Irancem jer nije htio da leži kako sam mu rekao. Potukao sam se i sa jednim iz Tunisa. Svima nam se to dešavalo."
Prijatelji iza rešetaka
Maksim je otkrio da je stekao i prijatelje tokom godina provedenih u zatvori. I dan-danas se dopisuje sa mnogima, a sa nekima sa kojima je bio u mogućnostu se i video.
"Svi su nam bili potrebni da bismo tamo uspjeli. Onaj ko je sebi dopustio živjeti u samoći, taj nije uspio izaći iz tog zatvora kako treba. Ne trebaš dugo biti tamo da ti duh klone. Ljudi su već nakon godinu dana nenormalni, moja kći i moja majka svaki dan mi je bilo važno da ih vidim trenutaka i gdje sam mislio da neću izdržati 13 godina, čak bi mi i Tajlanđani rekli kad netko umre u ćeliji: Nećeš preživjeti 13 godina i to im je smiješno," prisjeća se.
Maksim nam je ispričao kako su mu zdrav razum sačuvale mačke koje je hranio i brinuo se o njima u zatvoru u Bangkoku, ali i njegova pozitivna percepcija života – hvatanje za sve što mu može pomoći da preživi godinu u zatočeništvu.
Kakav je bio život u zatvoru?
Dani u zatvoru imali su određenu rutinu i pravila, kaže Maksim, i tačno se znalo kada se što radi.
"Od devet sati navečer gasi se televizija na kojoj je 90 posto uvijek muzika, a 10 posto neke njihove serije koje nas strance ne zanimaju. Pjesme sam naučio pjevati kad sam naučio jezik , a ja sam se zaljubila u neke od njih, ali moraš biti tiho u 7 sati ujutro i svi idemo van zatvorenici se broje, onda radite što želite u toj jednoj prostoriji vani I sam sam to iskoristio, tih 6, 7 sati vani da treniram, popričam s nekim… Vrate nas u ćeliju na oko 3 sata, zatvore nas i to je to."
U Phuketu je Maxim imao pravo na posjetu tri puta sedmično, ali samo na 5 do 10 minuta kroz staklo, au Bangkoku je isto bilo tri puta tjedno, ali između 15 i 20 minuta. Može doći bilo ko, a kako kaže, u početku ga je posjećivalo dosta bivših zatvorenika kojima je pomagao po dolasku u zatvor. Tada se najviše veselio posjetima partnerice i kćeri, no sve se to prorijedilo kada je prebačen u zatvor u Bangkoku. Majka ga je tamo posjećivala jednom godišnje, no utjehu je nalazio u razgovorima s prijateljicom iz Bangkoka za koju kaže da mu je bila "kao druga majka", a posjećivala ga je jednom u dva tjedna.
70 ljudi na 60 kvadrata - borba za očuvanje razuma
"Najteže je što ti je sloboda oduzeta. Samo onaj tko je to doživio zna što znači kada nemaš slobodu. To je nešto neopisivo. Netko drugi to može razumjeti, ali ne i osjetiti. Najteže je za osobu je shvatiti da više nema prava na tvoj život, ne znaš kada će doći taj dan kada ćeš izaći kad hoće, da ugasi svu buku koja je oko tebe a ti nemaš Nije bilo vremena ni za sjedenje ni za odmor u Phuketu, do 300 ljudi u jednoj ćeliji, pa u Bangkoku do 70 ljudi na 60 kvadrata, uvijek je glasno, uvijek netko priča pa pjeva, svašta ima, ali mira nema", priča Maksim i dodaje:
"Mir daje čovjeku neku snagu i čistoću, unutarnju organiziranost, ali kada to nemate, onda je jako bitno da počnete raditi, da nađete neke stvari koje vam vraćaju taj mir. To je taj unutarnji rad kojem samo on može pomoći ti s. Mnogi ljudi samo čekaju da se nešto promijeni, a to sve čini još težim."
Maksim je "bijeg" pronašao u treninzima, ali i u nečemu što prije u životu nije prakticirao - čitanju knjiga.
"Brzo sam shvatio da moram nešto promijeniti i počeo sam trenirati. Bila mi je to prva prilika da isključim sve oko sebe i fokusiram se samo na vježbe. Druga stvar je bilo čitanje knjiga koje nikad prije nisam čitao vani. U svom života Pročitao sam ukupno pet knjiga, a znam koje su to knjige, a kad sam ušao u zatvor, bilo je mnogo knjiga U Phuketu sam u tih godina i sedam mjeseci pročitao više od 100 knjiga, a neke sam pročitao. njih dva puta bio je moj izlaz iz zatvora, put u svijet, knjige su me izvele."
Neminovno je da čovjeku neke stvari promaknu u ograničenim zatvorskim uvjetima, ali kako Maxim otkriva, s vremenom sve nestane…
"Kad prvi put dođeš u zatvor, sve ti nedostaje. Tamo su se ljudi šalili što bi radili za jedno pivo, pa neki Šveđanin kaže da bi si odmah odsjekao mali prst da može popiti jedno. Ali, preko godina, toga je sve manje i ostaje ono što ti najviše znači, dijete, porodicu, sve ostalo polako nestaje, shvatiš da ti ništa neće pomoći u životu - popiti jedno pivo ili pojesti ćevape“, ističe.
Prijatelj mu je umro na rukama
Kada se osvrne na godine provedene iza rešetaka u stranoj zemlji, neke situacije su ga posebno ostavile traga:
“Ostat će mi urezano u sjećanje kada mi prvi put dođe kći i pogleda me kroz to staklo, prvi put kada mi dođe majka, kada su me jednom nakon suda odvojili – kada me stražar odvojio od Moja kći je plakala, a mene su bacili na pod. Bio je čovjek koji ga je pokušao reanimirati, ali mi je umro na rukama krilo, on je ležao na meni, a ja sam ga držao i doslovno sam ga gledao kako udiše - prisjeća se Maxim, ali ističe kako vjeruje da se sve dogodilo s razlogom:
"To su neke stvari koje će mi sigurno ostati do kraja života. Ne kažem da su to događaji koji me noću prate i nanose mi patnju, živim život u kojem vjerujem da je sve što mi se dogodilo u krajnjoj liniji za svoje dobro osjećam da sam sama sa sobom i da je to moralo biti da bih došla do toga ."
10 dana u Zombie zatvoru je gore nego cijeli zatvor
Neočekivano, s velikim veseljem, 2019. godine, nakon gotovo devet godina zatočeništva u teškim uvjetima, Maksim je primio vijest da je pomilovan! U to vrijeme umro je tajlandski kralj, pa su postojala dva oproštenja – jedno za kraljevu smrt, a drugo za krunidbu novog vladara, njegovog sina. Maksim je bio na listi, ali njegovim mukama još nije bio kraj i, kako kaže, tek tada je shvatio kako pakao izgleda:
"Nakon pomilovanja proveo sam deset dana u deportacijskom zatvoru, to je bio najveći pakao od zatvora. Ništa u odnosu na ono što sam proživio, tada sam shvatio još veći šok. Ljudi tamo doslovno umiru, živjeli su samo stranci i iz ćelije nema izlaza. Ležiš dok neko ne dođe po tebe, dok ne naprave papire… Dva Nijemca koji su bili prije mene umrli su od kožne bolesti. bili smo tamo, i prva dva dana sam stajao ili sjedio, ljudi su hodali kao zombiji, cijelo tijelo mi je bilo u prištićima, znojiš se samo da su ti prištići počeli krvariti pored mene je stajao čovjek bez majice, a ja nisam mogao za vjerovati što se ovdje događa, jedan čovjek je sjedio u tom paklu 14 godina, jer čeka smrtnu kaznu u Kini i ne može se vratiti, ali ga ne puštaju ni natrag u državni zatvor na Tajlandu. ."
Oprost i sloboda
Nakon deset dana pakla u "zombi zatvoru", Maxim konačno izlazi na slobodu i odlazi u Njemačku živjeti s majkom, no ipak se morao prilagoditi vanjskom svijetu koji se dosta promijenio u odnosu na razdoblje kada je bio iza barovi u Tajlandu.
Jedna od prvih stvari koja ga je šokirala je što je primijetio da svi ljudi gledaju u mobitele, koji dok je on bio na slobodi, prije odlaska u zatvor 2011. godine, nisu uzeli maha kao danas s razvojem novih tehnologija. Teško mu je bilo i naviknuti se na spavanje na krevetu nakon osam godina spavanja na podu, a u supermarketu se našao u čudu od voća koje nije vidio otkako je uhićen.
"Kad sam izašao iz zatvora, pitali su me što prvo želim jesti. O hrani nisam ni razmišljao, nije mi bilo važno. Da, kad sam prvi put ušao u trgovinu i Kad sam vidio gdje se prodaje voće, nisam znao odakle da počnem, gledao sam oko sebe, ne sjećam se kad sam na kraju vidio naranču, luk ili rajčicu. u tih osam godina čovjek se navikne živjeti s minimalcem."
Mnogo toga se promijenilo i u Maximovu privatnom životu.
"Dok sam ja bio u zatvoru, preselili su se u Australiju. Njena majka se udala za Australca i otišli su tamo živjeti. U kontaktu smo."
Posvetio se dobrom životu i pomaganju drugima da pronađu unutarnji mir i sreću što je počeo shvaćati dok je bio u zatvoru.
"Postoji pravilo da se sve u životu može okrenuti za naše dobro - ako to želite. Postoje vrste treninga koje vam mogu pomoći u tome - da naučite da je sve u životu za našu dobrobit. Život nije loš, ljudi su oni loši koji ne znaju gdje i gdje, pa rade kojekakve gluposti da se nađu, onda je traže vani, daju silne novce… U biti, sreća je ono što svi tražimo. , put za koji smo rođeni - da pronađemo sreću Samo što 99 posto ljudi živi u uvjerenju da se sreća može kupiti. Ta sreća je kada si izgradiš svoju kuću, kada si kupiš bolji auto, i tada ću uspjeti, ali, u biti, sreća se nalazi drugačije, i to je ono što sam naučio želim poručiti", dodao je, pa objasnio:
"To su duhovni radovi, jedna vrsta meditacije, disanja, istezanja, koji uvijek omogućavaju toj unutarnjoj priči, tim mislima koje nemaju prekida, da malo zastanete, da se odmorite, da mir zavlada vašim životom. Pa kad mir počinje da vlada životom, tada sreća počinje da se diže i izlazi na videlo i, kroz tu sreću - sve se menja i ta promena onda utiče na sve - zaključio je Maksim.