DA SE NIKAD NE ZABORAVI: Nisu promijenili ništa od kobnog 10. juna 1944.

Užas je došao bez upozorenja i trajao nekoliko sati. Do trenutka u kojem je bio gotov, više od 640 ljudi bilo je mrtvo, a malo francusko selo ležalo je u plamenu.

Bila je to tipična subota u Oradour-sur-Glaneu, a onda su njemački vojnici, pripadnici 2. Waffen tenkovske SS divizije "Das Reich" koji su bili stacionirani na jugu Francuske, 10. juna 1944. stigli nadomak naselja. Nekoliko dana ranije savezničke snage iskrcale su se u Normandiji, četiri sata udaljenoj u smjeru sjevera. Iskrcavanje je bilo dio masovne invazije koja je bila glavna prekretnica u Drugom svjetskom ratu.

Njemački vojnici opkolili su selo, žene i djecu ugurali u crkvu, a muškarce u garaže i štale. Muškarce su ubili, a žene i djeca ugušeni su ili spaljeni do smrti u crkvi.

Ukupno, 642 osobe su umrle, uključujući 247 djece. Samo šest ljudi preživjelo je i ispričalo priču priču o najvećem nacističkom pokolju civila ikad počinjenom na francuskom tlu.

Danas, više od sedam decenija nakon krvoprolića, Oradour-sur-Glane je grad duhova - istorijsko očuvana vremenska kapsula u kojoj zapaljene kuće, izgorjeli automobili i šivaći strojevi ostaju na istom mjestu gdje su ostavljeni 10. juna 1944. godine.

Jedinstveno mjesto

'To je jedinstveno mjesto na svijetu', smatra Richard Jezierski direktor seoskog Memorijalnog cetra u kojem su izloženi mnogi artefakti tog sudbonosnog dana, uključujući i satove koji su se zaustavili u trenutku kada su njihovi vlasnici umrli.

Dizajniran da bude mjesto refleksije i sjećanja, centar je također i spremište mučnih, snimljenih ispovijesti preživjelih, ali i jezivih priznanja krvnika.

Posjetitelji imaju priliku vidjeti rastopljena metalna zvona unutar spaljene crkve u kojoj su zidovi ispunjeni rupama od metaka. Označena su mjesta na kojima su stanovnici živjeli ili su spaljeni. Na jednom uglu ulice i dalje je kafić s jednim stolom koji kao da čeka goste duhove. Usred ruševina je gomila zahrđalih automobila obraslih travom i cvijećem koji čekaju povratak vlasnika.

Vječna uspomena

Oradour-sur-Glane je osiguran neposredno nakon završetka Drugog svjetskog rata kad je odlučeno da sruševine zauvijek trebaju ostati uspomena na nevine ljude čije su živote okončali nacisti.

Oko 300 hiljada posjetitelja godišnje prođe kroz vrata od kovanog željeza. Među njima je i Robert Hébras.

Danas 89-godišnji Hébras još uvijek pamti zvukove njemačkih kamiona koji su okružili selo i naciste koji ubijaju grupu muškaraca zarobljenih u štali. Zvukovi i prizori tog dana svježi su u njegovoj glavi, kao da su se dogodili juče.

'Sve je učinjeno na vrlo miran i uredan način', priča o ubistvima. On je smrt izbjegao tako što se pretvarao da je mrtav ispod okrvavljenih tijela svojih komšija.

Dok su nacisti ranjene i ubijene polijevali benzinom i palili štalu, tada 19-godišnji mladić ispuzao je kroz zadnji izlaz zgrade i sakrio se u obližnjoj šumi.

Nekoliko sati trebalo mu je da pronađe put do kuće svoje rodbine, a kasnije je saznao da je među tek nekoliko ljudi koji su preživjeli masakr. Njegova majka i dvije sestre poginule su, a njegov otac koji je radio na farmi izvan sela i sestra koja je živjela drugdje su preživjeli.

Još neki uspjeli su pobjeći kada su stigli Nijemci. Jedna 47-godišnja žena pobjegla je iz crkve kroz prozor iza oltara. Dok je bježala ranjena je, ali uspjela se skriti u vrtu komšije odakle su je spasili sljedeći dan.

Sudbina je htjela da većina od 200 vojnika za koje se vjeruje da su sudjelovali u ovom krvoproliću pogine u borbi u idućih nekoliko mjeseci. Među onima koji su preživjeli, samo njih 20 je proglašeno krivima i svi su pušteni iz zatvora u roku od pet godina.

A uprkos osudama, prikupljenim dokumentima , intevjuima i priznanjima pojavilo se više teorija o tome što je pravi uzrok tragedije. Na kraju, ispostavilo se da je masakr bio odmazda zbog ubistva jednog njemačkog oficira od strane francuskog pokreta otpora.

No, spominjani su i drugi mogući razlozi. Tako neki tvrde da su nacisti bili u potrazi za otetim vojnim zvaničnikom. Još jedna teorija tvrdi da su Nijemci došli po zlato koje su im nekoliko dana ranije zaplijenili francuski pobunjenici. Moguće je da i da su pogriješili lokaciju.

Bez obzira koji razlog stoji iza masakra, teško je objasniti zašto su se vojnici na seljane okomili na tako nemilosrdan način.

Selo koje je bolan podsjetnik na nacističke zločine danas je suočeno s još jednom prijetnom. Polako se raspada, a oni koji su se borili da selo spase kao spomenik prošlosti, sada se pitaju mogu li ga spasiti za budućnost.

(News.com.au./Dnevnik.hr)