Priča iz poplavljenog sela Trusina: Kćerka je uletjela u našu sobu i samo povikala "puca kuća"

Potresne priče iz poplavljenih područja dolaze svakog trenutka. Priče o borbi za život, o užasu koji je zadesio naše sunarodnjake, nikoga ne mogu ostaviti ravnodušnim.

Za tren nestane ono što je čovjek gradio cijeli život. Odnese divlja voda, a za jednu noć izbriše sav trud i rad koji je trajao godinama. Admir Poturović i stotine drugih ljudi iz poplavljenih područja preživjeli su košmar i ostali bez ičega.

„Ja sam Admir Poturović, koji je živio u ovoj kući koja je se nalazila, koju vidite ovdje iza nas, u ruševnom stanju. Sve je počelo u 12.20. kad sam ja došao s posla, tada je krenula borba sa vodenom stihijom koja nije naslučivala ni na šta strašno, toliko, jer smo se i prije s tim susretali. Međutim, negdje oko dva sata i za pola noći stanje se pogoršavalo iz minute u minutu. Prvo je naišao jedan val koji je odnio plastenike i štalu sa životinjom. Odnio je traktor, odnio je automobil, izbacio ga iz garaže ovdje iznad kuće. Probudio sam suprugu i oca, i oni su se uključili da pokušamo odbraniti što se može odbraniti,“ započinje svoju priču o borbi koju je vodio.

Borba protiv vodene stihije

Admir nam priča da je voda naglo probila u njegovu kuću. „Povukli smo se na sprat, a onda je krenuo nagli prodor vode u kuću koja je izbijala prozore, vrata, zidove. Tad sam ja pokušao da otvorim ova ovdje ulazna vrata koja su tu bila, da bi voda strujala kroz kuću. Međutim, ta vrata su se preturila na mene i tu me je pritislo. Ja sam ih držao rukama koliko sam mogao, tad sam počeo popuštati, gubi snagu, uhvatilo mi je noge i imao sam osjećaj da mi otkida obje noge,“ opisuje Admir.

„Otac i supruga nisu sa subišta mogli da mi pomognu. U jednom trenutku, uzeo sam rukama, gurnuo ta vrata. Ona su na drugu stranu, pod pritiskom vode izbijena. I tad je mene poklopilo blato, mulj. Sreća, kako ne znam ni ja, uhvatio sam se za štok i isplivao na površinu. Tad sam se ponovo vratio, zahvaljujući jednom užetu koje su mi dobacili supruga i otac,” opisuje svoju borbu za život hrabri Admir.

Kritična situacija

Kćerka povikala: “Puca kuća!”

„Vratio sam se na stubište i otišao na sprat da se presvučem. U međuvremenu, moja starija kćerka je uletila u našu sobu i samo je povikala, puca kuća! Svi smo sišli, izašli smo ovdje, držali smo se jedni za druge. Izvukli smo se ovdje gore na ovaj glavni put. Tad smo vidjeli kako dole garaža, terasa i pola kuće se odvaljuju i voda nosi sve to. Otišli smo kod moga rođaka i komšije ovdje. Pošto sam bio povrijeđen, mene je rođak odvezao u Konjic, u hitnu. Ali sam mu ja rekao, dok se vratimo, kuće neće biti uopšte. I kad smo se vratili, ona se složila kao kula od karata. I to je sve što je bilo. Toliko,” kazao nam je Admir.

Obnova i nada

Admir ostaje zagledan u ruševinu u koju je uložio cijeli svoj život. To su trenuci koji ga ponovo vraćaju u stvarnost, ali u njemu postoji snaga i volja da krene ispočetka. „Znam da ću ponovo početi, iz temelja. To je ono što nas čini ljudima – sposobnost da se oporavimo i krenemo dalje, bez obzira na okolnosti,“ dodaje.

U ovim teškim trenucima, svi možemo pokazati solidarnost prema Admiru i njegovim sugrađanima. Mi smo oni koji mu, kao i svim njegovim sugrađanima, trebamo pomoći. Svaki doprinos, ma koliko mali bio, može napraviti veliku razliku u obnovi njihovih života.

Pomozimo im da ponovo izgrade ono što im je oduzeto. Jer, zajedno smo jači i možemo prebroditi svaku oluju.

(Izvor: N1 BiH)