"Na ucjenu nikada ne treba pristati, zapamtite"

Na ucjenu nikada ne treba pristati. Ukoliko jednom pristaneš na nešto, u očima ucjenjivača si zauvijek pristao na sve.

Novac kojim misliš da si otkupio svoju slobodu, u stvari je samo prva rata. Kraja nema.

Nisam vjerovao u ove riječi, dok se nisam i sam uvjerio u njih. Sve je počelo jednog hladnog januarskog jutra, ustajem da popijem kafu. Poljubim ženu i ćerku i odlazim na posao, cio dan sam bio pod nekim pritiskom i bio sam mnogo nervozan a ne znam ni sam zašto. Kada sam se vratio kući žena je počela da pravi paniku jer se ćerka nije na vijeme vratila iz škole.

Zvali smo je ne javlja se, čekali smo. Došla nam je na vrata uplakana i modra. Kada nam je ispričala da je jedan čovjek pokušao da je siluje kada se vraćala neosvjetljenim sokakom i kada nam je detaljno objašnjavala napad na nju rekla je da se odbranila uz pomoć kamena koji joj je bio na zemlji i sa kojim ga je konstantno udarala u glavu, šutnula ga u muda i time dobila na vremenu i pobjegla.

Žena je plakala, grlila je i smirivala. A u meni se skupio toliki bijes. Trebao sam da budem tu da je zaštitim, ali nisam. Odlučio sam da tog čovjeka naučim pameti i osvetim mu se. Prijavili smo ga policiji i priveli pravdi, na dalje je sve bilo u rukama zakona.

Međutim meni to nije bilo dovoljno, shvatio sam da čak ni to nije dovoljna kazna za takvog čovjeka. Saznao sam gdje živi, gdje radi, po kojim mjestima se kreće, sve.

Platio sam jednoj ženi da ga napije, zavede i odvuče u jednu vikendicu koja je malo dalja od grada u kojoj sam čekao ja. Stigli su, dobio je udarac palicom u glavu koji ga je onesvjestio. Žena se uplašila ali je znala moj plan, dao sam joj još para i rekao sam joj da ne priča o ovome policiji, pristala je uzela pare i otišla.

Kada se osvijestio bio je vezan na stolici zaljepljenih usta ali kada je vidio mene znoj mu se slio niz čela ka obrazima. Udarao sam ga pesnicama po licu, u gornjoj vilici ostao je bez 6 zuba, plakao je i tresao se od straha. Izvadio sam nož  i zadobio je posekotine u predjelu glave. Uživao sam u njegovoj nemoći. Odsjekao sam mu desno uho.

Tada sam mu skinuo traku i tražio od njega da me moli za oprost. I molio me uz strahopostovanje. Želio sam da moli i plače kao što je to radila moja ćerka dok ju je taj gad napadao. Opet sam uzeo nož i zabio mu ga u grlo, možda bi i prezivio da mu usta nisu bila zaljepljena i time se ugušio u sopstvenoj krvi. Pokupio sam se i otišao.

Uhvatio me je strah da me ne otkrije policija. Prije svega jer ne želim da moja ćerka sutradan naziva mene ubicom, a ni da me žena zamrzi.

Prekasno, policiju su tragovi odveli ka meni. Branio sam se. Ali poslije par dana me je pozvao policajac da opet porazgovaramo. Bili smo sami, a on mi je rekao “planiramo da te strpamo u zatvor psihopato, imamo dokaze da si kriv i ne pomaže ti to sto se braniš.

Raspitivao sam se o tebi, imaš dobar posao ugledan si čovek a imaš i ženu u dijete. Razmisli malo, ja mogu dokaze da uklonim, ali šta ćeš ti meni dati zauzvrat?” sve mi je bilo jasno. Dogovorili smo se o sumi novca koji bi trebao da izbriše moj dosije, platio sam mu. Vratio se svom normalnom životu. Dolazio je svaki mjesec meni na vrata da bi mu dao pola plate, inače bi mi zaprijetio sigurnim odlaskom u zatvor.

To sam trpio godinu dana dok nisam dobio otkaz. Nisam imao para više da dajem tom policajcu i završio sam u zatvor. Sada sam odslužio zatvorsku kaznu. Vratio se mojoj ćerki koja se udala. Žena vise ni ne komunicira samnom. Više ih ne poznajem. Ne, griješim. One ne poznaju mene više poslije onoga što sam uradio, misle da sam loš i zao.

Ponekad se plaše da ih ne povredim. Kajem se. Nema tih para kojim bih mogao da vratim vrijeme.