Emotivno obraćanje u Hrvatskom parlamentu o genocidu u Srebrenici
U Hrvatskom saboru se održava komemoracija žrtvama genocida u Srebrenici, a jedna od govornica je i Esnefa Smajlović - Muhić, srebreničanka koja je preživjela genocid. U emotivnom obraćanju, opisala je kroz šta je prošla njena porodica i sugrađani u tom kobnom periodu.
“Moj otac je ubijen u genocidu. Ja sam preživjela žrtva genocida. Kako govoriti o genocidu, osim preko onih koji su imali sreću da prežive genocid. Genocid nije bio samo u julu 1995., bio je i nad bošnjačkim civilima 1992., 1993. i 1994. godine. Živjela sam u skromnoj bošnjačkoj porodici. Srednju školu sam završila 1991. godine, otac je imao velike planove za mene. Otac je imao primarni cilj da završim fakultet”, kazala je na početku obraćanja Smajlović – Muhić.
Kao tinejdžerka, nadala se svijetloj budućnosti.
“Kada je započela agresija na BiH, kao 19-godišnja djevojka željno sam iščekivala svjetlu budućnost. Odjednom se pojavilo more tame, rat. Rat, koji je prekinuo moje snove. Razdvojio porodicu koja je živjela snove. Svaka generacija ima svoja iskušenja. Mnogi životi su nasilno prekinuti u periodu agresije 1992 – 1995. godine. Teško je revitalizovati prošlost i suočiti se s njom”.
“Nizala se smrt jedna za drugom”
Dalje, priča Esnefa Smajlović – Muhić, nastupio je period gladi, patnje i smrti.
“Od početka agresije sve je ugroženo, pa čak i ono najvrijednije, život. Pored gladi, desilo se i suočavanje sa smrću mojih najbližih. Nizala se smrt jedna za drugom. Moj suprug teško je ranjen u januaru 1993. godine, u to vrijeme je imao 24 godine. Stao je u odbranu porodice, naroda i domovine”.
Nakon toga, ranjen je njezin brat Emir.
“Ranjen je moj brat Emir koji nije imao punih 18 godina. Nikada ne mogu zaboraviti naš zadnji susret u ratnoj bolnici u Srebrenici, ležao je na krevetu u krvavim zavojima. Kad smo se poselamili, potekle su suze iz krajička njegovog oka. Nemoguće je zaboraviti miris krvi u ratnoj bolnici u Srebrenici. Posljednji stisask ruke i očev zagrljaj još uvijek pamtim, tad sam ga zadnji put vidjela”.
Potom su prebačeni za Tuzlu.
“29. marta, moj suprug, ja i nekoliko ranjenika smo prebačeni za Tuzlu, pucano je na nas više puta. Gospodar je dao da na lokaciju stignemo živi. 14 dana od mog dolaska u Tuzlu, prebačeni su ranjenici iz Srebrenice u Tuzlu na liječenje, među njima i moj brat Emir. Nakon našeg odlaska, Srebrenica je proglašena demilitarizovanom zonom. Naša želje i planovi su bili da se vratimo u Srebrenicu”.
“Maštala sam kada ću zagrliti oca, majku i brata. Život je tekao i u ratnim uslovima svojim tokom. 6. marta 1994 postala sam majka, rodila prvo dijete, kćer Zemiru. Moj otac nikada nije upoznao svoje unuče. Sporo je tekao oporavak od ranjavanja mog supruga i u tom je došao juli i 1995. kada je moj narod umirao, nestajao na očigled cijelog svijeta”, ispričala je u emotivnom obraćanju Smajlović – Muhić.
“Krik i vapaj mog naroda nisu čule gluhe uši svijeta.
Moj 45. rođendan je imao simboliku jer je moj babo Omer ubijen u genocidu sa 45 godina. Moj otac je bio veoma važna figura u mom životu”, kazala je ona.