Duhovnost postača: Kakav je život vaše duše u namazu?

Dođimo na namaz, koji je radost duša i naš put ka Džennetu i sretnom boravištu. Dođimo na spas, kako bismo se odmorili. Namaz je stub vjere, osnova svih djela kojima želimo postići Allahovu blizinu, pomagač koji ne zna izdati i opskrba duše i srca. Namaz je popuna na putu i ispomoć duši, blagi dodir na napaćenom i umornom srcu. Ko od nas, kada ga obuzme briga, pohrli u namaz, kao što je činio Poslanik, s.a.v.s., koji je kada bi mu bilo teško govorio: „Data mi je radost očiju u namazu.“ (Hadis bilježi Nesai)

Da, namaz je utočište i utjeha u teškoćama i kriznim situacijama, pa čak u namazu nalazimo poseban užitak kada nas obuzme tjeskoba, briga i patnja. Takav je namaz kada ga obavimo u duhu ovih značenja, kada osjetimo njegov trag na duši i srcu, kada smo svjesni veličine nagrade za valjano obavljen namaz. Takav je namaz kada u njemu doživimo značenja o kojima govore hadisi i predaje prvih muslimana i kada osjetimo sastavne djelove, vadžibe i adabe namaza. Takav je namaz kada ga doživljavamo kao ukazanu počast nama, a ne samo i isključivo kao obavezu. Kamo sreće da moj narod zna! Zar se rob ne stidi svoga Gospodara i Zaštitnika, kada namaz napusti i kada je osor, ohol i neposlušan, a zna da je Uzvišeni rekao:

„Oni koji iz oholosti neće da Mi se klanjaju – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi.” El-Mu’min, 60

Namaz je život za dušu, prijatno društvo, vjerovanje, sreća. Takav je namaz kada ga obavljamo u skladu sa ovim predivnim značenjima i prekrasnim osjećajima. Tada osjećamo trag namaza na sebi, doživimo njegovu pravu slast i postajemo svjesni velike nagrade koja nas za obavljeni namaz čeka. Kada obavljamo namaz u skladu sa ovim značenjima, dolazimo do odgovora na pitanja koja nam se često nameću za vrijeme naših međusobnih druženja. Pitanja koja nam dušu pate, a koja glase: zašto je naše stanje u namazu takvo? Zašto je namaz teret našim dušama? Pitamo se: zašto su nam, dok klanjamo, tijela u džamijama, a duše tumaraju po dunjalučkim dolinama? Zašto nam namaz ne naređuje činjenje dobrih djela i nečinjenje loših djela? Zašto klanjamo, a srce nam isto prije i poslije obavljenog namaza? Da li je istina da nam je namaz postao samo otežavajuća obaveza? Posmatrajući nas, imamo osjećaj kao da naša stanja zavape: požuri s namazom, imamu! Odmori nas od njega i završi ga sa predajom selama!

Dođite da poslušate čudo i da pogledate kakva biva suština namaza.

Braćo u vjerovanju! Dozvolite mi da zajedno s vama odemo do skupine vjernika, koja je spoznala da je namaz spona između vjernika i Gospodara, te da je namaz susret zaljubljenog sa voljenim. Njihov namaz je bio njihova radost, utjeha za brige i nedaće, odmor za dušu i srce. Čak i onda kada ih noge nisu bile u stanju odnijeti do džamija, čak ni tada nisu se mogli smiriti sve dok ih među sobom dvojica ne bi odnijeli do džamije. Takav je bio naš uzor i poslanik Muhammed, s.a.v.s., prema namazu u džematu. Bio je bolestan, tri puta je gubio svijest, a zatim sebi dolazio i ponovo abdest uzimao, ne bi li stigao namaz sa džematom obaviti. Ali, ne bi mogao, pa je poslao po Ebu Bekra da vjernike predvodi u džematu i da im bude imam. Zatim je osjetio olakšanje i krenuo u džemat. Znate li kako je Poslanik, s.a.v.s., tada izašao u džemat?

Aiša, r.a., kaže: „Išao je oslanjajući se na dva čovjeka“, „kao da gledam u njegove noge kako se sporo kreću zbog bolova..“

On je bio Poslanik, s.a.v.s., a namaz mu je bio takav; u njemu je nalazio ugodno društvo, prijatelja, dušu, odmor, izlet, odmor, blagodat i pravu adresu za smiraj i sreću. Takvi su bili i svi oni koji su išli njegovim stazama i slijedili njegov sunnet. Ibn Ebi Šejbe u svom Sunenu bilježi sljedeću predaju: „Ebu Abdurrahmana su nosili u džamiju kada je bio bolestan; čak je naredio da ga po kiši blatu nose u džamiju, onda kada je bio bolestan“

Rebiu ibn Husajma, koji je bio paralizovan, vodili su u džamiju, pa mu je rečeno: „Allah ti je dao olakšicu da možeš klanjati u kući“ „Tačno je to što kažete“, reče, „ali ja sm čuo poziv: ‘Dođite na namaz’, pa ko od vas čuje ‘Dođite na namaz’, neka se odazove, makar klečeći i puzeći“

Amir ibn Abdullah ibn Zubejr je čuo mujezina, pa reče: „Uzmite me za ruku“ „Ali, ti si bolestan“, rekoše mu. „Zar da se ne odazovem onome koji poziva Allahu“, reče. Prisutni ga uzeše za ruku i odvedoče u džamiju, on zanijeti za imamom, sa njim učini ruku, a zatim ispusti svoju plemenitu dušu.

„To je smrt koja nasljedi neprolaznu vječnost U Džennetul Firdevsu, u životu izobilja”

Šerijat od tebe ne traži, dragi brate, da iznemogao i bolestan ideš u džemat, ali razmisli o tome kako duša koja okusi slast namaza čezne i daruje namazu najvrjednije što ima. Razmisli

odnesene u džamije, samo zato što čuju. „Dođite na namaz“; i koje se ne mogu opustiti niti smiriti sve dok se ne odazovu pozvu. One se odazivaju i u najtežim momentima, jer im je naređeno da obave namaz u strahu (salatul havf) na bojnom polju. Upitajmo svoje duše: „Čemu sva ta tolika nastojanja?“ Zašto je na bojnom polju propisan namaz u strahu. Mora biti da je propisan zbog toga što je namaz veza sa Snažnim i Silnim, i što je u njemu popuna i opskra za duše velikih.

„Ako su duše velike

Umore tijela svojim nastojanjima”

Namaz je život za dušu i zato se nemoj čuditi kad pročitaš ili čuješ da neki nisu četrdeset godina propustili namaz u džematu, osim jednom, prilikom majčine smrti i opremanja dženaze.

Sulejman ibn Hamza El-Makdisi je u svojoj devedesetoj godini života rekao: „Samo dva puta sam farz klanjao sam, ali, kao da ih nisam ni klanjao.“

Ibnul Musejjib je rekao: „Tridest godina mujezin nije proučio ezan, a da ja nisam već bio u džamiji.“

Jedni bi plakali kada bi zakasnili ili propustili početni tekbir sa imamom. Tako Ibrahim Et-Tejmi kaže: „Kada vidiš čovjeka kako se prema početnom tekbiru odnosi nemarno, digni ruke od njega.“

Drugi bi se razboljeli kada bi ih prošao namaz u džematu, a Ibn Omer, r.a., bi kada ga prođe namaz u džematu naredni dan postio, noć bi proveo u namazu i oslobodio bi roba.

Seid Et-Tenuhi bi plakao kada ga prođe namaz u džematu.

Ebu Kutn kaže: „Nikada nisam vidio Šu’abu na ruk’u a da nisam pomislio da je zaboravio da je u namazu, niti da je sjeo između dvije sedžde, a da nisam u sebi rekao: „Zaboravio je da je u namazu“.

U namazu bi provodili toliko vremena, da nam se to gotovo čini nemogućim. Ibnul Munkedir kaže: „Da si vidio Ibn Zubejra kako klanja, pomislio bi da je grana koju njiše vjetar, dok je kamenje katapulta padalo oko njega“

Ibn Avn je rekao: „Vidio sam Muslima ibn Jesara kako klanja, kao kolac nepomičan, čak se ne bi oslonio sa jedne na drugu nogu“

Ibrahim Et-Tejmi bi na sedždi izgledao poput zida na kojeg se spuštaju vrapci. Muhammedu ibn Nasru je kamen iz kataputa razbio glavu, krv mu je potekla, ali on se usprkos tome nije pomjerio u namazu. Slavljen neka je Allah! Kakva je to skrušenost u namazu, koju ne može poremetiti ni kamen ispaljen iz katapulta. Krv oblije čelo klanjača, ali on ostajen nepomičan u namazu, poput kolca, stabla ili stuba.

„Kada besposličari budu zauzeti nečim drugim Ja sam jedino zauzet tobom, kraju moje zauzetosti Ko mi je preči da te se odreknem u trenucima zaovoljstva Šta mi je da te se odreknem kad sve je moje, šta mi je”

Takav je namaz skrušenih, i to kakve skrušenosti, to je srčano prisustvo susreta sa voljenim Allahom Uzvišenim. Duša otputuje u posve drugi svijet, tako daleko da čak i ne osjeti ono što se oko nje dešava, ma šta ono bilo. Amiru ibn Abdulkajsu je rečeno: „Zar se nikada ne zbuniš u namazu?“ „Ima li dražeg govora od Kur’ana“, reče, „da bi njime bio više zaokupljen! Daleko je dozivanje Gospodara ako je pomješano sa drugim osjećajima“ (El-Mudhiš, str. 472.)

„Ako ljubav ludo zaljubljenog u svijet Lejle i Selme oduzima pamet i razum Šta može učiniti ludi zaljubljenik čije Srce čezne za boljim svijetom”

Svjetlo namaza je obasjalo njihova srca i pokrenulo njihove duše, tako snažno da su u zanosu duhovne i srčane sreće, neki od nih, poput Adija ibn Hatema, izjavili: „Nije nastupilo vrijeme namazu, a da ja već nisam čeznuo za njim“

Muslima ibn Jesara su pitali za razlog njegovog rijetkog pomjeranja u namazu, na što im je on uzvratio: „Znate li vi gdje je moje srce.“

Kesir ibn Ubejd El-Himsi je upitan kako je moguće da nikada nije pogriješio u namazu i imao potrebu da učini sehvi-sedždu, a klanjao je u Himsu kao imam šezdeset godina, na što im on reče: „Nikada nisam ušao na vrata džamije, a da nisam mislio samo na Allaha.“

Ovo su samo neki momenti i događaji koji nas pozivaju da preispitamo sopstveni odnos prema namazu. Da li smo u stanju da nakratko zastanemo sa svojim dušama i od njih otvoreno zatražimo da nam račun polože. Možda su nekome od nas obrazi osjedjeli u islamu, a da nismo potpuno Allahu namaz obavili?!

Naravno, ovdje se misli na potpunost u obavljanju sastavnih djelova namaza, skrušenosti i predanosti Uzvišenom Allahu u namazu. Poslanik, s.a.v.s., je rekao: „Koji god musliman kada nastupi vrijeme propisanog namaza pravilno uzme abdest, bude skrušen u namazu i obavljanju ruku’a, to mu bude otkup za ranije počinjene grijehe, osim velikih grijeha. I tako će biti sve dok bude tako postupao.“

Zato, preispitamo sebe, poštovana braćo! Povedimo računa o našem namazu, jer je namaz – tako mi Allaha – život za dušu. Ovdje ne tražimo da budemo savršeni poput meleka, niti poput spomenutih prvih muslimana u ibadetu. Ali, osjećamo veliku potrebu da proučimo naše stanje u namazu i pogledamo kakav je trag namaza u našim životima. Posebno sada, kada se nalazimo u ovom blagoslovljenom mjesecu, u kojem osjećamo slast namaza, noćnog bdjenja i sedžde, što nikako ne želimo izgubiti sa istekom ovog mjeseca. Molim Uzvišenog Allaha da meni i vama pomogne u borbi sa samim sobom, da nam namaz učini srećom i užitkom naših duša.

Odlomak iz knjige “Duhovnost postača”

Autor: Dr Ibrahim ibn Abdullah ed- Duvejjiš

Naslov prijevoda: Duhovnost postača

Prevodioci: Mr Muhamed Mehanović, Senad Ceman

(Akos.ba)