Šesta godišnjica smrti Ismeta Ćele Bajramovića

Šesta godišnjica smrti ratnog komandanta Vojne policije Armije RBiH Ismeta Bajramovića Ćele obilježena je danas.

Ćelo je na drugi svijet otišao 2008. godine, a Sarajevo ga će se sjećati i po tome da je to bila jedna od najvećih poslijeratnih dženaza.

Kontraverzni Sarajlija za neke bio heroj, a za neke mafijaš. Ipak, nepobitna činjenica je da je prava sarajevska raja volila i poštovala Ćelu.

Njegova vjerovatno najveća vrlina je bila ta da je itekako imao blizak, ljudski, odnos prema sirotinji, običnom narodu...

Rahmetli Ismet je rođen 26. aprila 1966. godine u Sarajevu, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Još u osnovnoj školi izdavajao se od ostale djece, ponajviše svojom fizičkom građom i snagom.

Iz ranog djetinjstva ostala je anegdota koju je ispričao njegov otac Azem. Naime, prolazio je pored stadiona Koševo, koji se nalazi blizu njihove porodične kuće. Na vrhu reflektora na stadionu, sjedio je dječak. Azem nije vidio ko se izverao na stub reflektora i mališana je naružio, te mu poručio da što prije siđe s velike visine. Također, ni tada mali Ismet nije prepoznao svog strogog oca, pa se odozgo itekako izgalamio na njega. Kada su konačno shvatili ko je ko, Ismet je sišao, ali je vješto pobjegao ispred pobješnjelog oca i dva dana nije smio doći kući.

Još u Mašinskoj školi, početkom osamdesetih godina prošlog stoljeća, pročulo se za Ćelu da je jedan od najjačih Sarajlija mlađe generacije. Za sebe je znao reći da je u školi bio problematičan, ali da je bilo i gorih. Kasnije mu ni zatvor nije bio stran.

Prije rata često je kao vatreni navijač Fudbalskog kluba Sarajevo dolazio u konflikt s rahmetli Dževadom Begićem Đildom s Koševskog brda, tadašnjim vođom navijača Željezničara. Ipak, svi navijački nesporazumi izglađeni su početkom rata, kada su postali jedna od najzvučnijih imena organizatora sarajevskog otpora. Đilda je poginuo 11. jula 1992. godine na Pofalićima. 

Početkom rata, Ćelo se istakao u dvije odlučujuće bitke za Sarajevo - 2. maja 1992. godine kada se na Skenderiji vodila bitka za Predsjedništvo BiH s niškim specijalcima. Drugu značajnu ulogu je imao u Pofalićkoj bici 16. maja 1992. godine. Početkom 1993., smijenjen je s mjesta komandanta Vojne policije. 

Tokom ratnih godina odlično se slagao s ostalim sarajevskim komandantima: Jukom Prazinom, Ramizom Delalićem Ćelom, Mušanom Topalovićem Cacom, Mujom Zulićem, a naročito je bio naklonjen Kerimu Lučareviću i Dževadu Topiću Topi.

Akademik Abdulah Sidran mu je 1992. godine posvetio pjesmu “Ismet Ćelo i Dževad Topa, Bosna ima, što nema Evropa”. 

Početkom 1993. godine smijenjen je s mjesta komandanta Vojne policije. 

Iste godine, tačnije krajem septembra, ranjen je na Ciglanama dok je sjedio sa svojim prijateljima u bašti jednog kafića. Srećom, intervencijom ljekara spašen mu je život, iako je metak prošao blizu srca.

Nakon toga evakuiran je u Njemačku na liječenje, a po povratku u Šeher, novi život počeo je kao ugostitelj. Preuzeo je predratni kultni kafić "Estrada", ali ne zadugo. Ćelino ime godinama se provlačilo kroz policijske izvještaje, medije i sudove, važio je za jednog od najžešćih momaka u gradu.

Ostat će upamćena i velika ljubav ka Fudbalskom klubu Sarajevo. Bio je i u upravi ovog kluba, da bi kasnije, zbog nekih razmirica oformio F.K. Džerzelez Zenica.

Ipak, do posljednjih dana svog života ostao je vjeran bordo boji, uživajući u igrama svog najdražeg kluba.

Ćelo je bio žestok momak, ali ujedno i sarajevski Roobin Hood. 

Bajramović je 17. decembra 2008. godine izvršio samoubistvo, pucavši sebi u sljepočnicu iz pištolja u svom stanu u Sarajevu, ali uzrok tog čina nije razjašnjen. Vijest o njegovoj smrti prenio je i New York Times, pod naslovom "Odlazak sarajevskog kuma".

Ostala je poznata njegova izreka: "Jedino Bogu i meni sirotinja nije teška!"