Bejrut - mjesto užasnog zločina koje je potisnuto na margine
Ali Awad (14), je sjeckao povrće kada je prva bomba pala. Adel Tormous, koji je poginuo tako što je nasrnuo na drugog bombaša, sjedio je u obližnjem kafiću. Khodr Alaa Deen, registrirani medicinski tehničar, koji se zaputio da radi noćnu smjenu u bolnici Američkog univerziteta u Bejrutu.
Sva trojica su izgubila život u dvostrukom napadu bombaša samoubica prošlog četvrtka u Bejrutu, zajedno sa 40 drugih ljudi i slično žrtvama napada u Parizu dan poslije, ubijeni su nasumično, u urbanom području dok su obavljali svoje svakodnevne obaveze.
Oko mjesta zločina u južnom Bejrutu, kao i u centru Pariza, osjećaj šoka i tuge se zadržao za vikend s kafićima i trgovinama tišim nego inače. Uzastopni napadi koje prisvaja Islamska država, inspirisali su osjećaj zajedničke, pa čak i globalne ranjivosti - naročito u Libanonu, gdje su mnogi bili šokirani da je takav haos dosegao čak do Francuske, države koju su smatrali puno sigurnijom od svoje.
Ali za neke u Bejrutu osjećaj solidarnosti je bio pomućen osjećajem bola zobg činjenice da je samo jedan od dva grada - Pariz - dobio globalni izljev suosjećanja srodan onom u SAD-u nakon napada 11. septembra.
Spomenici širom svijeta su svjetlili u bojama Francuske zastave, predsjednici drže govore u kojima promovišu i brane "zajedničke vrijednosti", Facebook nam nudi opciju da jednim klikom svoju sliku profila prekrijemo bojama Francuske, usluga koja nije ponuđena za libanonsku zastavu. U petak gigant društvenih mreža je čak aktivirao "Safety Check", opciju inače namijenjenu za prirodne katastrofe koja omogućuje ljudima da svojim najmilijima jave da nisu povrijeđeni. Ovu opciju nisu aktivirali dan prije za Bejrut.
"Kad je moj narod umirao ni jedna država se nije potrudila da osvjetli svoje znamenitosti u našim bojama", napisao je libanonski doktor Elie Fares na svom blogu.
"Kad je moj narod umirao, nisu bacili svijet u žalost. Njihova smrt je bila samo nevažna fleka na ciklusu međunarodnih vijesti, nešto što se desi u onim djelovima svijeta."
Mnogi libanonski komentatori ovih dešavanje se žale na implikaciju da su arapski životi manje važni. Ili to ili da njihova država - relativno mirna uprkos ratu u susjednoj državi, je percipirana kao mjesto gdje je pokolj svakodnevica, te ovu državu stavljaju u isti koš sa zaraćenim državama u njihovom regionu.
Ustvari Bejrut je nekad bio sinonim za nasilje dok je prolazio kroz građanski rat, ali ovo je najsmrtonosnije bombardovanje grada od 1990. Libanon je prebrodio val političkih atentata, uličnih okršaja i ratova. Izraelski zračni napadi su 2006. sravnili cijele stambene blokove, ali i to je bila relativno mirna godina.
Kako god napadi su imali drugačije značenje u Parizu i Bejrutu. Dok je to Pariz doživio kao grom iz vedra neba, najgori napad na grad u nekoliko decenija, bombardovanje u Bejrutu je bilo ostvarenje nikad odsutnog straha da bi novi val nasilja mogao izbiti.
U međuvremenu Sirijci su se počeli pribojavati da će se teret ovih napada najviše odraziti na njih. U Libanonu živi milion sirijaca, država broji ukupno četiri miliona stanovnika, neki su postali toliko očajni da razmišljaju o tome da se pridruže krijumčariskim brodovima za Europu.
Ali sada, napadi bi mogli staviti politički pritisak na Europu da ih prestane priznavati. Kada su isplivali dokazi da se barem jedan od pariških napdača mogao predstavljati kao osoba koja traži azil da bi došao do Europe, neki protivnici migracija su odmah iskoristili ovo kao argument da se vrata Europe zatvore.
To je isprovociralo oštre reakcije sirijaca, koji tvrde da su bježali u Europu isključivo da izbjegnu to nasumično nasilje.
"Ovo je vid terorizma od kojeg je na milione sirijskih izbjeglica bježalo", kazao je Faisal Alazem, glasnogovornik Sirijsko-kanadskog vijeća.
Razlika u suosjećanju je dosta evidentnija kad se osvrnemo na situaciju u samoj Siriji, gdje za razliku od Francuskih napada u kojima je poginulo oko 129 osoba ovakve stvari nisu rijetkost i tokom najgorih perioda ovo se smatra kao svakodnevno dešavanje.
Što se Facebooka tiče, objavili su da je visok nivo aktivnosti na društvenim mrežama oko pariških napada kompaniji dao inspiraciju da aktiviraju "Safety Check" po prvi put za nešto pored prirodnih katastrofa i da još razvijaju pravilnik kad se ova opcija aktivira.
"Uvijek postoji prvi put da se isproba nešto, čak i u kompleksnim, osjetljivim situacijama i za nas je to bio Pariz", napisao je Alex Shultz, potpredsjednik kompanije zadužen za rast kompanije, dodavši da je "Safety Check" manje korisna u ratovima koji su u toku i epidemijama jer bez jasne tačke prestanka nemoguće je znati kad smo konačno sigurni.
Izvor: The New York Times