Potresna ispovijest djevojke koja je preživjela masakr na koncertu u Parizu

U petak veče u Bataclan dvorani okupila se grupa fanova kako bi čula svoj omiljeni bend "Eagels of death metal".

Zabavu su prekinuli rafali koji su oduzeli živote 80 ljudi.

Jedna od preživjelih je Isobel Bowdery, koja je uz objavljenu fotografiju krvave majice napisala o stravičnim momentima koje je preživljavala u Bataclan dvorani, ali i o životu i onome što je dobro u njemu.

Njenu ispovijest, koju je u znak podrške, lajkovalo više od 1.500.000 ljudi, prenosimo u cjelosti:

"Nikada ne pomislite da će se to desiti vama. Bio je petak veče i rock koncert. Sve je bilo veselo, svi su pjevali i smijali se. Odjednom je ušao muškarac na glavni ulaz i počeo da puca, a mi smo naivno mislili da je sve to dio programa. To nije bio samo teroristički napad, to je bio masakr. 

Na desetine ljudi je upucano ispred mene. Lokve krvi ispunile su pod. Krici muškaraca koji su grlili mrtve djevojke nadjačali su muziku. u trenutku su uništene budućnosti, porodice, slomljena srca. Potpuno šokirana i sama, pretvarala sam se da sam mrtva više od sat vremena, ležeći među ljudima koji su gledali svoje voljene kako nepomično leže.

Povremeno sam prestajala da dišem, trudila sam se da se ne pomijeram, da ne plačem - samo da ne vide strah oni koji za tim čeznu. Bila sam te nevjerovatne sreće da preživim. Ali mnogi nisu. Ljudi koji su tamo bili iz istog razloga kao i ja - da se zabave u petak veče, su nevine žrtve. Svijet je okrutan. 

Događaji kao što je ovaj su tu da pokažu ljudsku izopčenost, a slike tih ljudi će me proganjati do kraja života. Svakog trenutka sam očekivala da neko kaže da je sve to samo noćna mora. Međutim, to što sam među preživjelima mi daje šansu da bacim svjetlo na prave heroje.

Za čovjeka koji mi je govorio da će sve biti uredu i rizikovao svoj život dok me je grlio, za par čije su me posljednje reči uvjerile u dobro u svijetu, za policiju koja je ipak uspjela da spase stotinu ljudi, za potpunog stranca koji me je vidio na ulici i tješio 45 minuta, dok sam bila uvjerena da je moj dječak mrtav, ženi koja je otvorila vrata doma povrijeđenima i preživjelima, prijatelju koji mi je ponudio prenoćište i koji mi je dao novu majicu kako ne bih morala da ostanem u ovoj majici umrljanoj krvlju - svi vi sve me uvjerili da ovaj svijet ima šansu da bude bolji.

Najviše od svega, ove riječi posvećujem onima koji su ubijeni, koji nisu bili te sreće da se danas probude. Žao mi je svih porodica i prijatelja koje sada prolaze kroz ovaj horor. Osjećam se privilegovanom, jer sam prisustvovala njihovim posljednjim udisajima. Njihove posljednje misli su bile sa voljenim osobama.

Dok sam ležala u krvi stranaca i čekala da metak prekine mojih 22 godine života, prisjetila sam se lica svih osoba koje volim i šapnula im "Volim te". Iznova i iznova. Podsjećajući se najvažnijih događaja u mom životu, željela sam da znaju koliko sam ih voljela, poželjela sam bez obzira na to šta mi se desi, da vjeruju u dobro u ljudima, da ne dozvole tim ljudima da pobijede.

Sinoć su životi mnogih zauvijek promijenjeni, a na nama je da budemo bolji ljudi, da živimo život koje su nevine žrtve sanjale, a koje, nažalost, niko neće ispuniti. Počivajte u miru, anđeli, nikada nećete biti zaboravljeni."