Napadači na Kosovu ostavili gomilu dokaza. Jesu li iza svega Rusi?

Prošlo je nekoliko dana od sukoba vatrenim oružjem između pripadnika kosovske policije i naoružanih Srba kod manastira Banjska na sjeveru Kosova, a broj pitanja koja je otvorila ova šokantna predstava samo se povećava iz sata u sat.

Da nije prolivena krv, u pucnjavi koja je odnijela najmanje četiri života, danas bismo mogli upasti u zamku i govoriti samo o loše režiranoj predstavi koja bi tragikomičnošću i amaterskom izvedbom mogla parirati Prigožinovom državnom udaru.

Vučićev očajnički krik: Nisam ja

Ipak, nastup srpskog predsjednika Vučića od nedjelje navečer, kada je već u prvoj rečenici jasno poručio da je riječ o naoružanoj srpskoj formaciji koja je inicirala incident blokiranjem ceste u blizini manastira Banjska, ukazuje na nešto mnogo ozbiljnije, posebno ako potražimo izravan odgovor i pokušamo imenovati redatelja ove predstave.

Vučićevo ekspresno priznanje, uz svu sućut obitelji stradalog kosovskog policajca, koje je zateklo i njegove najbliže suradnike, režimske medije i analitičare, može se svesti na očajnički krik upućen prije svega Washingtonu, a sadržan je u dvije riječi: "Nisam ja!"

Prema suzdržanoj i uravnoteženoj reakciji s najvišeg mjesta američke vanjske politike, stječe se dojam o postojanju spremnosti da se Beograd, zasad, poštedi eksplicitne osude incidenta u Banjskoj.

Zašto su ostavili toliko dokaza?

Naime, ono što su kamere otkrile nakon završetka razmjene vatre i "paničnog" povlačenja srpske paravojske, koja je na mjestu zločina nastojala ostaviti što više dokaza umjesto da, po logici stvari, ukloni dokaze pokazuje nam da i ovdje možemo razmišljati o klasičnom podmetanju treće strane, namještaljci koja u sebi nosi političku poruku.

Deseci džipova i nekoliko borbenih oklopnih vozila, goleme količine naoružanja, streljiva i vojne opreme - kao da idu na 11. međunarodni sajam naoružanja i vojne opreme u Beograd - ostavljene "na izvol'te" drugoj strani trebali su poslužiti kao dokaz umiješanosti Beograda.

Zanemarimo li bezvezno lajanje s obje strane, gdje Priština optužuje Beograd kao organizatora terorističke akcije, a Beograd Kurtija označava kao glavnog uzročnika "pobune naoružanog naroda" - u očekivanju da će umirovljeni generali-analitičari, po uhodanoj matrici, za nedjeljni sukob konačno optužiti zapadne obavještajne službe - postavlja se pitanje kome danas obračun na Kosovu najviše odgovara.

...Moskva...

Beogradu i Washingtonu sigurno ne. Čak i ako se dokaže ili barem povjeruje da Beograd nema izravne veze s tragičnim incidentom u Banjskoj, od svega što je u odnosima sa Zapadom izgrađeno od Bruxelleskog sporazuma 2013., nakon 24. rujna nije ostao ni kamen na kamenu. Deset jebenih teških godina bačenih kroz prozor u nekoliko sati, u trenutku kada su dionice Prištine na američkoj diplomatskoj burzi na najnižoj točki od 1999. godine, dok su dionice Beograda, koliko god nisko, još uvijek na najvišoj razini za isto razdoblje.

Zaista je teško povjerovati da bi Beograd, koji je u posljednjih 35 godina napravio toliko strateških grešaka i promašaja, ponovno sebi pucao u nogu i doveo se u najtežu političku poziciju u 21. stoljeću. I tako stižemo do Moskve.

Crvena lampica u Kremlju

Čak i ako ostavimo po strani općeprisutne ocjene međunarodnih čimbenika da će Moskva iskoristiti Kosovo i Republiku Srpsku za otvaranje novih kriznih žarišta i na taj način "proširiti igru" započetu agresijom na Ukrajinu i balkanske prostore, događanja posljednjih nekoliko mjeseci, pa čak i nekoliko dana prije nedjeljnog incidenta, mogu nam reći zašto se crvena lampica u Kremlju upalila upravo sada.

Sinergija loših vijesti koje dolaze s fronta gdje ukrajinska protuofenziva počinje davati rezultate, s padom Nagorno-Karabaha koji je pokrenuo ili pojačao snažne proturuske osjećaje ne samo u Armeniji nego i u Gruziji te zbog ruske potpore separatistima u gruzijskoj Južnoj Osetiji i Abhaziji, svakako bi moglo natjerati moskovske stratege da počnu bacati kamenje u dvorište neprijatelja na Zapadu.

Nisu samo Tbilisi i Erevan najavili možda i konačno povijesno udaljavanje od Moskve i zaokret prema SAD-u koji apsolutno podržavaju i isturaju svoju NATO saveznicu Tursku u snažnom prodoru na Južni Kavkaz. Ovakvu najavu distanciranja sve jasnije šalje Beograd, posebice proteklih tjedana otkako je objavljena priča o smjeni ruskog broja 1 u Srbiji, ravnatelja Sigurnosno-informativne agencije Aleksandra Vulina.

Umjesto Vulina - Đurić?

Kao alternativu Vulinu dobro obaviještena čaršija prozvala je srpskog veleposlanika u Washingtonu i čovjeka od najvećeg povjerenja Aleksandra Vučića Marka Đurića.

O Đuriću sam pisao na Indexu povodom proameričkog spota koji je tijekom ljeta na svojim kanalima pustio Željko Mitrović, vlasnik Pink Empireja. U dijelu videa pojavljuje se i Marko Đurić čija je fotografija popraćena citatom o "zalaganju za euroatlantske integracije" gdje se prvi put u Vučićevo vrijeme dogodilo da je jedan visoki dužnosnik izrazio otvoreno atlantsko opredjeljenje, odnosno za NATO.

I ne opovrgava se i ne demantira se, što svakako nije promaklo Mariji Zaharovoj i Dmitriju Peskovu. Spekulacije koje su krenule sredinom mjeseca Vučić je samo privremeno potisnuo nagovještajem da bi mogao smijeniti Vulina ako to nije jedan od zahtjeva opozicije. Ipak, tijekom boravka na redovnoj jesenskoj Skupštini Ujedinjenih naroda, dok je s veleposlanikom Đurićem jogirao u Bryant Parku, izjavio je kako se "… Marko uskoro vraća iz Washingtona u Srbiju".

To se dogodilo u petak, 22. septembra, ni 48 sati prije nego što će mu Banjska eksplodirati u lice. Nova, ozbiljna naznaka da bi mogli ostati bez važnog čovjeka preko kojeg Putin kontrolira duboku državu u Srbiji, ali i u "srpskom svijetu", čak u većoj mjeri i od samog Vučića, Ruse nije mogla ostaviti ravnodušnima.

Hibridne operacije

Spomenuta rujanska sinergija loših znakova na nebu iznad Moskve, po logici stvari, nameće aktiviranje hibridnih operacija gdje god su one moguće, jer mjesta i prilika je sve manje. Ako Amerikanci zatvore igru ​​na Balkanu i otvore je na Južnom Kavkazu, strateški položaj Rusije bit će puno teži nego što je danas.

Jedino čemu se možemo nadati, daleko od galame i međusobne razmjene optužbi srpskih i kosovskih političara i medija, jest da, kao nekada, neće biti problema sa "srpskim svatovima" u Bosni i Hercegovini.

Znamo gdje nas je sve to odvelo u proljeće 1992. godine.