Od Machiavellija do Prigožina: Višestoljetne lekcije koje ruska vlast izučava po brzom postupku

Visoki ruski zastupnik, general Andrej Kartapolov, koji predvodi Vijeće za obranu pri donjem domu ruskog parlamenta, poručio je kako se Wagner više neće boriti na prostoru Ukrajine pošto njihov šef, Jevgenij Prigožin, nije potpisao sporazum s ministarstvom obrane. Podsjetimo, rok za potpisivanje tog sporazuma je kraj ovog mjeseca, odnosno sutra je zadnji dan, a nema nikakve naznake da bi Prigožin, koji je vjerojatno u Bjelorusiji, mogao promijeniti mišljenje.

"Kao što znate, nekoliko dana prije pokušaja pobune, ministarstvo obrane je reklo da sve formacije koje obavljaju borbene zadaće moraju potpisati ugovore s ministarstvom obrane. Svi su počeli provoditi ovu odluku... svi osim gospodina Prigožina", rekao je Kartapolov.

Također je istaknuo kako to znači da se Wagnerove snage više neće boriti na prostoru Ukrajine i neće više dobivati državni novac. Kartapolov ističe da je Prigožin zatim počinio izdaju zbog vlastitih "pretjeranih ambicija".

Hoće li se Wagner držati te odluke? Jesu li se njihove snage povukle iz Ukrajine? Je li dio njihovih boraca prešao na stranu ruske vojske nakon što je Putin poručio da će to moći učiniti uz amnestiju? Sve to je još poprilično nepoznato, no očito je da se Moskva želi maksimalno distancirati od Wagnera te ih izbaciti s ukrajinskog fronta.

Jasno, prije tjedan dana to još uvijek nije bio slučaj, tada je Wagner još bio koristan, ali nakon događaja od prošle subote sve se mijenja.

Ruski vrh na čelu s Putinom nije prvi koji se koristio plaćenicima i "privatnim vojskama" u sklopu ratovanja, ali to je praksa koja često ne završi dobro.

Čovjek koji je kroz stoljeća postao sinonim za odvajanje politike od morala, talijanski diplomat i filozof u vrijeme renesanse, Niccolo Machiavelli, u 16. stoljeću poručuje: "Kažem stoga da oružje kojim princ brani svoju zemlju je ili njegovo vlastito ili su to plaćenici. A plaćenici su beskorisni i opasni - i ako se oslanja na njih neće biti ni čvrst ni siguran, jer su razjedinjeni, ambiciozni i bez discipline".

Nekoliko stoljeća kasnije, očito je da Machiavelli govori i o Wagneru, i svim sličnim skupinama između.

Ako je Putin čitao Machiavellija, a bilo bi pomalo apsurdno da nije s obzirom da vlada najvećom zemljom svijeta već desetljećima, onda zna i za lekciju o plaćenicima, ali je možda mislio da može nadmudriti i nadigrati višestoljetne konstante. Kako? Možda tako da iskoristi usluge plaćenika i riješi ih se na vrijeme, prije no što ovi postanu presnažni.

To se i pokušalo, iako na jedan krajnje legalistički način koji je Prigožina samo dodatno razbjesnio. Izgledalo je kao da bi pristao na razne opcije (na jednu na kraju i jest), ali nikako ne na podređivanje onom kojeg naročito prezire, ministra obrane Sergeja Šojgua, dakako.

Možda tu ima i dosta psihologije i taštine. Jer sve su ovo akteri koji se znaju desetljećima - Putin, Šojgu, Prigožin, Gerasimov, Lukašenko... A Prigožin, koji je od sitnog kriminalca i prodavača hotdogova nakon raspada SSSR-a postao veliki biznismen, možda pati od nekog klasnog kompleksa. Svi ovi iz spomenutog "društva" drže se na visini, oni su euroazijska elita, ili ih on tako vidi, dok je njega "dopala" uloga organizatora plaćenika i kriminalaca za rat u Ukrajini.

Baš nikome ovaj rat nije bio ugodno iskustvo, ni ruskom ni ukrajinskom vodstvu, ni svima onima koji ga prate iz daljine, ali Prigožin je proveo dosta vremena blizu. Po Bahmutu je koračao među leševima svojih i tuđih boraca. Negdje u tom paklu ih je na trenutke počeo viđati i kao međusobno slične. Uništena ljudska tijela na fronti ujedinjena su istom sudbinom i iz toga proizlazi dio njegove netrpeljivosti prema samoj konstrukciji rata kakav se vodi.

S druge strane Prigožin možda laže i samog sebe, a svakako ostatak javnosti, kad se spušta po stepenicama klasne hijerarhije sugerirajući da razumije malog čovjeka i uplakane majke ruske sirotinjske klase koja gine daleko od doma. Pritom spominje i djecu utjecajnih dužnosnika koja su sigurna i daleko od ratnog pakla.

Ali gdje su Prigožinova djeca? Ima ih troje. Polina je rođena 1992. Pavel je rođen 1998., a njegova najmlađa kćer, Veronika, 2005.

Njegov 25-godišnji sin već upravlja s najmanje 5 velikih kompanija koje mu je utjecajni otac predao, a u slobodno vrijeme voli se naslikavati iz privatnog aviona. Sličan život vodi i njegova starija sestra Polina. Jednom prilikom se na društvenim medjima hvalila kako se odmara u obiteljskoj jahti koja vrijedi oko 6 milijuna eura te ima "šest spavaćih soba, blagovaonu, terasu, kuhinju, sobe za poslugu, dva kata...".

Drugim riječima, teško je šefu Wagnera pričati o djeci ruskih oligarha jer ta djeca su i njegova, a on sam je jedan od ruskih oligarha. To što on misli da je njegov put bio "teži", a tako je mislio i najpoznatiji fiktivni mafijaš Don Vito Corleone jer je kao siromašni dječak stigao u Ameriku, ne mijenja ništa.

Prigožin nije u nikakvoj poziciji propovijedati o patnjama ruskog naroda jer oligarhijska klasa, do koje se i sam uzdigao, najviše je i razorila modernu Rusiju.

Prigožin u prljavoj uniformi u jednom od krugova pakla u Bahmutu može izgledati kao kakav prekaljeni borac, ali tu su i druge slike. Njegova kćer Polina se udala 2014. - svadba, kakva se rijetko viđa, bila je organizirana u palači Konstantinovski, poznatoj i kao "Putinova palača", u Sankt Petersburgu. Palača, izgrađena kao rezidencijalna palača carske obitelji Romanov, obnovljena je kao predsjednička rezidencija nakon Putinovog dolaska na vlast početkom stoljeća. Za vjenčanje Prigožinove kćeri bila je pak ukrašena od vrha do dna.

Ali to je već dio dugačke i turobne priče o ruskoj oligarhiji. I gdje je u toj priči ruski predsjednik Vladimir Putin? On bi bio nešto kao "nadoligarh" koji bi morao biti u stanju upravljati sa svima njima ispod. Jer oligarhija nije njegov proizvod već nešto na čije čelo je došao po dolasku na vlast. Oligarhija je u Rusiju stigla s kapitalizmom, a Putin je istoj odredio neka nova pravila i smjernice, točnije - oni oligarsi koji su bili voljni podrediti se državi, mogli su nastaviti egzistirati (bogatiti se) u miru, oni koji su pak na bilo koji način htjeli vladati državom, bili su prognani.

Iz tog progona imamo ljude kao što je Mihail Hodorkovski (koji je, zanimljivo, odmah podržao pobunu Prigožina). Zapravo moglo bi se reći da je Putin prekinuo tipičnu praksu modernog kapitalizma u kojoj biznis (oligarhija ili krupni kapital - dođe na isto) proždire i državu i vlast i politiku te na kraju dana postaje jedini pravi gospodar.

Nema ničeg idealnog u tom pristupu, ali tek vrijeme će pokazati u što će se pretvoriti kapitalizam u Rusiji, a u što kapitalizam na Zapadu (o "socijalizmu s kineskim karakteristikama" da ni ne govorimo).

Tko zna koliko je "težak" Jevgenij Prigožin, ali iznosi se vjerojatno broje u milijardama (dolara, ne rubalja). Osim Wagnera ima i cijelo poslovno carstvo. Primjerice, kćer mu vodi veliku kompaniju za nekretnine koja posjeduje hotele i luksuzne nekretnine i zemljišta u Sankt Peterburgu. Zanimljivo je da na dan pobune se putem Telegrama oglašava vladar Čečenije, Ramzan Kadirov (kojem uživanje u materijalnoj imovini isto nije strano), te sugerira da je možda sve ovo buknulo zbog činjenice da Polina Prigožinova nije od gradskih vlasti u Sankt Peterburgu dobila željeno vrijedno zemljište.

Pa je ljutiti otac odlučio pokrenuti "marš na Moskvu"? Tko zna, sve je moguće i to na raznim stranama svijeta - zar ne podsjeća Prigožin barem malo na Donalda Trumpa koji je prešutno dao podršku napadu na Kongres dok isto tako ima vrlo ambicioznu djecu koja se bave vrijednim nekretninama?

Tu sličnosti prestaju, jer Prigožin je oligarh ruskog tipa, a Trump manhatanskog. Ali Prigožin nije ni tipični ruski oligarh jer oni, prorijeđeni od strane samog Putina, većinom šute i rade ili se dodvoravaju vlastima. Prigožin ima manire balkanskog tajkuna s predispozicijom za ratno profiterstvo.

Je li sad odstranjen i koliko, u manje od tjedan dana, tek će se vidjeti. Priča o njemu predugo se pripremala da bi tek tako nestala, barem u medijskom smislu. Ruski pak mediji od početka su se ponašali kao da Wagner "ne postoji", pa je Wagner kreirao i svoje medije. Sad pak i oni šute, što ide u prilog dogovorima koji su postignuti i o kojima ne znamo i možda nikad ni nećemo znati dovoljno.