Jerović o Inzkovoj oduševljenosti Alijom Izetbegovićem
Kada sam završio pisanje trotomne knjige Alija izbliza zamolio sam tadašnjeg ambasadora Austrije u Republici Sloveniji Valentina Inzka da napiše predgovor mojoj trilogiji.
Autor: Akademik prof. dr. Adamir Jerković/ Bošnjaci.net
Inzka sam poznavao odranije još dok je bio veleposlanik svoje zemlje u Bosni i Hercegovini. S njim sam održavao dobru komunikaciju. On je rado pristao da bude pisac predgovora, jer me je dobro poznavao, a bio je i poštovalac prvog predsjednika Bosne i Hercegovine. S njim ću nastaviti saradnju kasnije kada je postao visoki predstavnik međunarodne zajednice.. U lijepom sjećanju mi je ostala njegova posjeta na promociji mojih knjiga u Celju (Slovenija). Inzko je napisao lijep predgovor za moje knjige koje će doživjeti promocije širom svijeta.
Čovjek u životu nema mnogo prilika da upozna historijske ličnosti, a kada mu se to dogodi, nije uvijek svjestan te činjenice. To iskustvo imam sa Kofi Anannom, koji tada još nije bio Generalni sekretar Ujedinjenih nacija. Isto se dogodilo sa nekim liderima opozicije, koji su kasnije postali ministri ili premijeri. Ali, upoznao sam i ličnosti, koje su značile nešto specijalno, što se teško može opisati, što se ne sreće svaki dan…“, – napisao mi je ambasador Valentin Inzko.
Takva ličnost bio je pokojni Alija Izetbegović, koji je pored mogućih mana, zračio neku duboku ljudskost, blagu humanost i očinsku toplinu.“
Prisjetio se zatim kako se upoznao sa Alijom Izetbegovićem.
Prvi put sam ga vidio u Sarajevu u hladnom Bošnjačkom kulturnom centru januara 1996. godine, na proslavi prvog poslijeratnog ramazana. Osobitno me je dirnulo to kako su ga srdačno i dostojanstveno pozdravljali obični ljudi i kako je on te pozdrave skoro stidljivo uzvraćao. Malo kasnije, primio me je u Predsjedništvu BiH gdje sam predao akreditive i tada mi je otkrio da voli Austriju i da je zahvalan za sve što je Austrija učinila za Bosnu…“
Inzko se prisjetio da je zato lično Alija Iztebegović došao sa svojim savjetnicima u austrijsku ambasadu 21. novembra 1998. godine, koju je otvorio zajedno sa premijerom Austrije, Wolfgangom Schüsselom.
Sjećam se 11. decembra 1997. godine, kad me je neki austrijski novinar uzbuđen pozvao iz Teherana. Tamo je na konferenciji Organizacije islamskih zemalja predsjednik Alija Izetbegović baš završio svoj govor, u kome je vrlo drastično opisao neke mane islamskog svijeta, kao sto su položaj žene ili obrazovanje odnosno neobrazovanje omladine. Izetbegović je bio izuzetno kritičan prema ovim pojavama u islamskom svijetu, a potpuno otvoreno je hvalio neke kvalitete Zapada, kao sto su obrazovanje i čistoća gradova. Moj prijatelj mi je rekao da Izetbegović nije dobio gromoglasan aplauz, ali da je njegov govor bio jedan od najboljih. Mali, skromni, neobično mirni covjek, kako je za njega govorio Henry Bernard Levy, bio je istovremeno i jak, i bio je najveći oslonac svome narodu, i to u najteža vremena…“ Ove riječi o Aliji Izetbegoviću napisao je Valentin Inzko, ničim i niodkog natjeran za predgovor moje triogije Alija izbliza. A mi ovdje usred Bosne prisustvujemo skoro javnom linču Bosne i Hercegovine napravljene po konceptu Alije Izetbegovića.