Analiza: Vrijeme je za realpolitik i pozdravljanje Erdoganove pobjede jer njegova uloga bi uskoro mogla biti puno veća od predsjednika Turske

.Turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan i dalje je turski predsjednik. Osvojio je 52% glasova u drugom krugu izbora te tako porazio svog protukandidata, Kemala Kilicdaroglua, koji je dobio 48%. Bilo je blizu, ali već u prvom krugu, unatoč činjenici da nije ostvario izravnu pobjedu, postalo je jasno da je Erdogan i nakon 20 godina na vlasti snažniji no što su neki kritičari mislili. Malo mu je nedostajalo za izravnu pobjedu - u prvom krugu osvojio je 49.5%. Prije pet godina, na izborima 2018., slavio je već u prvom krugu s 52.6% glasova.

No, gledajući unatrag, Erdoganu će vjerojatno biti i drago što je na pobjedu morao čekati dva tjedna dulje nego obično jer ovaj odlazak u drugi krug dao mu je zapravo puno veći legitimitet pred kritičarima, domaćim i međunarodnim, da je diktator koji je u ova dva desetljeća cijelu Tursku podredio sebi i svojoj vladavini. Odlazak u drugi krug i šansa da bi Kilicdaroglu mogao postati predsjednikom poslužili su pak kao potvrda, ili pak percepcija, da je Turska još uvijek demokratska zemlja "u kojoj je sve moguće".

Na kraju dana Erdogan sad na raspolaganju ima još 5 godina vladavine - i to relativno snažne imajući u vidu da je njegova stranka AKP ponovno osvojila većinu u parlamentu - a činjenica da se morao "pomučiti" za to odlaskom u drugi krug brzo će postati nevažna, osim kao podsjetnik da on uistinu jest legitimni predstavnik turskog naroda, a oni kojima se on ne sviđa mogu biti ljuti upravo na taj turski narod.

Naravno, moderna demokracija je podložna raznim "spinovima" pa se i za ovu situaciju ima već cijeli niz pripremljenih. Najpopularniji je onaj koji tvrdi da je autoritarni lider ipak despot jer, eto, kontrolira većinu medija i vlada autoritarno. Ali u konačnici to je dosta slabašan argument kojime se želi reći da "narod nije ni mogao znati bolje". Jednostavno nije tako i ovo u neku ruku predstavlja dodvoravanje tom istom narodu koji će biti potreban za neku novu rundu. Činjenica je pak da su narodi rušili autoritarne vladare čak i u zemljama bez ikakve slobode medija ili govora.

U turskom pak slučaju ne radi se o tome da "narod ne zna bolje" već taj narod bira onako kako želi. Nije li to u osnovi i poanta demokracije? Da, većini birača koji su se odazvali u Turskoj očito više vrijedi Erdoganova nacionalistička i vjerska retorika od nekih drugih stvari.

Lira i dalje pada? U velikom potresu poginulo je nekoliko desetaka tisuća ljudi jer država u sprezi s građevinskom mafijom svakako snosi dio odgovornosti? Erdogan vodi vanjsku politiku koja je godinama uključivala agresiju prema Siriji, zemlji koja nije napala niti na bilo kakav način predstavljala prijetnju Turskoj? Tipičan Erdoganov birač zanemario je sve ovo i uhvatio se za Erdoganovu retoriku koja je bila tipičan koktel zastrašivanja i nacionalizma.

Da bi osigurao tu pobjedu Erdoganu je dovoljno bilo posegnuti za nekoliko paranoja za koje je jako dobro znao da će proći kod turskih birača, naročito izvan velikih gradova. "Može li se LGBT infiltrirati u AKP stranku ili našu Narodnu alijansu? Obitelj je za nas svetinja", poručio je Erdogan u trijumfalnom govoru.

Iako se ovdje osvrće na seksualne manjine, ono što je zapravo želio reći je da glas za njegovog protivnika predstavlja glas za Zapad, u onom "dekadentnom" smislu. To je, taktički gledano, zanimljiv potez jer Erdogan se time distancira od svojih zapadnih NATO saveznika koji bi, da nije Turska tako jak geopolitički partner, rekli da takvoj retorici nema mjesta u njihovom savezu.

Erdogan rival Kilicdaroglu rekao je kako će mu jedan od prioriteta biti što brži ulazak Turske u Europsku uniju (Turska inače ima status kandidata već desetljećima...). Očito da sad to više neće biti agenda. Zapravo za očekivati je daljnje udaljavanje Turske od Zapada i približavanje silama Istoka.

Zna se kome će se to naročito dopasti. Ruski predsjednik Vladimir Putin jedan je od prvih koji je čestitao Erdoganu na izbornoj pobjedi te ga je u poruci oslovio s "dragi prijatelju". Sam Erdogan od nedavno tako također naziva i Putina, a sve to itekako šalje jasne signale da su Moskva i Ankara itekako svjesne tektonskih promjena u geopolitici te se sukladno tome i postavljaju.

O tome koliko je Turska bitan faktor pokazuje i činjenica da su sinoć s čestitkama odmah požurili i francuski predsjednik Emmanuel Macron, ali i američki predsjednik Joe Biden. Očito je da nitko na Zapadu nema vremena duriti se zbog pobjede Erdogana iako je posve jasno da su priželjkivali njegov odlazak.

Jer Erdogan je po šire planove Zapada danas neugodniji no ikad. Zamislimo samo da se s južne strane Crnog mora nalazi "jako motivirana" NATO članica. Turska jest jedna od najvećih vojski NATO saveza, ali po pro-ukrajinskoj motivaciji je možda na samom dnu, tamo negdje uz Mađarsku.

U kontekstu ovog sukoba to su zapravo jako dobre vijesti. Zahvaljujući odnosu Erdogan-Putin na obali Crnog mora imamo skoro pa neutralnu NATO članicu koja može biti posrednik, zapravo već i jest (uz pomoć Turske i UN-a omogućen je crnomorski sporazum o izvozu žita iz Ukrajine što je uvelike stabiliziralo globalno tržište hrane).

Ne može se reći da bi pragmatični Kilicdaroglu pretvorio Tursku u novu Poljsku glede rata u Ukrajini, ali od njega bi se ipak očekivalo da brzo promijeni geopolitičke postavke. I koliko god Erdogan bio izvor velikih nestabilnosti na Bliskom istoku - a agresija prema Siriji je nešto što mu se nikako ne može zaboraviti - u duhu Kissingerskog realpolitika mora se reći da je u ovoj situaciji dobro da je na vlasti u Turskoj ostao Erdogan.

Zašto? Gotovo isključivo zbog Ukrajine. Svijet će jako brzo trebati jakog posrednika ukoliko se želi postići mir. Kina se angažirala, ali teško da ona može biti glavni igrač. Peking je jednostavno preblizak s Moskvom. Brazil? Premali utjecaj, predaleko. Indija? Delhiju vjerojatno nije nešto ni u interesu okončanje sukoba imajući u vidu koliko profitiraju od uvoza iz Rusije. Sve to nas dovodi do Turske kao možda i najvažnijeg posrednika između Ukrajine i Rusije.

Ali ima li uopće prostora za posredovanje? Sukobljene strane i dalje ne žure prema pregovaračkom stolu. Ovih zadnjih nekoliko mjeseci stagnacije s linijama fronte možda je mogla biti dobra prilika da se predloži nekakva bar privremena pat pozicija, no ti dani su sad već iza nas. Ruska strana, odnosno Wagner, osvojila je Bahmut i Ukrajina se sad ponovno našla u poziciji da mora hitno izvesti nešto ne bi li svojim zapadnim saveznicima pokazala da i dalje ima snage nositi se s Rusijom.

Velike ukrajinske protuofenzive i dalje nema, a uvijek je bilo i pitanje hoće li je biti. Do ljeta je sad manje od mjesec dana, a ta dugo najavljivana ofenziva trebala je biti "proljetna". Ako se pak uskoro ispostavi da bi se gubici po Ukrajini mogli početi gomilati onda će joj hitno trebati adekvatan posrednik iako je do sad odbacivala sve one koji su se nudili. Ali kad stvari zaista eskaliraju, možda će Erdoganova uloga biti puno veća od predsjednika Turske.

(Advance.hr)