Zbog ljubavi provela je 25 godina kao zatočenica svoje majke

Ovo nije slika, već fotografija djevojke koja je punih 25 godina stradala zbog ljubavi!

Nekada, stvarnost umije da donese jezivije priče od fikcije. To je slučaj sa životnom pričom Blanš Monije, djevojke iz Francuske koja je 24 godine provela u zatočeništvu u zaključanoj sobi, gde je živjela u sopstvenom smeću i otpadu.
 
Nakon što je tamnošnja policija dobila anonimno pismo u kome je prijavljena sudbina nesrećne djevojke, upali su u sobu 1901. godine i spasli je.
 
Pismo je bilo upućeno načelniku policije, i glasilo je otprilike ovako:
"Imam čast da vas obavijestim o izuzetno ozbiljnoj pojavi. Riječ je o usidjelici koja je zaključana u kući gospođe Monije. Žena je izgladnila i proteklih 25 godina živi od otpada, u sopstvenoj prljavštini".

Ovo pismo je zapanjilo policiju. Kada su otišli na lice mjesta, zatekli su anoreksičnu Blanš Monije koja je ležala u gomili smeća na kauču, u sobi na spratu.
 
Težila je svega 25 kilograma, a imala 49 godina. Krila se ispod čaršafa, preplašena. Nije vidjela ni zračak sunca pune 24 godine.
 
Jedan svjedok otkrića nesrećne žene zapisao je sljedeće:
"Odmah po ulasku u sobu otorili smo prozor, i to uz velike poteškoće jer je tamne zavjese prekrivao debeli sloj prašine. Sa prvim zracima svjetlosti koji su se probili, vidjeli smo tijelo koje leži na krevetu, pokriveno prljavim ćebetom. Radilo se o gospođici Blanš Monije. Nesrećna žena ležala je kompletno gola na madracu od trule slame. Oko nje bile su gomile trulog mesa, povrća, ribe i hljeba. Našli smo i nešto školjki, ali i buba koje su hodale po njoj. Smrad je u sobi bio nepodnošljiv, te nismo mogli da ostanemo kako bismo odmah izvršili uviđaj".
 
Njena majka, gospođa Monije (75) sjedila je potpuno spokojno u dnevnoj sobi. Ona i djevojčin brat privedeni su na informativni razgovor, a Blanš je odmah odvedena u bolnicu, na ivici smrti.
 
Tokom istrage, jeziva istina je isplivala na površinu. Kada je Blanš imala 25 godina, njena majka saznala je da joj je ćerka u tajnoj ljubavnoj vezi sa starijim advokatom. Zabranila joj je da nastavi odnos sa njim, i majka je skovala plan kako da osigura da se romansa neće nastaviti. Zaključala je sopstvenu ćerku u sobu sve dok ova ne popusti i ne pristane da odustane od advokata. Blanš nije željela da se odrekne svog dečka.
 
Blanšin rođak, Marsel, tvrdio je kasnije da je Blanš po svemu sudeći bila luda, i da nikada nije ni pokušala da pobjegne iz sobe. Međutim, svjedoci su tvrdili da su često imali prilike da čuju Blanš kako zapomaže i moli da je puste iz tamnice.
 
Jedan svjedok naveo je da je 16. avgusta 1892. godine čuo da je nesrećna djevojka govorila ovako:
"Šta sam vam uradila da biste me zatočili poput neke zvijeri? Ne zaslužujem ovu užasnu kaznu. Mora da Bog i ne postoji, inače ne bi dozvolio da njegova stvorenja ovako stradaju! I niko ni ne pokušava da mi pomogne!".

Blanšina majka, gospođa Monije Demarkone, uhapšena je dan nakon stravičnog otkrića, i to u šest uveče. Smještena je u pritvor u kome je i umrla nakon 15 dana. Njene posljednje riječi bile su upućene ljekaru koji ju je posjetio upravo u trenucima kada se rastajala sa dušom. Rekla je "Ah, jadna moja Blanš".
 
Suđenje Blanšinom bratu, Marselu, počelo je 7. oktobra 1901. godine. Četiri dana kasnije, osuđen je na 15 mjeseci zatvora. 11. oktobra, masa se okupila ispred sudnice, i vrištanjem i povicima iskazala oduševljenje zbog presude.
 
Međutim, Marsel je uložio prigovor na tužbu, i 20. novembra 1901. godine, sud ga je proglasio nevinim.
 
Iako je Blanš u narednim godinama uspjela da nabaci nekoliko kilograma, nikada nije uspjela da se psihički oporavi. Umrla je na odeljenju psihijatrije 1913. godine, tačno 12 godina nakon što je oslobođena iz svoje tamnice.