Kroz Euroaziju do Indije u svijetu koji se mijenja i sukobljava: INSTC koridor kao rival Sueskom kanalu

Pitanje transporta između Europe i Azije uvijek je bilo pri vrhu prioriteta globalne ekonomije. Tako je zapravo još od davnina i uvijek se nastoji poboljšati postojeće rute ili pronaći nove kako bi trgovina bila još brža, učinkovitija i sigurnija. Rat u Ukrajini je pak otvorio brojna dodatna pitanja - kako će se povezivati Europa i Azija ako je ovo početak dugoročnog neprijateljstva između Rusije i Zapada? Može li se Rusiju, najveću kopnenu zemlju svijeta, "zaobići"? Ili će upravo ona iskoristiti ovo novo stanje za jačanje vlastite uloge u euroazijskom transportu?

Rat u Ukrajini svakako je doveo do toga da su se neke zemlje snažnije okrenule jedna drugog, a to će se uskoro itekako osjetiti i u pogledu jačanja trgovinskih veza diljem Euroazije. Najbolji primjer su Rusija i Iran. Ove dvije zemlje i ranije su blisko surađivale, ali nakon rata u Ukrajini njihovi odnosi dosegli su nove razine. Ništa čudno, s obzirom da su sad i Moskva i Teheran na vjerojatno istom udarcu zapadnih sankcija, a bliža suradnja postaje im neophodna.

To pak dovodi do jačanja nekih ruta koje bi inače možda bile u drugom planu. Nije tajna da je Rusija, dok je bila u relativno dobrim odnosima sa Zapadom, gledala razvijati svoju infrastrukturu tamo gdje joj ista donosi najveću dobit. Kao primjer svakako možemo izdvojiti plinovod Sjeverni tok 2 koji bi na kraju mogao ostati kao relikt jedne srušene (u doslovnom fizičkom smislu) ideje.

Pogledajmo stoga što se događa na istoku, ali i na jugu. Tijekom jučerašnjeg dana Iran i Rusija potpisali su sporazum o izgradnji velike željezničke dionice u sklopu Međunarodnog sjever-jug transportnog koridora (INSTC) kojeg razvijaju zajedno s Indijom, a riječ je o prometnom koridoru koji bi trebao postati rival čak i Sueskom kanalu.

Prije nego se osvrnemo na nove dionice koje grade Iran i Rusija, moramo se pobliže upoznati s INSTC projektom.

Riječ je o koridoru koji bi bio 7.200 kilometara dug, a uključivao bi transfer robe brodovima, željeznicom i cestama, spajajući Rusiju i Europu s centralnom Azijom, Iranom, Azerbajdžanom i Indijom. Glavni fokus je pak potez koji spaja Indiju i Rusiju (preko Azerbajdžana i Irana).

Razvojem INSTC-a (sama ruta postoji, testirana je, ali još nije zaživjela u pravom logističkom smislu) došlo bi do jačanja trgovine u gradovima kao što su Mumbai, Moskva, Teheran, Bandar Abbas, Baku, Astrakhan i drugi.

Riječ je o projektu koji je sad već desetljećima u izradi. Inicijalni sporazum Rusija, Indija i Iran potpisali su još u svibnju 2002. godine. Još tada je rečeno da bi INSTC mogao pružiti 30% jeftiniju i oko 40% kraću rutu od tradicionalnih (misleći primarno na onu koja ide preko Sueskog kanala).

U kojoj je fazi razvoja i zašto traje tako dugo? Riječ je o megaprojektu i takvi se i inače dugo razvijaju. No, kako smo i spomenuli, određene političke okolnosti sad bi mogle ubrzati ovaj proces. Trenutačno se intenzivno radi na otkrivanju potencijalnih "uskih grla" uzduž rute te kako ih što adekvatnije izbjeći. Probni transferi su za sad pokazali da bi se u prosjeku na teretu od 15 tona moglo smanjiti trošak transporta za oko 2.500 USD, što je poprilična svota.

Iako su glavne točke Rusija i Indija, postoji nekoliko različitih puteva kojima bi se koridor mogao spojiti, uključujući preko Kazahstana ili Turkmenistana, no za očekivati je da će tu opet i politički aspekti imati utjecaja. Rusiji je pak zato Iran vrlo zanimljiv jer u ovoj novoj eri potpunog odvajanja Rusije od Zapada znaju da mogu, povijesno gledano, računati na Iran da će ostati unutar tog "bloka".

Jučer su pak ruski ministar prometa, Vitalij Saveljev, i njegov iranski kolega, Mehrdad Bazrpash, za vrijeme virtualne konferencije potpisali sporazum vrijedan oko 1.6 milijardi USD o izgradnji 162 kilometara dugu željezničku rutu koja bi spajala iranski grad Rasht, na obali Kaspijskog mora, s iranskim gradom Astara koji se nalazi uz granicu Azerbajdžana.

"Ovo je doista veliki događaj za regiju, za cjelokupnu svjetsku prometnu infrastrukturu, za naše zemlje", rekao je ruski predsjednik Vladimir Putin koji je također sudjelovao tijekom konferencije.

Iran i Rusija zajednički će osigurati razvoj projekta, prenosi ruska novinska agencija TASS.

Ruta je, kako možemo i vidjeti na karti, kopnena sve do Irana i kroz Iran, a zatim se nastavlja pomorskim putem prema Indiji.

No, pošto Rusija i Iran ne graniče, ruta mora proći kroz najmanje jednu od tri bivše sovjetske republike. Najbrži i najjednostavniji put je kroz Azerbajdžan. Alternativni pravac može ići preko Kazahstana i Turkmenistana prema Iranu - potencijalno čak i preko Kaspijskog jezera. Jasno, u konačnici će se svi putevi maksimalno aktivirati, ali u ovom trenutku je razumljivo zašto je Rusiji važan dobar odnos Bakuom.

Ne čudi stoga da se u nedavnom sukobu, i napetoj situaciji koja još uvijek traje, između Armenije i Azerbajdžana, Moskva našla u neugodnoj situaciji jer ne može riskirati gubitak dobrih odnosa ni s jednom od ove dvije zemlje (Armenija u ovom kontekstu nije bitna za koridor, ali jest zbog drugih stvari).

Ruske mirovne snage trenutačno nastoje osigurati mir na prostoru Gorskog Karabaha, što neće biti jednostavna misija, pogotovo pošto u isto vrijeme Moskva vodi i rat u Ukrajini.

Jasno, za međunarodnu trgovinu mir je esencijalan, u svim dionicama, ali u isto vrijeme rivalima mir neće odgovarati, a to znači da bi se INSTC mogao naći na brojnim udarima.

Isporuke između Rusije i Indije preko Kazahstana i Turkmenistana, te dalje preko Irana, krenule su prošle godine, ali se Rusija nada da će što prije profunkcionirati ruta preko Azerbajdžana. Puno je razloga za to, između ostalog i sve veći utjecaj Kine na prostoru centralne Azije pošto Peking ima i svoje velike ideje oko povezivanja Euroazije.

Rusija i Kina su partneri, to se više puta potvrdilo, no u isto vrijeme imaju ekonomske interese koji se neće uvijek nužno poklapati.

Željeznička ruta Rasht-Astara trebala bi biti gotova za otprilike četiri godine.

Rusiji, a svakako i Iranu, u interesu je pronaći što više mogućih ruta koje bi bile slobodne od utjecaja zapadnih sankcija jer to stanje sad se pretvara u permanentno, a ne nešto što bi se moglo u dogledno vrijeme promijeniti. Iranski nuklearni sporazum iz kojeg je Trump izašao 2018. po svemu sudeći neće se obnavljati jer američki predsjednik Joe Biden nije pokazao gotovo nikakvu inicijativu iako je taj sporazum postignut u Obaminoj administraciju u kojoj je on pak bio potpredsjednik (no, izvori kažu da Biden nikad nije bio naročiti pristaša sporazuma s Iranom).

Iran pak isto vidi da se stvari vjerojatno više neće tako brzo mijenjati te se stoga okreću snažnijoj suradnji s Rusijom i Kinom, ali i obnovi odnosa sa zemljama Perzijskog zaljeva.

U cijeloj ovoj priči vrlo bitna je i Indija koja se Rusiji pokazala kao vrlo važan "alternativni" trgovinski partner u trenutku kad je izgubila pristupe zapadnim tržištima. Nema sumnje da se Indija našla na meti popriličnog pritiska da ne surađuje s Rusijom, no ekonomski interesi za New Delhi ovdje su toliki da će gotovo uvijek prevladati.

U konačnici ako INSTC i potpuno zaživi te postane svojevrsna alternativa Sueskom kanalu, opet će puno toga ovisiti i o ishodu rata u Ukrajini. Jer ovi projekti su svi zamišljeni kao euroazijsko ispreplitanje, odnosno spajanje sve od zapadne Europe do istočne Azije. U slučaju pak eskalacije rata koridori će i dalje biti važni, ali će se uzduž njih stvarati neki novi ekonomski blokovi koji će jačati iznutra i u sve većem udaljavanju jedni od drugih.