SJEĆATE LI SE POPULARNOG RAMIZA KARAESKIJA IZ SERIJE EZEL? Porijeklom je bio iz Bosne, a njegova smrt je tragična

Tuncel Kurtiz, turski glumac koji je porijeklom Bošnjak tragično je stradao 27. septembra 2013. godine u 77. godini.

Za njega kažu da je bio legenda među glumcima, a nama je poznat po ulogama u TV serijama “Asi” i “Ezel”. Čitav njegov životni put, kako je tada otkrio novinarima, bio je buran i neobičan. Otkrio je i da je porijeklom Bošnjak, prenosi “San”.

Porodica moje majke je iz Sarajeva, a u Tursku su preselili krajem 19. stoljeća. Prezivali su se Begović. I sada se sjećam kako me moja nana, kada sam bio mali zvala hajvanom i slala po čašu vode. Jedino što znam od bosanskog jezika su dvije riječi – hajvan i voda. Moj otac je iz poznate turske porodice. Naime, brat mog djeda bio je šef policije posljednjeg sultana Otomanskog carstva i bio je veliki prijatelj Kemala Ataturka, oca moderne Turske. Moj otac je radio kao pravnik u državnoj službi i jedno vrijeme bio je dogradonačelnik Istanbula – kazao je svojevremeno Kurtiz.

Tuncel Kurtiz se tri puta ženio i iz tri braka ima dvoje djece. Živio je i radio u cijelom svijetu, tumačio je uloge na engleskom, arapskom, njemačkom, italijanskom, švedskom jeziku. Punih 20 godina živio je kao disident i po svijetu je hodao sa švedskim pasošem. Svojevremeno je dobio nagradu “Srebrni medvjed” na filmskom festivalu u Berlinu za ulogu u izraelskom filmu „Hiuch“

Nagradu posvećujem svim Turcima na ovom svijetu – kazao je u Berlinu te 1986. godine.

– Ovaj svijet je pun nepravdi i užasan je. U ime zapadnih demokratija milioni ljudi umiru od gladi. Nikada u životu nisam bio član nijedne stranke, ali se osjećam komunistom i borcem za socijalnu pravdu. I uvijek se bunim protiv bilo kakve nepravde – izjavio je nedavno.
Porodica moje majke je iz Sarajeva, a u Tursku su preselili krajem 19. stoljeća. Prezivali su se Begović. I sada se sjećam kako me moja nana, kada sam bio mali zvala hajvanom i slala po čašu vode. Jedino što znam od bosanskog jezika su dvije riječi – hajvan i voda.
Sa posljednjom suprugom Menend, koja je hemijski inžinjer i 30 godina je mlađa od njega, živio je na imanju kod Erdemita, grada udaljenog od Istanbula 200 kilometara. Tu je uzgajao grožđe, paradajz i drugo povrće, držao je krave, kokoši, guske, koze…

Njegov otac je želio da Tuncel bude pravnik i da otvori advokaturu. Počeo je studirati i nakon desetak dana shvatio da ga pravo ne zanima, a zatim je počeo studirati engleski jezik i književnost. Počeo je pisati i priče koje je čitao na studentskim zabavama i tu ga je primijetio jedan režiser i ponudio mu ulogu u svojoj predstavi.

– Nakon prve predstave koju sam režirao i u kojoj sam glumio, a bilo je to 1965. godine, otac mi je pričao i kazao: ‘Bravo, napokon si uspio. Tvoj rad ne prate samo pozorišni kritičari nego i tajna policija i sada sam saznao da si na crnoj listi jer si simpatizer komunista’. Zbog toga više nisam mogao igrati u državnim pozorištima, pa sam osnovao svoje, a novac sam posudio od ujaka. Vlasti su htjele da zabrane to moje pozorište što je bila odlična reklama pa su karte za predstave redovno bile unaprijed rasprodane. Za dvije godine to je postala najveća pozorišna kuća u Turskoj. Međutim, čim je vojna hunta zauzela vlast, zgrada mog pozorišta je zapaljena i dobio sam poziv za vojsku. Kada sam odslužio vojni rok, snimio sam 1970. film “Umut” koji je režirao Yilmaz Guney – ispričao je stranim medijima Tuncel Kurtiz i nastavio:

To je bila priča o nepismenom Turčinu koji jedva može da prehrani porodicu. Bila je to i kritika tadašnjeg političkog sistema. Režisera su uhapsili i završio je u zatvoru, u ćeliju bi odveli i mene da sam bio u Turskoj. A bio sam u Kanu na premijeri filma. Kopija filma je stigla krijumčarskim kanalima. Znao sam da me u Turskoj čeka zatvor pa sam ostao na zapadu, a pomogla mi je jedna Švicarkinja koja me primila u svoju kuću u St. Gallenu. U domovinu sam se vratio nakon 20 godina – kaže Kurtiz, gledaocima u BiH poznatiji kao Ramiz Karaeski iz popularne serije “Ezel”.