Nezamislive, ali ipak stvarne priče u svijetu čija se geopolitika iz temelja mijenja: Kako je "Assad mora otići" pretvoreno u "Assad mora ostati" - i to zahvaljujući najvećem protivniku, Saudijskoj Arabiji?

Po pitanju Sirije događaju se stvari koje su do nedavno bile nezamislive. Mnogima je bilo jasno da će Assadova (skoro pa potpuna) pobjeda u ratu sigurno u konačnici dovesti i do diplomatskih preokreta, povratka Sirije na "političku scenu", no malo tko je mogao očekivati da će u tom procesu prednjačiti zemlja koja je ne tako davno bila njen najveći neprijatelj - Saudijska Arabija!

Rat u Siriji traje od 2011. godine i bio je (iako tehnički još uvijek nije završen, ali sukobi su postali poprilično rijetki i sporadični) vrlo poseban. Po svojoj strukturi može se djelomično usporediti s ratom u Alžiru, s tzv. "Crnim desetljećem" kako je tamo sukob poznat - riječ je o desetak godina građanskog rata (od 1991. do 2002.) u Alžiru u kojem su se sukobljavale centralne (sekularne) vlasti s islamističkim militantima. Ali to je bio sukob koji je uvelike buknuo zbog internih razloga (islamisti su zapravo osvojili izbore da bi vojska 1992. izvela državni udar).

Po svojoj intenciji može se pak još više usporediti s ratom u Libiji koji je trajao puno kraće, tijekom intenzivne 2011. Trajao je kraće jer je u Libiji buknula pobuna islamističkih militanata, ali su se na njihovu stranu direktno angažirale NATO snage, u prvom redu SAD, Francuska i Britanija, što je dovelo do devastacije Libije, njene vojske i same zemlje, kao i do brutalnog ubojstva libijskog dugogodišnjeg lidera Muammara Gaddafija.

Rat u Siriji, koji je započeo po istom principu kao i u Libiji, nije se kretao istim scenarijem jer je na sirijsku stranu stala Rusija. Moskva je prvo diplomatski stala na stranu Sirije, stvarajući na taj način obranu od potencijalnog novog NATO (zapravo američkog) uplitanja. Ponoviti libijski scenarij sa Sirijom postalo je teže jer je tu već postojala opasnost od lančane reakcije koja bi potencijalno mogla završiti (tada je to tako izgledalo, u svijetu koji nije znao do kuda će eskalirati napetosti između Washingtona i Moskve) i svjetskim ratom.

Pojava ruskog ministra vanjskih poslova Sergeja Lavrova u Damasku 2012. bio je ključan i možda čak i najvažniji događaj u kronologiji rata u Siriji. Njegov dolazak i sastanak s predsjednikom Basharom al-Assadom bila je potvrda da Rusija neće dozvoliti da Sirija završi kao Libija. U retrospektivi to se pokazalo kao održano obećanje jer Sirija ne samo da je izašla kao pobjednik u ratu već je Rusija kasnije (od rujna 2015.) i vojno intervenirala u Siriji - godinu dana nakon američke vojne intervencije (od rujna 2014.), ali američka vojska se ipak cijelo vrijeme držala zasebne misije, primarno pomaganja kurdskih snaga u borbi protiv ISIL-a na istoku Sirije.

Jasno, i američka i ruska vojna intervencija imale su za cilj ostvariti interese Washingtona i Moskve, a ne samo asistirati određenim snagama na terenu. Danas je ruska vojska prisutna diljem zapadne Sirije dok američka ima svoja uporišta na istoku. Direktnog sukoba nema. Istočna Sirija uvelike je pod kontrolom kurdskih snaga, a rat u Siriji uvijek se može nastaviti ako netko natjera Kurde i Damask na međusobni okršaj. No, to neće biti lako izvedivo iako su Kurdi poprilično povezani sa SAD-om, ali određene situacije pokazale su da ta povezanost nije isključiva (primjerice, kad je Trump poručio da planira povlačenje američkih snaga iz Sirije, Kurdi su odmah kontaktirali Moskvu rekavši da su spremni na obnovu odnosa s Damaskom - kasnije je pak Trump, pod pritiskom vlastitih "jastrebova", odustao od namjere).

Troje američkih predsjednika se već izmijenilo otkako je izbio rat u Siriji, a gledajući unatrag čini se da je najmilitantnija bila administracija onog koji je, ironično, dobio Nobelovu nagradu za mir, Baracka Obame. Trump je najviše vremena proveo prijeteći Iranu, a Biden je pak posve fokusiran na Ukrajinu.

Jasno, taj američki fokus na Ukrajinu, i slabljenje utjecaja na Bliskom istoku (uključujući i nakon povlačenja američke vojske iz Afganistana), svakako je doprinio tome da Sirija počne obnavljati prekinute odnose s ostatkom arapskog svijeta.

Jer nakon izbijanja rata 2011. Sirija je ostala skoro pa posve sama, odbačena od strane cijelog arapskog svijeta (barem u političkom smislu, ne i u smislu narodne potpore). Izbačena je i iz Arapske lige, organizacije koja ujedinjuje arapske zemlje. Čak i palestinski Hamas, kojeg je Sirija godinama podupirala povlačeći na sebe tako gnjev Izraela i SAD-a, brzo je postao ambivalentan prema Damasku. Jedino gdje je Sirija mogla računati na potporu bio je libanonski Hezbollah, političko-vojna organizacija koja ima duboke odnose s Iranom. Dakako - i Iran je ostao ključni saveznik Sirije čineći zajedno s njom tzv. "Osovinu otpora".

Iako je rat u Siriji od početka primarno bio na linijama između sekularizma i ekstremizma, sektaštvo je brzo prepoznato kao "mobilizacijska snaga" pa su tako mnogi predstavljali rat kao sukob između šijitskih i sunitskih snaga iako to u pravilu nikad nije bio faktualni slučaj. Naime, Sirija je većinski sunitska zemlja iako njen predsjednik dolazi iz manje muslimanske sekte, alawita, koji se smatraju ogrankom šijitskog islama. Ali Sirija je bila i ostala sekularna zemlja sa sekularnim zakonom tako da je sektaška komponenta služila samo onima koji su nastojali regrutirati fanatike za borbu protiv nje.

Iste sile koje su razorile Libiju - trokut Washington, Pariz, London - snažno su se angažirale i besramno su podupirale radikalne islamiste pretvarajući ih, potpuno fiktivno i uz pomoć lojalnih medija, u "pro-demokratske borce", što je bilo grubo ruganje istini. U isto vrijeme potaknuli su svoje saveznike u arapskom svijetu (koji većinom nemaju nikakve veze s demokracijom!) da čine isto. U podupiranju militanata u Siriji naročito su se istaknule dvije zaljevske monarhije, Katar i Saudijska Arabija.

Uskoro su počele svaka podupirati "svoje militante", a nedugo zatim eskaliralo je i rivalstvo između Dohe i Rijada (dvije zemlje će se kasnije naći na samom rubu rata). Brojne "finese" islamističke mobilizacije izašle su na vidjelo. Primjerice, Saudijska Arabija se poprilično bojala da bi se radikali iz Sirije eventualno počeli vraćati natrag u kraljevinu, a najviše su strahovali od militanata koji su povezani s Muslimanskom braćom (MB), moćnom islamističkom organizacijom koja je potekla iz Egipta.

U isto vrijeme Katar ne samo da se nije bojao MB-a već su (zajedno s Turskom) bili glavni pomagači MB-a diljem Bliskog istoka, pa tako i u Siriji.

No, da ne ulazimo preduboko u dugačku ratnu kronologiju - Sirija je na kraju ipak trijumfirala. Militanti su poraženi, ostali su samo ostaci skučeni na prostoru sjeverozapadne regije Idlib, a zadnjih mjeseci i tjedana Sirija se ubrzano vraća na diplomatsku scenu.

Među prvim zemljama koje su "probile led" bili su Ujedinjeni Arapski Emirati. To donekle ima smisla jer UAE su i sami uvijek strahovali od prevelike moći MB-a, a iako saudijski saveznik tu je i određeno rivalstvo između Rijada i Abu Dhabija (što se manifestiralo kasnije i u ratu u Jemenu).

Najveće iznenađenje je pak diplomatski angažman Saudijske Arabije koji pratimo sad već par tjedana. Jučer je saudijski MVP stigao u posjet Damasku, po prvi put od 2011., nakon što je njegov sirijski kolega posjetio Saudijsku Arabiju.

Ali nije li Saudijska Arabija bila jedan od glavnih anti-sirijskih aktera? Itekako. O čemu se onda ovdje radi? Više je faktora, kako smo i rekli, uključujući generalno američko popuštanje nad Bliskim istokom, no najveći faktor vjerojatno je saudijski de facto lider - Mohammed bin Salman.

Ovo što upravo gledamo je dio njegove velike političke "igre" na prostoru šireg Bliskog istoka. Jer ne samo da upravo radi na obnovi odnosa sa Sirijom, prošlog mjeseca dogodila se i gotovo pa nezamisliva obnova odnosa s Iranom, a u tijeku je i smirivanje rata u Jemenu.

Svjedočimo li sazrijevanju MbS (37) koji je 2015. postao prijestolonasljednik? Njegovi potezi ne bi trebali nikoga zavarati, riječ je o jednom te istom čovjeku koji stoji iza "nestanka" Jamala Khashoggija, odnosno brutalnog ubojstva u saudijskom konzulatu u Istanbulu. Isti taj MbS bio je saudijski ministar obrane kad su trajali najveći pritisci na Siriju. On je i arhitekt nemilosrdnog udara na susjedni Jemen, najsiromašniju zemlju u arapskom svijetu.

Zar je odjednom postao "dobar"? Teško. Ali postao je svjestan geopolitičkih kretanja. MbS vjerojatno sebe doživljava kao vizionara koji će moći predvidjeti budućnost Bliskog istoka. Možda se ispostavi da i hoće, jer trenutačno on ipak vidi nešto što drugi još uvijek ili ne vide ili ne žele vidjeti - vidi uspon Kine, a preko nje i sve što slijedi. Ako će taj uspon odrediti svijet onda je nužno biti na dobroj strani istog, a to znači biti i na dobroj strani i Rusije, Irana, pa i Sirije.

MbS radi za interese Saudijske Arabije i oni se danas više ne poklapaju s interesima američke geopolitike. Pritom ima neusporedivu naftnu podlogu da zaista i može raditi za vlastite interese. To, primjerice, ne može ni jedan Egipat koji je također "pohrlio u zagrljaj" Damasku da bi kasnije malo pritisnuo kočnicu nakon što se na njih obrušio američki pritisak.

Inače američka diplomacija već mjesecima radi prekovremeno nastojeći spriječiti ovu veliku normalizaciju odnosa s Assadom. I privatno i javno šalju se upozorenja, prijetnje, ali sve slabije to prolazi jer ton mijenja možda i najmoćnija zemlja arapskog svijeta.

Može li Saudijska Arabija natjerati cijelu Arapsku ligu u konsenzus po pitanju obnove odnosa sa Sirijom? Ako itko može, oni mogu, a za sad je poznato da barem 5 članica pruža dosta otpora po tom pitanju. Nije ih teško ni pogoditi, one su: Maroko, Kuvajt, Katar i Jemen (tj. jemenska vlast u egzilu koja je, ironično, u Saudijskoj Arabiji!). Dakle, riječ je o zemljama gdje je američki utjecaj najsnažniji.

Ipak, čini se da je povratak Sirije sad nezaustavljiv, a Washington zbog toga višestruko strahuje jer to su već tektonske ploče geopolitike na Bliskom istoku, ali i i priprema za potpuni poraz američke agende "Assad mora otići" koja se sad, pod silom gibanja arapskog realpolitika, pretvara u "Assad mora ostati". Istino i fascinantno.

Što je na kraju sa samim Assadom? Hoće li on moći prihvatiti saudijsku ruku pomirenja nakon svih strahota kroz koje je prošla njegova zemlja? Hoće i već i jest, a to ga ne čini ni prevrtljivim ni lošim državnikom, štoviše, to ga čini izuzetnim državnikom te do izražaja dolazi njegova nepokolebljiva pragmatičnost koja je sve ove godine držala Siriju "iznad vode", čak i u trenucima kad je izgledalo da spas ne postoji (analitičari procjenjuju da u trenutku kad se Lavrov 2012. pojavio u Damasku, glavni grad Sirije bio je na dva tjedna do pada). Bashar al-Assad nikad nije "izgubio živce", smireno i metodički još prije deset godina opisivao je iznenađenim zapadnim novinarima da će jednog dana ovaj rat završiti upravo ovako - i bio je posve u pravu.