Velika priča o zemlji bez mira: Šta se to događa u Sudanu? Od protjerivanja britanske vlasti, borbi između sjevera i juga, Bashirove diktature, genocida u Darfuru, do konačnog sraza između uglađenog generala i okrutnog trgovca devama

Aktualna eskalacija koju upravo pratimo u Sudanu nagovještava se već neko vrijeme i zapravo ne dolazi iznenada, ali posljedice bi mogle biti značajne, kako po ovaj dio Afrike tako i šire, naročito ako se strane sile neće držati na distanci po pitanju ovog sukoba...

No, da bismo shvatili što se zaista događa u Sudanu morat ćemo, kao i obično, krenuti redom. Sudan je do ne tako davno bio najveća (površinski) zemlja u Africi, no pao je na treće mjesto (iza Alžira i DR Konga) nakon što se 2011. odcijepio Južni Sudan.

Povijest Sudana seže unatrag tisućama godina, u vrijeme faraona i drevnog Egipta. Zapravo povijest Sudana je vrlo usko vezana s Egiptom koji je vladao prostorom današnjeg Sudana u više vremenskih razdoblja. Od ranog 19. stoljeća cijeli prostor Sudana je pod kontrolom Egipta (koji je u to vrijeme monarhija). Zapravo današnje granice Sudana tada su definirane.

Odvajanje i od Egipta i Britanije

Nubijske piramide na sjeveru današnjeg Sudana
Ključni događaj za razvoj modernog Sudana bit će Egipatska revolucija iz 1952. kada je srušena monarhija te je svim britanskim snagama naređeno da napuste Egipat (i Sudan). Ime Gamal Abdel Nasser svima je poznato - on je bio lider revolucije koja je svrgnula pro-britansku monarhiju, ali zapravo Nasser je bio jedan od dvojice lidera te revolucije. Drugi je bio Mohamed Naguib, istaknuti general iz Arapsko-izraelskog rata (1948. godine). Naguib, koji je bio polu-Sudanac po majci (te je odrastao u Sudanu) postat će prvi egipatski predsjednik. Njegov glavni prioritet po dolasku na vlast bio je osiguranje neovisnosti Sudana od Britanije. Naime, iako je Egipat formalno bio monarhija, zapravo i Egipat i Sudan bili su britanske kolonije do izbijanja revolucije (a Sudan se zvao "Anglo-egipatski Sudan"). Zahvaljujući revoluciji Sudan će 1. siječnja 1956. postati neovisna država.

Mohamed Naguib, jedan od lidera Egipatske revolucije 1952.

Ali zašto su Naguib i Nasser pristali da Sudan postane neovisna i nova država? Ne bi li više smisla imalo da su ga zadržali u sklopu Egipta? Možda, ali to nije bila opcija. Zašto? Jer Britanci na takvo što nikad ne bi pristali. Drugim riječima, egipatsko prihvaćanje neovisnosti Sudana bilo je jedino moguće kompromisno rješenje koje bi i Britanija prihvatila te je to u konačnici i realizirano.

Bitka za Omdurman (2. rujna 1898.) između sudanskih i britanskih snaga

Tog prvog dana Nove 1956. godine održana je posebna ceremonija u Narodnoj palači u glavnom gradu Khartoumu. Spuštene su britanske i egipatske zastave, a podignuta je jedna sasvim nova - sastavljena od zelene, plave i žute linije. Podigao ju je prvi premijer neovisnog Sudana, Ismail al-Azhari.

Ismail al-Azhari - prvi sudanski premijer
Poznavatelji zastava primjetit će već po opisu da ovo nije aktualna zastava Sudana. Tako je, a to sugerira trubulentna vremena koja tek dolaze (i još uvijek traju...) po Sudan.

Neovisni Sudan po novom ustroju nije opstao dugo. Državni udar, prvi u nizu, dogodit će se 25. svibnja 1969. Pukovnik Gaafar Nimeiry proglasio se premijerom, a njegov novi režim ukinuo je i parlament i sve političke stranke. Dakle, vojna hunta? Da, ali nije mogla opstati kao homogena sila, ne u onim vremenima. Naime, brzo su izbile napetosti između marksističkih i anti-marksističkih elemenata unutar vladajuće vojne koalicije. To je dovelo do novog državnog udara, u srpnju 1971., kada je komunistička frakcija preuzela vlast - ali ne zadugo, već nekoliko dana kasnije Nimeiry se vraća na vlast.

Etnički faktori: Sudan između arapskog svijeta i afričkih naroda
Zapravo mira u Sudanu nije bilo od samog početka. Još i prije proglašenja neovisnosti, od 1955. traje Prvi sudanski građanski rat. Trajat će se sve do 1972., a kroz to vrijeme izginut će gotovo pola milijuna ljudi. Vodio se između sjevera i juga zemlje.

U širem kontekstu sudanskog "tko je tko" valja istaknuti kako je sjeverni Sudan dobivao potporu od Egipta, Sirije i SSSR-a dok je južni bio podupiran od strane Izraela, Kenije... Već se vidi uzorak. Južni dio Sudana bio je dio anti-komunističkog bloka. To je sve itekako očekivano ako se uzme da je Britanija upravljala Sudanom, dok je bio njena kolonija, na vrlo specifičan način. Zapravo Britanija je de facto vodila Sudan kao južni i sjeverni dio, posebno upravljajući sjevernim, a posebno južnim provincijama, čak radeći na tome da između istih nema ni ekonomskog ni bilo kakvog drugog kontakta.

Jasno, etnički faktori doprinosili su tome tako da je sjeverni Sudan uvijek bio više vezan uz Egipat i, dakako, arapski svijet, dok je južni bio okrenut prema drugim istočnoafričkim kolonijama kao što su Kenija, Uganda itd.

Etnička karta nekoć ujedinjenog Sudana - žuta boja predstavlja Arape

Kako smo i spomenuli, građanski rat u Sudanu bio je "Prvi", što znači da postoji još najmanje jedan. Da, Drugi sudanski građanski rat izbija 1983. i potrajat će gotovo 22 godine te će značajno doprinijeti konačnom ishodu koji je potvrđen 2011. godine - neovisnosti Južnog Sudana.

Podjela na današnji (sjeverni) Sudan i Južni Sudan

Od sad pa nadalje u ovom osvrtu primarno ćemo se baviti (sjevernim) Sudanom, jer tamo upravo eskaliraju oružani sukobi, a cilj nam je pojasniti zašto i tko se bori protiv koga.

Omar al-Bashir, genocid u Darfuru i era koketiranja s islamističkim fundamentalizmom

Omar al-Bashir 2017. godine
No, priču nastavljamo iz vremena Drugog građanskog rata jer još jedan ključni trenutak dolazi krajem lipnja 1989. godine - pukovnik Omar al-Bashir dolazi na vlast državnim udarom. Trenutak je svakako zanimljiv jer ta 1989. je uvelike i početak kraja Hladnog rata, a to znači da nestaju i velike blokovske podjele. SSSR-a uskoro više neće biti. Tko su pak sad glavni akteri? 90-ih godina na scenu stupa jedan novi, odnosno isklesani kroz ranije sukobe, primarno sovjetsku invaziju na Afganistan - radikalni islamizam.

Bashir je uveo diktatorsku vlast, iako će redovno održavati izbore na kojima uvijek on pobjeđuje, a njegov šef parlamenta, Hassan al-Turabi, sredinom 90-ih počinje graditi odnose s islamskim fundamentalističkim skupinama kao što je Al-Qaeda te poziva Osamu bin Ladena u Sudan. To je već tada, nekoliko godina prije 11. rujna 2001., privuklo pozornost SAD-a koji stavlja Sudan na "popis zemalja koje sponzoriraju terorizam". Dakako, iz današnje retrospektive desetljeća američkog rata protiv terorista kreću napadima na New York 2001., ali prije toga Al-Qaeda je izvela sad već pomalo zaboravljene bombaške napade na američke ambasade u Keniji i Tanzaniji.

SAD, za vrijeme Billa Clintona, u znak odmazde izveo je raketne napade na Sudan gađajući između ostalog i farmaceutsku tvornicu Al-Shifa tvrdeći da se Al-Qaeda skriva tamo. Ispostavilo se da su optužbe potpuno pogrešne, a neki smatraju da je Clinton izveo napade kako bi skrenuo pažnju s Lewinsky skandala. No, napad na tvornicu lijekova Al-Shifa bila je strašna tragedija jer zbog pomanjkanja lijekova koji su se tamo proizvodili preminuo je velik broj djece.

Ipak, utjecaj al-Turabija počeo je slabiti i nakon američkog udara Sudan polako odustaje od suradnje s islamistima (od bin Ladena su "zatražili da ode").

Hassan al-Turabi

Al-Bashir je pak slutio da bi Turabi mogao možda pripremati državni udar pa ga je 2000. maknuo s pozicije i dao zatvoriti.

Regija Darfur nalazi se na zapadu Sudana
Kako smo i sugerirali ranije, Južni Sudan u konačnici se odcijepio od ostatka Sudana zbog činjenice da se ne-arapsko stanovništvo nije željelo pokoriti arapskim vlastima u Khartoumu. Ali nije prostor na jugu jedino takvo žarište... Veliki problemi početkom novog stoljeća počeli su se gomilati i na zapadu Sudana, na prostoru regije Darfur. U veljači 2003. izbija pobuna ne-arapskih Sudanaca te uskoro i Rat u Darfuru.

Jasno, geopolitički gledano iste sile koje su htjele odcjepljenje Južnog Sudana sada su bile i na strani pobunjenika u Darfuru. Predsjednik al-Bashir optužen je za provođenje genocida na zapadu zemlje te je protiv njega podignuta optužnica pred Haškim sudom.

Nekoć Janjaweed, danas RSF: Jedna od najokrutnijih paramilitarnih formacija u cijeloj Africi
Je li Bashir ratni zločinac? Nema sumnje da je na prostoru Darfura počinjeno puno ratnih zločina, iako ih je činilo više strana. Najzloglasnije su pak bile Janjaweed paramilitarne snage - riječ je o nomadskim militantima koji govore arapskim jezikom. Imajući pak u vidu da je iza Janjaweeda stajao sam Bashir, to ga nedvojbeno stavlja u kategoriju ratnih zločinaca jer Janjaweed su bili (a postoje i danas, kako ćemo uskoro vidjeti) jedna od najzloglasnijih paramilitarnih formacija u Africi uopće.

Janjaweed paramilitarne snage ostat će zapamćene po okrutnosti nad narodom Darfura tijekom rata, a dugogodišnji predsjednik Bashir oslanjao se direktno na njih

Bashira se optužuje da je pokušao kampanjom ubojstva, silovanja i deportacije jednostavno izbrisati afrička plemena iz Darfura ne bi li taj prostor ostao pod arapskom kontrolom. Također ga se optužuje da je u tu svrhu upravljao Janjaweed militantima.

Sve ovo nije daleko od istine, no istina ima nekoliko aspekata, uključujući i onu koju smo spomenuli govoreći o Egipatskoj revoluciji iz 1952. Britanija se nije htjela povući s ovog teritorija bez osiguranja da će Sudan biti neovisan, odnosno da neće ostati dio (arapskog) Egipta, dobro znajući da će prije ili kasnije to vjerojatno dovesti do krvavih unutarnjih sukoba na etničkoj razini - sprečavajući time stasanje moćnijeg Egipta i općenito arapskog nacionalizma koji je bio konkretna prijetnja za britanske i druge zapadne interese.

Je li zaista etnički aspekt najveći razlog za sukobe u Sudanu? Ne, nije, koliko god se uvijek pokušavalo tvrditi i prikazivati drugačije. Sudan je puno kompleksniji od toga i uvijek je bio poprište i velikog ideološkog sraza, ne samo između Istoka i Zapada, Sjevera i Juga, već i između ideje oslobođenja, vazalstva i neovisnosti, sekularizma i fundamentalizma...

Omar al-Bashir bio je za Zapad idealni lider Sudana kada je došao na vlast 1989. Bio je prekaljeni anti-komunist i to se bivšim kolonijalistima i modernim imperijalistima jako svidjelo, no njegovo kasnije koketiranje s radikalnim islamizmom više nije. Njegov pak rat u Darfuru je svakako slojevit. Da, točno je da se preko Darfura odlučilo napokon izbaciti Bashira s utvrđene vlasti, ali to nipošto ne znači da su pobunjenici u Darfuru bili instrument nečije geopolitike, bar ne one koje bi se pretpostavilo.

U prilog tome ide činjenica da su afrički pobunjenici u Darfuru godinama dobivali potporu od Libije, za vrijeme Gaddafija. Nakon što je Gaddafi ubijen, nova islamistička Libija počela je - očekivano - podupirati sudanske snage protiv afričkih pobunjenika!

Bashirova rehabilitacija i konačni pad: početak novog Sudana, ali samo kratko
Za Ameriku konkretno Omar al-Bashir dugo godina je bio dilema. Što učiniti s njim? Izgleda da su ga na kraju opak odlučili zadržati kao "faktor stabilnosti" jer Barack Obama je 13. siječnja 2017. - u zadnjem tjednu svog zadnjeg mandata, potpisao izvršnu odredbu kojom se ukidaju brojne sankcije protiv sudanskih vlasti te se odmrzava njihova imovina vani. Proces je nastavio njegov nasljednik Donald Trump koji je 6. listopada te iste 2017. dodatno ukinuo sankcije koje su se odnosile na energetske i industrijske sektore.

Ali ništa nije moglo spasiti Bashira od onog što će izbiti 2018. - velika financijska kriza koja je eskalirala nakon što su vlasti odlučile utrostručiti cijenu određenih dobara u vrijeme dok se Sudan suočio s akutnom nestašicom stranih rezervi i inflacijom preko 70%. Buknule su velike demonstracije, trajale su mjesecima, više od 100 ljudi je ubijeno od strane snaga sigurnosti, ali Bashir je na kraju odstupio nakon 30 godina vlasti.

Vrijeme je za promjene, ali kakve?

Formirano je tranzicijsko vijeće, zapravo vojno-civilno vijeće. Abdalla Hamdok, 61-godišnji ekonomist koji je prethodno radio za Ekonomsku komisiju UN-a za Afriku, položio je prisegu 21. kolovoza 2019. postavši novi sudanski premijer.

Pokrenuo je pregovore s MMF-om i Svjetskom bankom s ciljem stabilizacije gospodarstva koje je bilo u teškom stanju zbog nestašice hrane, goriva i valutnih rezervi.

Abdalla Hamdok - premijer koji je trebao biti novo lice Sudana, ali njegova vlast neće dugo potrajati

Hamdok je procijenio da bi 10 milijardi USD tijekom dvije godine bilo dovoljno da se zaustavi panika te je rekao da je više od 70% proračuna za 2018. potrošeno na mjere vezane uz rat. Vlade Saudijske Arabije i Ujedinjenih Arapskih Emirata uložile su značajne iznose u potporu vojnom vijeću nakon Bashirova svrgavanja.

Promjene su se osjetile. 3. rujna Hamdok je imenovao 14 civilnih ministara, uključujući prvu ženu kao ministricu vanjskih poslova te prvu koptsku kršćanku. Od kolovoza 2021. zemlju su zajedno vodili predsjedavajući Prijelaznog suverenog vijeća Abdel Fattah al-Burhan i premijer Abdallah Hamdok.

Abdel Fattah al-Burhan u govoru pred UN-om, 22. rujna 2022. (izvor: AP Photo/Julia Nikhinson)

Burhan... To je ime koje će biti ključno u razumijevanju aktualne situacije u Sudanu.

Jer veliko pitanje se nadvilo nad Sudanom u tom trenutku? Hoće li zemlja zaista krenuti putem neke nove demokratske tranzicije? Ali u tom scenariju moć vojske bi neminovno oslabila. Ili konkretnije - hoće li se vojni dio vladajuće administracije, sam Abdel Fattah al-Burhan, pomiriti s time?

Abdel Fattah al-Burhan nakon pada al-Bashira 2019. (izvor: AP Photo/Hussein Malla)

Naravno, neće. Evo što se događalo dalje - sudanska Vlada objavila je 21. rujna 2021. da je došlo do neuspjelog pokušaja vojnog državnog udara koji je doveo do uhićenja 40 vojnih časnika. Mjesec dana nakon pokušaja državnog udara još jedan vojni udar - 25. listopada 2021. - rezultirao je sad zarobljavanjem civilne Vlade, uključujući premijera Abdalla Hamdoka. Puč je predvodio, naravno, general Abdel Fattah al-Burhan koji je nakon toga proglasio izvanredno stanje.

Ponovno era vojne vlasti? Ne tako glatko - narod odbija povratak na staro. Eskaliraju demonstracije, ginu i prosvjednici i vojnici. Burhan osjeća pritisak i vraća, 21. studenog 2021., Hamdoka na vlast. Ali sad je već svima jasno da je to samo kozmetički filter. Hamdok nema stvarnu vlast, civilna vlast je samo na papiru, vojska drži kontrolu. Opet izbijaju demonstracije te sad Hamdok, nakon jednog intenzivnog i krvavog dana, podnosi ostavku 2. siječnja 2022.

Približavamo se trenutačnim sukobima na ulicama Khartouma i drugim gradovima u Sudanu. Uskoro ulazimo u nemirnu 2023... Naravno, sve što se događalo sa Sudanom tijekom 2022. do danas bilo je uvelike u sjeni rata u Ukrajini te sad moramo ubrzanim tempom rekapitulirati cijelu kronologiju.

Dakle, 2022. godina započela je tako da je vojska ponovno u kontroli, vlast de facto drži general Abdel Fattah al-Burhan. S tendencijom da postane novi Bashir? Zašto ne? Ima 62 godine i ambiciju. U suradnji s kime? O tome gdje bi svoje saveznike potražio Burhan može se vidjeti iz njegovog prvog međunarodnog posjeta - otišao je svom imenjaku, Abdelu Fattahu al-Sisiju u Egipat, a nakon toga je posjetio UAE.

U isto vrijeme Burhan radi što i ostatak arapskog svijeta - počinje graditi normalizaciju odnosa s Izraelom pa se tako u veljači ove godine sastao s izraelskim ministrom vanjskih poslova Elijem Cohenom.

Govorimo o veljači 2023. i o činjenici da je u Sudanu sve relativno mirno (nikad nije situacija posve mirna u Sudanu). Što se onda pak dogodilo od onda do danas? Dogodila se u neku ruku slična sudbina kao i u Južnom Sudanu. Rekli smo da u okviru ovog osvrta se više nećemo vraćati na Južni Sudan, no moramo ipak samo na kratko - nakon što je Južni Sudan postao najmlađa država svijeta brzo je potonuo u novi sukob, između koga? Između snaga koje je predvodio predsjednik i potpredsjednik. Slična sudbina događa se sad i ovom preostalom Sudanu...

Zapamtili smo ime Abdel Fattah al-Burhan, a sad slijedi još jedno, zadnje koje valja upamtiti da bi se svatio ovaj konflikt. Ime mu je Mohamed Hamdan Dagalo, ima 50 godina i on je Burhanov (pogađate li već?) - zamjenik.

Mohamed Hamdan Dagalo 2019. godine (izvor: AP)

Znači tipična frakcijska borba unutar redova vojne hunte? Poprilično, no osvrnut ćemo se i na konkretnije detalje.

General i trgovac devama
Burham je cijelog života bio vojno lice. Rođen je na sjeveru Sudana, u sufijskoj obitelji. Bio je na fronti u Darfuru i u Drugom sudanskom građanskom ratu. Kasnije se vojno usavršavao u Egiptu i Jordanu.

Njegov zamjenik Mohamed Hamdan Dagalo je pak, po svemu sudeći, puno mračniji lik. Kako je on uopće postao zamjenik šefa vojne hunte? Dagalo je zapovjednik teško naoružane paramilitarne snage pod nazivom RSF (Snage za rapidne napade). Ali nemojte da vas novo ime zavara - riječ je zapravo o reformiranim Janjaweed militantima. Tako je, istim onim militantima koji su pod (kako se tvrdi) upravom al-Bashira provodili najstrašnije zločine i genocid nad narodom Darfura.

Dagalo je rođen u siromašnoj obitelji koja se nastanila u Darfuru 1980-ih. Napustio je školu u trećem razredu i zarađivao za život trgujući devama prije nego što je postao vođa Janjaweeda kada je izbio sukob u Darfuru.

Ukratko - ono čemu sad svjedočimo na ulicama Sudana je okršaj između regularne vojske i Janjaweed militanata koji se danas nazivaju RSF, a Dagalo je njihov šef.

Sukob je otvoreno esklirao 15. travnja, odnosno prekjučer. U okršaju se koriste trupe, tenkovi, vojni zrakoplovi... Situacija zaista podsjeća na ratno stanje. Više desetaka osoba je ubijeno, konkretne brojke se još ni ne znaju, no poznato je da je među mrtvima i troje zaposlenika UN-ove agencije za hranu WFP.

Predstavnici Afričke Unije i saudijski diplomati krenuli su prema Sudanu kako bi pokušali posredovati s ciljem okončanja sukoba, no, za sad je uspjelo tek humanitarno primirje u trajanju od 3 sata (kako bi sukobljene strane pokupile ranjenike).

Zanimljivo da ni al-Burhan ni njegov dojučerašnji saveznik, danas rival Mohamed Hamdan Dagalo, nisu optuženi od strane Haškog suda za sudjelovanje u genocidu na prostoru Darfura iako su itekako tamo bili prisutni. Jer u konačnici vojska je, uz potporu RSF-a (bivši Janjaweed, a RSF se zovu od 2013. godine), slomila pobunu u Darfuru, ubivši pritom oko 300.000 ljudi, a preko 2.7 milijuna je raseljeno.

Mohamed Hamdan Dagalo i Abdel Fattah al-Burhan

Nakon što su izbile demonstracije protiv al-Bashirove utjecajne arapske zemlje, primarno Saudijska Arabija, Egipat i UAE, potaknule su Burhana i Dagaloa da preuzmu vlast, što su ovi i učinili.

Kad bismo baš htjeli povući neku usporedbu, s ciljem boljeg shvaćanja ove situacija u Sudanu, to je kao da sad izbiju velike demonstracije u Rusiji u kojima bi s vlasti bio prisiljen sići Putin, a na njegovo mjesto dođe vojna vlast na čelu koje je ministar obrane Sergej Šojgu, a njegov zamjenik je šef Wagnera, Jevgenij Prigožin. Uskoro bi se vjerojatno mogao očekivati sukob između Šojgua i Prigožina (koji se ionako teško podnose). Takvu otprilike situaciju danas imamo u Sudanu.

Sudanska vojska i RSF su zajedno uklonili civilnog premijera s vlasti, Abdallu Hamdoka, tako da su zapravo ostali jedino njih dvoje kao dva relevantna aktera. Očito ih je i dalje previše te će sad u konačnici samo jedan izaći kao pobjednik. Tragično po Sudan, to bi mogao biti početak novog rata.

Je li uopće moguće "birati" između ovih sukobljenih stana? To je dio tragedije. Tko god da pobjedi vjerojatno će biti korak prema povratku Sudana u okvire vojne vlasti. Ipak, postoji razlika. Burhan je vojno lice, general s međunarodnom karijerom i očito netko tko je voljan i diplomatski angažirati se. Dagalo je pak u suštinski sirova sila, relativno neuki trgovac devama koji se uspeo do vrha okrutnih paramilitarnih Janjaweed snaga (koje su i nastale od arapskih nomada koji u tom prostoru, kao i u susjednom Čadu, trguju devama). Kako to da ga je spazio upravo predsjednik al-Bashir? Njegova okrutnost morala je biti faktor koji ga je doveo do vrha RSF-a.

Kad je Bashir želio zaštitu od suparnika tijekom svoje 30-godišnje vladavine, odabrao je upravo Dagaloa za svog utjerivača. Impresioniran njegovim lukavstvom i borbenošću, Bashir se oslonio na njega da se obračuna s državnim neprijateljima u sukobu u Darfuru i drugdje u Sudanu.

Dagalo ne bi bio prvi nasilnik na čelu jedne zemlje, ali pomalo jest uznemirujuće da netko poput Dagaloa preuzme vlast nad zemljom od 45 milijuna stanovnika. Imajući to u vidu, Burhan, iako izgleda uglađenije, možda nije puno bolji od svog rivala jer obojica su odrađivali kampanju smrti nad narodom Darfura, svak na svoj način. Nažalost, gotovo svaki ishod bit će tragičan po narod Sudana koji se ponadao nečem boljem nakon rušenja Bashira. Izgleda da će na bolje dane Sudan morati još čekati, a prije toga možda mu prijeti još jedno mračno doba. Jedina nada koja ostaje je da stranim interesima ova frakcijska borba ne bi smjela biti u interesu, odnosno da će izvršiti pritisak na sukobljene strane da čim prije prihvate mir. Problem će nastati, dakako, ako se vanjski interesi podjele između Dagaloa i Burhana - u tom slučaju imat ćemo rat s već prepoznatljivim akterima i taktikama