10 GODINA NISAM ZNAO KO SAM JER SAM IZGUBIO PAMĆENJE: Udarila ga kola, ništa nije znao, a onda mu je OVAJ ZVUK vratio sjećanja!

Tomas Lids u kolumni koju je napisao za "The Guardian" opisao je koliko se dugo mučio sa gubitkom pamćenja poslije saobraćajne nesreće i kako mu je jedan hit iz osamdesetih povratio kreativnost i uspomene iz detinjstva.

- Kada se probudite bez ijednog sjećanja dok vam drugi govore ko ste i šta vam se desilo shvatite šta ste izgubili. Tu počinje moje putovanje, prije 20 godina.

Sa 19 godina probudio sam se u bolnici. Preživio sam tešku saobraćajnu nesreću i komplikovanu operaciju uklanjanja krvnog ugruška u mozgu. Imao sam ozbiljnu povredu leđa, ali srećom mogao sam da hodam i da govorim. Ali dosta stvari nije bilo kako treba. Bio sam živ, ali više nisam bio tinejdžer kojeg je udario taksi automobil crne boje. On je nestao. Izgubio sam sva sjećanja iz djetinjstva.

Moja glava je bila prepuna pitanja. Sve mi je bilo novo. Šta je sladoled? Kako da upalim muziku? Ko su ovi ljudi?

Imao sam sreće jer je moja porodica imala strpljenja i koja me je podržavala. Svaki odgovor koji bih dobio odmah bi bio nadovezan sljedećim pitanjem. Čime ću da se bavim? Kako da se zaposlim ako se ne sjećam škole? Ko sam ja uopšte?

U mojoj sobi u jednoj od fioka pronašao sam gomilu skripti, crteža i eseja. Svuda ja moje ime bilo potpisano, ali nisam mogao da prepoznam sopstveni rad. Znao sam da imam bujnu maštu, ali nisam mogao da se sjetim kako sam sve te stvari stvorio, napisao i nacrtao. Znao sam da volim da čitam priče, ali sam imao problema sa čitanjem i pisanjem. Prosto mi je bilo nemoguće da sam nekada bio kreativno dijete koje je želelo da postane pisac. Želeo sam da budem ja.

Rečeno mi je da je moguće da moja sjećanja nisu izbrisana, već da je problem u tome što ne mogu da prodrem do njih. Možda nešto iz moje prošlosti može da ih probudi. Odmah sam bio pun nade. Samo je bilo potrebno da pronađem ključ, da otključam bravu i krenem u potragu.

Posjetio sam sva moguća mjesta na kojima sam bio kao dijete. Obišao sam sve parkove i sve škole. Bio sam i na mjestima na kojima sam sa porodicom išao na odmor, putovao sam prevozom kojim sam putovao do grada i škole. Sve smo probali, ali kako je vrijeme prolazilo nada da ću se sjetiti ko sam je polako umirala.

Veče prije mog 30. rođendana, pomirio sam se sa činjenicom da su moja sjećanja nestala. Planirao sam žurku u stilu osamdesetih. Muzika osamdesetih, moda osamdesetih... Pravio sam listu pjesama i bilo je kasno. Legao sam u krevet, stavio slušalice i zatvorio oči. Preslušavao sam numere i dodavao ih na listu. Poslije 10 godina intezivnog slušanja radio stanica sve sam ih znao.

Onda se desio najčudniji momenat u mom životu. Počela je pesma "The Whole of the Moon" benda Waterboys i ja sam bio transportovan.

Našao sam se na plavom podu i gledao sam u srebreni stereo sistem. Onda sam odjednom šetao po najsunčanijem danu i držao sam ogromnog čovjeka za ruku. Odmah sam bio na drugom mjestu. Gledao sam u sijalice na ogromnoj božićnoj jelki. U blizini jelke stajala je žena. Bila je mlada, smješkala mi se i nije imala sijedu kosu. To je bila moja mama. Ja sam bio dječak i sve je bilo stvarno. Konačno sam bio tamo, tamo sa njom.

U jednom trenutku sve se promijenilo. Kao da mi je cijelo tijelo bilo u plamenu i sve priče su eksplodirale u mojoj glavi.

Danas sa 39 godina u fioci je knjiga sa mojim imenom. Prva knjiga u seriji je o dječaku bez sjećanja koji se budi u nepoznatom svijetu. Mora da pronađe svoje uspomene kako bi otključao moć koja će spriječiti zlikovca koji želi da sva djeca izgube sjećanja na svoje djetinjstvo.

(Kurir.rs/Blic Žena)