ANTAKYIA- MJESTO SUSRETA OVOG I ONOG SVIJETA: Kada grad postane deponija, i masovna grobnica, i bolnica, i kamp, i dječije igralište

Zamislite deponiju veličine Sarajeva.

I zamislite da stotinjak hiljada ljudi živi u šatorima postavljenim na dijelovima deponije koji nisu u potpunosti zatrpani smećem i betonskim otpadom. Žive u mraku. Grije ih jedino vatra u koju ubacuju komade namještaja, plastike, odjeće … I još zamislite da su hiljade ljudi zatrpani u tom smeću. I da velike mašine izvlače njihove leševe, a da ih živi ljudi, potom, pakuju i ostavljaju na svakoj većoj površini koja nije pod smećem. Zamislite da na toj deponiji, veličine Sarajeva, žive tek rođene bebe, da žive djeca, da vojska uvodi red. Zamislite da vam noću, na vašu deponiju, upadaju naoružani ljudi sa druge deponije i pljačkaju dragocjenosti koje imate. Ako ste u stanju to da zamislite, onda možda i shvatite kako je u Antakyi. A još je gore.

U pakao sam došao nebom. Iz pakla se vraćam zemljom. Koja se svakih pola sata zatrese. Tek da vas drži budnim. I opominje. Sve što ste steklih može nestati za par sekundi.

Esra je prije deset dana imala sve. Roditelje, brata, sestru i kuću. Ostala joj je još jedna godina studija da postane diplomirani agronom.

„Sestra i ja smo bile u Kayzeriju, na fakultetu. Nakon zemljotresa, došle smo da tražimo roditelje i brata“, kaže Esra.

Majku su pronašle. Mrtvu. Oca i brata još nisu. Sad u šatorskom kampu u istočnom dijelu Antakyie iščekuju vijesti. Ne žele da ih fotografišem. Radije bi, kažu mi, da se objavi njihova fotografija s majkom ili ocem. Pa, evo je.

Fatme je izbjegla iz Alepa. Roditelji su ostali u Siriji. Ona je u Antakyi započela novi život. Udala se i postala majka troje djece. I sada je izbjegla iz izbjeglištva. Ali barem su svi ukućani živi. Već sedam dana živi pod šatorom. Ostala je i bez druge kuće.

Od njenog kampa, do kampa u kojem su se smjestili pripadnici Federalne uprave civilne zaštite treba nekih sat i po pješačenja. Pod uslovom da su sve ulice prohodne. A nije tako. Navigacija je suvišna. Krećete se kao u labirintu. Nikad ne znate kada ćete se morati vratit nazad i koja to ulica vodi do vašeg odredišta. Ali samo tako možete vidjeti razmjere katastrofe koja je pogodila jug Turske i sjever Sirije. Na zidu jedne kuće koja se nije urušila, uspio sam pročitati „Sokak“. Ne znam čiji je sokak niti koji je broj, ali kad izađete iz tog kvarta sigurno nećete biti isti čovjek kao onda kada ste u njega ušli.

Veliki bijeli pas je zalajao i dao mi do znanja da je tu, gdje je sada samo gomila betona i smeća, bila kuća koju je čuvao. Onda se iza njegove improvizirane kućice ukazao dječak u žutoj jakni i gumenim čizmama. Skupljao je komadiće hrane i iz svoje ruke hranio svog ljubimca. Onda se ukazao ne baš mnogo stariji brat i odveo me do jedne drvene kutije. Izvući će, potom, dva bijela goluba da mi ih pokaže u znak zahvalnosti što sam im dao sok i keks koji sam dan ranije dobio od turskoj vojnika. Ne znam da li su njihovi roditelji živi, ali znam da je 1362 djeteta na jugu Turske ostalo bez oba roditelja. Za sad.

Idem dalje nekim prolazima koji su nekad bili sokaci. Bilo je vrijeme akšama, ali ezani sa munara se nisu čuli. Jer skoro da i nema više munara. Tražio sam kadar u koji ću moći smjestiti barem dio onoga što vidim. A nisam vidio ono što je, zapravo, u stanju reći više od svakog „punog kadra“. Dijete. Uplakano dijete u očevom naručju. Na ruševinama kuće. Pored nečega što bi trebalo biti šator. Uz vatru u koju je stariji sin ubacivao komadiće papira da je „održi u životu“. I očev pogled. I ptice koje su poletjele iznad njega. I zvuk mašina koje su okolo tražile žive i mrtve.  Video je u prilogu. Ne, nije patetika, to je realan prikaz stvarnosti.

Ne znam kako se zovu. To je jedini trenutak kada sam u potpunosti izgubio novinarski instinkt. Da nisam, možda bih saznao kako se zovu i kako im možete pomoći. Ovako ostaje samo ovaj video kao krunski svjedok stradanja.

A sad malo i o spasiocima iz BiH. Žao mi je što ne znam sva njihova imena. Žao mi je što nisam upoznao ni sve koji su došli u regiju Hatay. Najviše ih ima ih iz Federalne uprave Civilne zaštite. A nije malo ni onih iz GSS-a. Potpuno je svejedno kome pripadaju. Sedam dana sam proveo s njima. Na putu prema Antakyi spavali su na aerodromskim trakama koje voze prtljag. Spavali su na hladnim pločicama aerodroma u Adani.

Neki drugi su vozili 50 sati bez prestanka. Oni koji su prvi došli u Antakyiu otišli na „Sajt“, tako oni zovu svoje radilište na kojem vrše potrage, da rade cijelu noć. Izvukli su desetine mrtvih. A mnogo je teže, vjerujte, izvlačiti mrta presovana tijela od onih živih. Spavali su pod šatorima na minus dva ili tri. Na mrazu. Grijali su se sjedeći oko logorske vatre. Ulazili u šupljine na ruševinama u koje niko nije htio ući. Konstatovali su smrt. U tri smjene. Jeli su konzerve koje su sa sobom ponijeli iz Sarajeva. Nisu se snimali ni onda kada su pronašli mrtvu majku i u njenom naručju dvoje mrtve djece. Nisu od sebe pravili heroje. A, zapravo, jesu.