POSVOJILI ROMSKOG DJEČAKA: 'Stavio mi je glavicu na rame i tad sam znala: To je to, ti si naš'

Mama, mogu li ja sad nešto reći, propituje veselo osmogodišnji D. dok gurka autić po stolu. Smije se i ubacuje u razgovor mami Jasminki, velikoj seki, našoj ekipi. Želi nam ispričati sve o PlayStationu koji je dobio za Božić, kako se uplašio Krampusa pa pobjegao pod stol... U živahnim crnim očima miješaju se znatiželja i strah od nepoznatih ljudi u njegovu domu.

A dom u kojem smo ga posjetili sad je zaista njegov. D. je posvojeno dijete, dječak iz romske obitelji koji je u svoje prve četiri nježne godine proživio puno previše. Kad su ga posvojili početkom 2021., sa šest godina, praktički nije govorio, a sad pohađa prvi razred osnovne škole, ne prestaje brbljati, smijati se i uživati u svakom danu. Njegovi roditelji, obitelj iz zagrebačkog predgrađa, nisu imali sumnje kad su ih pitali bi li posvojili romsko dijete. Majka Jasminka pristala je ispričati njihovu priču, prije svega kako bi razbila stigmu o posvajanju u Hrvatskoj.

Želi razbiti i stigmu o posvajanju romske djece.

- Ostvariti roditeljstvo, pa i prirodnom trudnoćom, općenito je proces koji traje. Mi smo imali 42 i 45 godina kad smo pokušali potpomognutu oplodnju jer nemamo zajedničke djece, no to nam se nije ostvarilo. Nakon mnogo razmišljanja odlučili smo prijaviti se za posvajanje. Od naše prve prijave do poziva iz Centra o D. prošlo je pet godina - počinje, ističući kako treba biti spreman na to da je proces posvajanja dugotrajan.

Proces posvajanja ide u fazama, prva je prikupljanje papirologije. Od dokumenata, tu su potvrde o posvojenju, potvrde o nekažnjavanju, potvrda obiteljskog liječnika o eventualnim kroničnim bolestima, prilično kompleksan psihotest u Centru za socijalnu skrb.

- Gnjavaža je skupljati papire i polagati psihotest, ali ne može se samo tako dati dijete nekome. Ne trebaš biti bogat, ali nadležne službe moraju imati cjelovitu sliku o posvojiteljima. Kod prijave te pitaju ama baš sve. Želiš li posvojiti bolesno dijete, dijete s posebnim potrebama... Pitaju i bismo li uzeli braću i sestre, pristali smo na to. Rekli smo da bismo dijete do 10-12 godina jer smo smatrali da u toj dobi možemo ostvariti najbolju vezu s djetetom. Pitaju i bismo li curicu ili dečka, romsko dijete... Za nas nikad nije bilo sumnje, dijete je dijete. I tako je i bilo - govori Jasminka.

Kako kaže, u njihovu slučaju jedna od najvećih prepreka pokazala se “škola za roditelje”, šestomjesečni tečaj sa stručnjacima koji moraju proći svi potencijalni posvojitelji prije nego što ih upišu u katalog.

Tečaj za roditelje
- U Zagrebu, primjerice, ta se obuka provodila samo na dva mjesta, a grupe su bile popunjene i za više od godinu dana. Tako je bilo kad smo se mi javili. Nisam imala mira, raspitala sam se i saznala da to možemo obaviti i u Karlovcu, gdje smo čekali četiri mjeseca - priča.

Taj tečaj za roditelje sadrži predavanja, svojevrsnu psihoterapiju, razgovore o odnosu posvojitelja prema roditeljstvu, djetetu koje bi posvojili, obiteljskim odnosima isl. Voditelji tečaja ocjenu posvojitelja šalju Centru za socijalnu skrb. Ako je pozitivna, kandidate se upisuje u Registar posvojitelja i ta obrada vrijedi pet godina. Nakon toga, ako još nisi posvojio dijete i želiš ostati u procesu, mora se obnavljati.

- Mi smo baš bili na granici istjecanja kad su nas nazvali iz Centra za socijalnu skrb u općini u kojoj je naš D. živio. Osjećaj? Pojavi se jako puno osjećaja i misli. Trema, sumnja, uzbuđenje, jave ti se misli za koje misliš da ih nikad ne bi pomislio. Ideš s takvom tremom, sretan si, a bojiš se biti sretan, bojiš se da ne bi sve propalo. Preplavljen si emocijama. Idemo tamo, mislili smo da ćemo ga odmah vidjeti, ali to ne ide tako - prisjeća se Jasminka.

Do prvog susreta s djetetom dolazi tek nakon razgovora u Centru za socijalnu skrb i dogovora s udomiteljima (ako je dijete udomljeno), a onda posvojitelji dolaze u prvi posjet. No ni tad ga odmah ne vide. Cijeli proces je potpuno posvećen sigurnosti i najboljem interesu djeteta, govori nam Jasminka o svome iskustvu. Pritom te nitko ne forsira, kaže, nakon prvog razgovora možeš i nakon mjesec dana doći na novi susret. I sve se prekida čim se primijeti da djetetu ta situacija ne odgovara. Nije rijetko ni da odustanu sami potencijalni roditelji. Mnogi od njih nemaju djece pa jednostavno shvate da se ne mogu nositi s tim izazovom.

- Ljudi ne shvaćaju da sva ta djeca imaju poteškoće. I nijedno od njih nije izuzeto iz obitelji zbog siromaštva. Roditeljska skrb oduzima se zbog mnogo strašnijih stvari. Kad sam vidjela D.-ov pedijatrijski karton, srce mi se stisnulo. Ta djeca budu, kao i sva druga, gladna. Toliko se nitko ne brine za njih da ne razmišljaju o tome da im treba dati jesti. D. na nekoliko mjesta ima ožiljke od čikova... - otkriva Jasminka.

Zanemarivano dijete
Njihov dječak bio je jedno od četvero djece obitelji u kojoj je majka napustila supruga alkoholičara, ali i djecu. Otac je djecu teško zanemarivao, jeli su povremeno, ako bi im baka štogod skuhala. Izuzeti su nakon što su djelatnice Centra za socijalnu skrb nenajavljeno posjetile obitelj. Otac je zbog toga u bijesu tad četverogodišnjeg D. bacio na automobil u dvorištu. Dijete je od straha pobjeglo u selo. Nakon izuzimanja, u dvije godine bio je u dvije udomiteljske obitelji prije nego što je posvojen. Jasminka kaže kako je u njihovu slučaju dolazak u obitelj išao relativno brzo.

- Iako kod prvog posjeta često i ne dođe do susreta s djetetom, mi smo odmah upoznali D. Sjeli smo s udomiteljima, socijalnom radnicom i psihologinjom u dnevni boravak i onda je on provirio u sobu. Udomiteljica ga je pozvala da dođe. Od svih žena u sobi D. je prišao meni i stavio mi glavicu na rame. Ja sam tog trenutka rekla: ‘To je to, ti si naš’ - smije se Jasminka sa suzama u očima dok grli svog dječaka.

Kaže kako su i susreti privikavanja prošli iznimno dobro. D. je već kod prvog dolaska kod njih odlučio ostati. Tome su uvelike pomogli i Jasminkina odrasla kći te suprugovi roditelji, koji žive u zajedničkom kućanstvu. A koliko je posvećenosti potrebno djeci poput D., govori i to što on praktički nije govorio kad je sa šest godina došao k njima.

- Nije govorio ni romski ni hrvatski, nitko ga nije razumio. Govorio je neki svoj jezik i tako je i došao k nama. U početku smo se sporazumijevali i rukama i nogama. No jednom kada dobiješ dijete, počinje novi pakao, kroz koji prolaze svi roditelji djece s poteškoćama. Pedijatra smo jedva jedvice našli, u drugom dijelu grada. U lokalnom vrtiću nisu htjeli ni čuti za upis, upisali smo ga u privatni vrtić. Potrebne terapije uspjela sam organizirati u Centru u Velikoj Gorici. Kao da doslovce nije bilo važno što je posvojen i što je prošao sve to što je prošao - pomalo je razočarana sustavom Jasminka. Ipak, čak i u ovako pozitivnim iskustvima, proces posvajanja za dijete je iznimno stresan. Kad je donesena odluka o posvajanju, jedan od koraka bio je i taj da se D. vrati udomiteljima kako bi se oprostio od njih, od te faze svog života. Tu se slomio, ističe njegova mama.

Opraštanje od obitelji
- Nije htio natrag dok ga nisam uzela za ruku, rekla mu da se spremi i da idemo kući. Treba vremena za sve. I nama je trebalo vremena da sve sjedne na mjesto. No nikad nije bilo sumnje u odluku da ga posvojimo - iskrena je Zagrepčanka.

- On je naš D. Nije ni ovakav ni onakav nego dijete koje nam je ispunilo život. Svakome tko želi posvojiti dijete voljeli bismo prenijeti te divne osjećaje. Da je lako, nije. Treba strpljenja, uvažavanja, razumijevanja, sustav nije idealan. No dijete nije hir, to je životna odluka i ljubav vrijedna sve papirologije, čekanja i prepreka. Djeca koja čekaju u domovima to sigurno zaslužuju - zaključuje ova obitelj.

D. je danas, uz neizmjernu ljubav svoje trajne nove obitelji, veseo dječak koji ide na folklor, dosadno mu je pisati zadaće, ali obožava svog psa i sobu te svoju - mamu. I ne bi je, kaže, dok joj visi u zagrljaju, nikad ostavio.

(Svi podaci o identitetu djeteta moraju biti zaštićeni, pa ih ne objavljujemo, kao ni podatke obitelji koja je s nama podijelila svoju priču)

Izvor: 24sata.hr