ISPOVIJEST: 'Taj dan neću zaboraviti nikada. Kći me nazvala i ostavila poruku koja mi je život promijenila zauvijek'

'19. decembar 2013. Bio je petak. Znam, jer se taj dan duboko i bolno urezao u moje pamćenje', započinje svoju potresnu priču jedna Britanka, a prenosi Daily Mail , koji navodi da je identitet gospođe poznat redakciji, ali ga ne žele otkriti jer ju je strah za sigurnost svoje kćeri i njene porodice.

'Moj muž i ja vratili smo se kući s nekog druženja, a na telefonskoj sekretarici dočekala nas je jeziva poruka koja će mi zauvijek promijeniti život.

'Mama, molim te nazovi me. Napadnuta sam!'

Bila je to moja najstarija kćerka, tad joj je bilo 29 godina. Govorila je tiho i glas joj je drhtao. Grozničavo sam otipkala njen broj i u očaju saslušala šta se dogodilo: njen muž ju je, u pijanom bijesu, gurnuo niz stepenice. Nazvala me nakon što se zabarikadirala u spavaću sobu zajedno sa svoje dvoje djece.

A gdje sam bila ja? 800 kilometara dalje, skroz na drugom kraju zemlje. I još k tome nisam bila kod kuće da primim očajnički poziv. Puno puta sam sebi zamjerala što im ne živim bliže. Umjesto toga, na kćerinu svekrvu je pao zadatak da odvuče sina i pomogne mu da se otrijezni.

Nisam spavala te noći. Nisam mogla zamisliti da je moj zet učinio tako nešto. Činili su se tako sretni. U jedno sam bila sigurna: ovo će biti kraj njihove veze.

Kad sad pogledam unazad, mogu se jedino rasplakati kako sam naivna bila. Nisam ništa znala o nasilnim vezama i kako se takav odnos može razvlačiti godinama, a da roditelji mogu samo gledati sa strane nemoćni da išta poduzmu.

Nevjerovatno, ali moja kći i nakon 12 godina još uvijek živi s njim. Uprkos nebrojenim epizodama zlostavljanja, fizičkog i verbalnog. Jednom je čak intervenisala i policija.

I svaki put se klela da će ga ostaviti, no on bi je ipak, na moj užas, namamio nazad. U Engleskoj i Walesu svake godine stotinu žena ubiju njihovi partneri.

Znala sam da se takve stvari događaju, ali ne ljudima poput nas. Mi smo vrlo povezana porodica, obrazovani ljudi koji probleme rješavaju razgovorom.

Ostala sam u šoku kad sam shvatila da se porodično nasilje događa i iza najrespektabilnijih fasada srednje klase.

Porodično nasilje više nije tabu i postoje oblici pomoći i skloništa za žene koje trebaju pomoć.

Odlučila sam napisati ovaj tekst jer se rijetko govori o onome šta proživljava majka zlostavljane žene. Moja je kći odrasla žena i što joj više prigovaram, to je više guram nazad u kandže zlostavljača.

Lucy, tako ću je zvati, je najstarija od moje djece. Ona i njen brat i sestra su slične dobi i karaktera. Bila je sretno dijete, uvijek vesela i raspjevana. Jedno je vrijeme čak željela postati pjevačica. Bilo joj je 17 kad sam se rastala od njihovog oca. Ona se s time dobro nosila, koliko je već moguće u takvim okolnostima. Kad sam se preudala, vrlo je brzo prihvatila mog novog muža.

Imala je 20 kad je srela Nicka, kolegu s posla. Bio je blag, tiho je govorio. Njihovu su vezu svi odobravali. No, alarm mi se trebao upaliti odmah nakon rođenja prvog djeteta, pet godina kasnije.

Gotovo preko noći oko Lucy kao da se podigla nevidljiva tvrđava. Mogla sam im doći u posjetu tek u prethodno dogovoreno vrijeme, a dnevnu rutinu djeteta određivao je Nick. Bila sam baka po prvi put i nisam znala šta mi je činiti. Povukla sam se i na Nicka gledala kao na ponosnog mladog oca. Često se pitam bi li bilo drugačije da sam bila prisutnija, da sam bila onakva punica koju je jednostavno nemoguće zaobići.

Kad vaše dijete ima takvih problema, puno se preispitujete.

Nick i Lucy stvarali su sebi dom. Sve se činilo OK, iako su bili malo povučeni. Imali su malo prijatelja, a prema nama su bili jako pristojni, no ne naročito prijateljski. Kao porodica smo se puno smijali, ali nikad nisam čula smijeh u Lucynoj kući. Jesam li tad trebala reagovati? Iskreno, čini mi se da nisam.

Ona telefonska poruka stigla je tek za tri godine. Nakon nje, sljedeća tri dana bila su potpuno nestvarna. Lucy nije željela da dođem k njoj, pa smo puno pričale preko telefona. Uvjerila me da nije ništa ozbiljnije od masnica i šoka i preklinjala me da ne kažem ostalima u porodici. Na neki sam je način razumjela. Njen je ponos također pretrpio udarce, baš kao i tijelo. Bila je odlučna da se incident ne prijavljuje policiji. I to sam razumjela; on je bio njen muž i otac njene djece. To je bio samo jednokratni incident i to se više nikad neće ponoviti.

Nakon tri dana došlo je do nezamislivog, ali neizbježnog pomirenja. Lucy me uvjerila da su ona i Nick izgladili stvari i da je ona shvatila kako je ona zapravo kriva zbog toga što je on privremeno izgubio živce.

Ona je kriva?! Pozvala je svoju sestru k sebi na božićni ručak, a da prethodno nije tražila Nickovo dopuštenje. Kad sam joj rekla da je taj izgovor presmiješan, spremno mi je odgovorila da ja Nicka ne poznajem tako dobro kao ona.

'Uostalom', rekla mi je, 'djelimično si i ti kriva jer se Nick u našoj porodici nikad nije osjećao dobrodošao!'.

To je bilo najgrublje izvrtanje činjenica koje sam ikad čula. Gotovo sam utonula u pod ridajući, dok me moj muž pokušavao utješiti.

Nakon toga, stvari su se naizgled smirile. Kažem 'naizgled' jer ne znam ni pola onoga što se zapravo događalo. Informacije su dolazile na kapaljku. Svega par riječi koje je rekla svojoj sestri i još par koje je uputila meni i to dosta dugo nakon incidenta. Ono što znam je da je Nick preuzeo kontrolu nad svakim aspektom Lucynog života. Prestala je viđati svoje prijatelje. Uvijek joj je nedostajalo novca. I ono najtužnije – potpuno je prestala pjevati, čak i svojoj djeci.

Godinu i pol dana kasnije, Nick je vukao Lucy po kući za kosu i to ispred užasnutih kćeri kojima je tad bilo dvije i pet godina.

Lucy je pozvala policiju i Nick je odveden da se malo smiri. Nju je otac odveo na sigurno u bratovu kuću. Nakon tri dana, svojevoljno se vratila kući. Nick je, uvjeravala me, dobio ozbiljno upozorenje i okrenuo je novi list.

Naš telefonski razgovor tekao je otprilike isto kao i onaj otprije 18 mjeseci: govorila je kako je ona isprovocirala napad s nekim nepromišljenim komentarom, da Nicka niko ne razumije, da se oni jako vole i da se ovo više nikad neće ponoviti. Ovo je za mene bio presudan trenutak: bez obzira što učinila, bez obzira koliko nudila Lucy pomoć u bijegu, odluka je morala biti njena.

S obzirom da je sad bio evidentiran u policiji, Nick je promijenio metode zlostavljanja od fizičkih u psihičke i malo pomalo uništavao njeno samopouzdanje: ona je za njega bila loša majka i supruga, glupa i nekompetentna. Nije ju se moglo urazumiti, iskonstruisala je svoj mali svemir: ona i Nick protiv cijeloga svijeta.

Ako ona sama nije željela sebi pomoći, što sam ja mogla učiniti? Da sam je forsirala da ode, možda bih je zauvijek udaljila od sebe. A da nisam ništa učinila, to ju je moglo koštati života.

Kupila sam dva primjerka knjige Mary Susan Miller 'No Visible Wounds' ('Bez vidljivih povreda'): jednu za Lucy, jednu za mene. Preporučila bih tu knjigu svakom roditelju u sličnoj situaciji.

Pogledali smo i film 'U krevetu s neprijateljem', s Julijom Roberts u ulozi zlostavljane žene, a sve u nadi da će fiktivni likovi inspirisati Lucy na onaj način na koji ja nisam uspjela. Ona me samo začuđeno pogledala kao da pita: 'Koja je tvoja poenta?'.

Moja ostala djeca i njihov otac uvjeravali su me da ne trebam samu sebe koriti, no proganjala me pomisao da bih ja trebala spasiti Lucy. To je ono što majke rade.

Život se pretvorio u niz uzoraka. Povremeno bi se Lucy povjerila nekome od nas da se dogodila još jedna epizoda i da ovaj put zaista odlazi. No svaki put bi mu se vratila.

Na to smo gledali kao na 'fenomen trećeg dana'; primila bi cvijeće i hrpu obećanja od Nicka i vratila bi mu se.

Lucy je sve manje kontaktirala s porodicom. Ponekad bi prošla i godina da je ne vidimo. Porodična okupljanja postala su rijetka. Nick nikad ne bi dolazio, nego ju je čekao kod kuće s prijetnjama i užasnim riječima.

Moje unuke, već tinejdžerke, nisu me smjele posjećivati, a njihov je dom bio mjesto kojeg sam se užasavala. Vonjao je po strahu. Njihov oboreni pogled i pažljiv način na koji su odgovarale na pitanja govorili su jako puno.

Bila sam sretna što imam i drugo dvoje djece, sina i kćerku i još unučadi. S njima sam uživala u normalnom sretnom životu, no Lucy je uvijek bila kao avet za praznike. Osjećala sam da sam je izgubila.

Nešto ranije ove godine svi smo prisustvovali pogrebu nekoga iz naše porodice. To je bio prvi put da vidim Lucy nakon svadbe njenog brata prije pet godina i njena me je pojava šokirala. Moje prelijepa kći postala je ispijena i mrtvog pogleda. Kad smo se rastajali, nisam mogla kontrolisati suze.

'Što nije u redu?', pitala me.

'Bojim se da ćeš pri našem sljedećem susretu ti biti ta koju ćemo pokapati', rekla sam joj.

Nije mi ništa rekla, ali je zaplakala. Moje su je riječi izgleda pogodile kao ništa prije toga jer mi je, sedam dana poslije, poslala e-mail u kojem je rekla: 'Znam da moram otići. Samo ne znam odakle početi.'

Već smo toliko puta bili na ovome mjestu. Njen otac, brat i sestra, svi su bili umorni od te melodrame koje bi uvijek završavala na isti način. No, kao majka nikad ne smijete odustati. Uskočila sam u prvi voz i smjestila se u hotelu blizu njihove kuće.

Otišla sam s Lucy do advokata i savjetnika za zlostavljane žene. Nagovorila sam je da porazgovara sa svojim šefom, ljekarom opšte prakse i nekoliko prijatelja. Oklijevala je, no na kraju je to učinila. Iznenadila ju je, a mene utješila, reakcija njenih prijatelja koji su joj rekli: 'Pa zar si stvarno mislila da mi nismo znali?'

Bilo je to prije dva mjeseca. Preduzela je prve konkretne korake da ode i taj će proces biti gotov do kraja godine. Nisam se već dugo osjećala tako dobro u pogledu Lucyne budućnosti, no moj je ponos pomiješan s tjeskobom.

Naučila sam mnogo toga o zlostavljačima, a između ostalog i jednu zastrašujuću činjenicu: najopasniji trenutak za zlostavljanu ženu je onaj kad se napokon oslobodi.

Muškarci poput Nicka insistiraju na tome da imaju kontrolu nad svim. Kad im neko ospori taj stisak, njihov bijes eskalira. Neki će prije ubiti nego pustiti žrtvu da im pobjegne. Uvijek imam blizu sebe broj policajca zaduženog za Lucyn slučaj. Njena je sestra isto uvijek spremna reagovati. U međuvremenu, izjedam samu sebe: Zašto nisam prije primijetila Nickovu pravu narav? Jesam li se trebala s njime direktno suočiti? Ili je trebalo baš ovako dugo igrati tu igru, nadajući se da će se Lucy urazumiti?

Ponekad mislim da nisam mogla učiniti ništa drugačije. A opet, ponekad mislim da sam je iznevjerila. Iako ima već 40 godina, ona je još uvijek moje dijete. Kao što sam joj rekla jučer, živim za dan kad ću je opet čuti da pjeva.'

 

 

(Jutarnji)