Sukob se vodi i na drugim kontinentima: Je li Rusija upravo protjerala Francusku iz Burkine Faso?

Svijet
Sukob se vodi i na drugim kontinentima: Je li Rusija upravo protjerala Francusku iz Burkine Faso?
Tokom prošle godine u zapadnoj afričkoj državi Burkini Faso dogodila su se čak dva državna udara - poprilično, čak i za Afriku gdje su državni udari još uvijek relativno česta pojava, ali poprilično i za Burkinu Faso, zemlju koja je prošla veliku transformaciju, nažalost nizbrdo...

Tokom prošle godine u zapadnoj afričkoj državi Burkini Faso dogodila su se čak dva državna udara - poprilično, čak i za Afriku gdje su državni udari još uvijek relativno česta pojava, ali poprilično i za Burkinu Faso, zemlju koja je prošla veliku transformaciju, nažalost nizbrdo...

Burkina Faso je do ne tako davno bila jedna od onih afričkih zemalja koja se mogla pohvaliti činjenicom da je se ne spominje u međunarodnim medijima - što je, kad govorimo o Africi, često dobra stvar, jer u fokusu su zemlje s najvećim problemima kao što su Somalija, Nigerija, Južni Sudan, Etiopija, Srednjoafrička Republika, Mali, Libija...

Nekoć je Burkina Faso bila simol afričkog neo-kolonijalističkog otpora i snažan faktor u afričkoj borbi za socijalistički ustroj koji se od početka miješao s potrebom nacionalnog oslobođenja. Jasno, u vrijeme Hladnog rata znatan dio afričkih pokreta za oslobođenje gravitirao je prema socijalističkom bloku, a prijatelje su pronašli u SSSR-u, Kubi, Jugosloaviji i drugim komunističkim zemljama tog vremena. Potpuno razumljivo, otpor je stasao na osnovama anti-kolonijalizma, ali afrički socijalizam uvijek je bio, recimo to tako, specifičan. Moglo bi se čak reći da je u neku ruku kao ideologija evoluirao u svojstvenim afričkim uvjetima, recimo poput kršćanstva koje se često stopilo s tradicionalnim vjerovanjima u nekakvu novu amalgamaciju.

Isto vrijedi i za socijalizam. Recimo Libija u u vrijeme Gaddafija je bila izuzetno unikatan primjer tog spajanja - socijalizam, Islam, afrički nacionalizam, panafrikanizam, zajedno s Gaddafijevim originalnim idejama koje je iznio u svojoj poznatoj "Zelenoj knjizi".

I u Europi je socijalizam brzo skliznuo u autoritarnu zonu, a Afrika, očekivano, nije bila iznimka.

Burkina Faso u neku ruku pak čak i jest. Njome je u socijalističkim danima vladao karizmatični Thomas Sankara kojeg su brzo prozvali "Afrički Che Guevara". No, vladao je kratko, od 1983. pa do atentata 1987. Tko zna, da je ostao na vlasti možda bi Sankara kao i mnogi drugi dugogodišnji socijalistički lideri Afrike bio zapamćen po strogoj vladavini i "režimskom upravljanju", ali ubijen je sa svega 37 godina (opširnije o njemu i eri njegove vladavine: Sjećanje na godine kada je Thomas Sankara bio simbol borbe za cijeli potlačeni kontinent i možda najbolji predsjednik kojeg je Afrika ikad imala).


Thomas Sankara
I za atentate se može reći da su relativno česti u Africi, ali ovaj koji se dogodio 1987. do te mjere je potresao Burkinu Faso da se ona kao država zapravo nikad nije u potpunosti oporavila. Pitanje ubojstva predsjednika Sankare još uvijek je živo i trajno zavijeno velom misterije, kako u samoj Burkini Faso tako i šire. Zapravo moglo bi se reći da je Sankara za života bio afrički Che Guevara, a nakon smrti postao afrički Kennedy o čijem se ubojstvu i dalje priča te se kreiraju razne teorije.


Blaise Compaore
Ali misterij ipak nije toliko dubok. Možda ako ćemo govoriti o tome tko sve stoji iza puča i atentata na Sankaru, mada je i to sve vrlo jasno i može se sažeti kao povratak/osveta imperijalizma i neo-kolonijalizma. Čovjek koji je izveo puč protiv Sankare 1987. je Blaise Compaore. Očekivano, on je preuzeo i vlast te ju je držao od 1987. pa sve do 2014. godine.

Sve ove godine mnogi su znali da je Compaore zapravo čovjek zbog kojeg je Thomas Sankara ubijen, ali nije se puno moglo učiniti po tom pitanju iako je gnjev rastao... I eskalirao je 2014. kada je Compaore, kojem očito ni tada nije bilo dosta vladanja, pokušao promijeniti Ustav da bi si osigurao bar još jedan mandat. Buknula je pobuna, žestoka, i ubrzo je shvatio da je njegovoj eri došao kraj. Pobjegao je iz zemlje i trajno se sklonio u Obalu Bjelokosti.

Ali u više od četvrt stoljeća na vlasti Compaore je itekako uspio uništiti socijalističku ostavštinu Burkine Faso. Thomas Sankara se žestoko borio protiv MMF-a ne dopuštajući im ulazak u zemlju. Compaore je, očekivano, brzo otvorio vrata MMF-u i zapadnim silama.

U vrijeme dok je Compaore bio prisiljen bježati iz Burkine Faso slovio je - i to prema pisanju BBC-a - za "najvažnijeg američkog i francuskog saveznika u regiji".

Ne čudi stoga da je odmah po gubitku tako istaknutog "saveznika" Burkina Faso se odjednom našla na meti udara islamističkih militanata koji su počeli prodirati sa sjevera, iz pravca susjednog Malija, ali i iz Nigera.

Spomenimo i to da neposredno pred pad Compaorea dolazi do francuske vojne intervencije u Burkini Faso u sklopu operacije "Barkhane" (koja se provodi također i na prostoru Mauritanije, Malija, Čada i Nigera, odnosno na širem prostoru Sahela) - s ciljem borbe protiv islamističkih militanata.

Od onda Burkinu Faso potresaju sve češći i sve veći teroristički napadi, naročito na sjeveru zemlje. U više slučajeva dogodili su se masakri u naseljima gdje je pobijeno i preko 100 civila. Često su meta napada kršćani. Podsjetimo, u Burkini Faso živi oko 21 milijun ljudi, a od toga njih oko 61.5% su muslimani, a 23.3% kršćani (katolici).


Burkina Faso na karti zapadne Afrike

Od pada Compaorea uslijedio je turbulentan period političkog previranja i sve češćih terorističkih napada. Ali što je s francuskom vojnom intervencijom? Slično kao i u susjednom Maliju, čini se da francuska vojska nije uspjela učiniti previše da bi se teror zaustavio, štoviše, neki smatraju da su samo eskalirali situaciju, a tu su zatim i teorije koje idu puno dalje... Naime, neki u Burkini Faso (i šire) smatraju da Francuska zapravo surađuje s džihadistima kako bi preko njih osigurala svoje ekonomske interese u zapadnoj Africi, odnosno prostoru gdje su nekoć bile njene (resursima vrlo bogate) kolonije.

Burkina Faso bila je francuska kolonija još od 1896. u sklopu Francuske Zapadne Afrike, a kasnije (od 1958.) kao Gornja Volta, odnosno samoupravna kolonija, da bi 1960. dobila punu neovisnost.


Francuske snage u operaciji "Barkhane" (izvor: TM1972 / CC BY-SA 4.0 / WikiMedia)

Nije da baš postoje neki čvrsto dokazi koji bi optužili Pariz za suradnju s terorističkim snagama, no anti-francuski sentimenti rastu već godinama, što zbog kolonijalne prošlosti, što zbog vrlo očite činjenice da se situacija u zemlji raspada otkako je počela 2014. francuska vojna intervencija. Što se pak tiče suradnje Pariza i ekstremista, istu se teško može posve odbaciti znajući da je Francuska u to doba vrlo blisko surađivala s ekstremistima u Siriji, šaljući im oružje i novac, želeći uz njihovu pomoć (zajedno s brojnim drugim akterima, od SAD-a, Turske, Saudijske Arabije, Katara...) srušiti s vlasti sirijskog predsjednika Bashara al-Assada.

Nakon nekoliko nemirnih godina došla je i 2022. s već spomenuta dva državna udara. U zadnjem, onom koji se dogodio 30. rujna, na vlast je došao vojni kapetan Ibrahim Traore. Ima svega 34 godine te je tako danas i službeno najmlađi državnik svijeta.


Kapetan Ibrahim Traore, lider Burkine Faso

A otkako se mladi kapetan Traore nalazi na vlasti, situacija u zemlji se ubrzano mijenja i to loše po francuske interese. U glavnom gradu Ouagadougou i drugdje sve češće izbijaju anti-francuski prosvjedi. Pale se francuske zastave, izbijaju nemiri pred francuskom ambasadom. Šire se još i više priče o tome da Pariz surađuje s islamističkim ekstremistima. U isto vrijeme pak na svim tim prosvjedima može se vidjeti još jedan detalj. Isprva je netko mogao pomisliti da je riječ o kuriozitetu, ali ne više - na svim tim demonstracijama vijore se ruske zastave. Kako to? Očito je da je aktualna vlast Burkine Faso spremna za jedan totalni zaokret iako, povijesno gledano, kapetan Traore zbog toga danas zasigurno nosi "glavu u torbi".

Zanimljivo je i to da je odmah po dolasku na vlast očito napravio neki pakt s notornom ruskom privatnom vojskom Wagner čiji su pripadnici viđeni na više mjesta diljem zemlje. Susjedna Ghana (južno), koja je vrlo nervozna zbog svega ovoga, otvoreno tvrdi kako je Traore angažirao Wagner za borbu protiv militanata.


Ruske zastave sve češće se viđaju u sklopu anti-francuskih demonstracija u Burkini Faso

Ovog tjedna je pak došao i najveći udarac po nekadašnje kolonizatore Burkine Faso. Francuskim snagama je poručeno da imaju rok od mjesec dana da napuste zemlju.

Jučer poslijepodne stigla je i potvrda iz Pariza - napustit će zemlju u roku od mjesec dana.

Anne-Claire Legendre, glasnogovornica francuskog ministarstva vanjskih poslova, rekla je da je Vlada Burkine Faso u utorak obavijestila Francusku da se povlači iz vojnog sporazuma sklopljenog 2018. te da stoga Francuska ima mjesec dana da napusti zemlju. Francuska će "poštivati uvjete" sporazuma, rekla je.

Međutim, francuski dužnosnici nisu potvrdili broj vojnika u Burkini Faso (spominju se stotine, no možda je broj i znatno veći) i ostaje nejasno kamo će otići (teško da će se vratiti u Francusku!). U Africi Francuska ima baze u Džibutiju, Gabonu, Obali Bjelokosti, Nigeru i Senegalu. Očekuje se da će predsjednik Francuske Emmanuel Macron kasnije ove godine najaviti restrukturiranje francuske vojne prisutnosti na kontinentu.

Već i prije ovog raskida vojne suradnje iz Pariza su upozoravali da Rusija "potkopava odnose" između Francuske i Burkine Faso. No, očito je da nešto u tim odnosima strukturalno nije funkcioniralo jer anti-francuski gnjev u Burkini Faso izgleda poprilično autentičan...

Pariz se već neko vrijeme boji da će ih Rusija "protjerati" iz Burkine Faso, o čemu govore i javno, a sad, čini se, to se i događa. Dakako, Parizu je u interesu sad za cijeli ovaj razvoj događaja optužiti Rusiju, no koliko je stvarna "uloga" bila Moskve u svemu ovome tek će vrijeme pokazati.

Ne bi iznenadilo, zapravo to se već i spominje, da će vojne vlasti Burkine Faso također razvijati odnose i s Iranom, Kinom... Sve to pak nekako podsjeća na vremena Hladnog rata kada je i Thomas Sankara tražio alternativu od neo-kolonijalizma (i zbog toga platio glavom). Danas se "alternativa" nešto promijenila, barem ideološki, ali čini se da su centri ostali tamo gdje su i bili. Tu je i dalje Moskva, a koliko ona može simultano voditi sve teži rat u Ukrajini i obnavljati svoj nekadašnji utjecaj na drugim kontinentima, tek će se vidjeti. No činjenica je da je siječanj 2023. i da se francuske trupe spremaju na odlazak iz Burkine Faso, a to je značajan razvoj događaja za zapad Afrike iako vjerojatno nagovještava eskalaciju, a ne smirivanje...

Ne propustite