"ON za mene NIJE muškarac ako pere sudove i usisava!": Poslije OVAKVIH izjava SRPKINJA shvatam zašto je ŽENA ŽENI NAJVEĆI NEPRIJATELJ!

Ipak, dio mene koji podržava određena feministička mišljenja se odnosi na one proste svakodnevne, životne momente, koji u manjoj ili većoj mjeri definišu naše vrijeme, formiraju naše obaveze i neizostavni su dio dana.

Tu, naravno, spadaju i kućni poslovi i ona neprekidna podjela na muške i ženske.

Kada je riječ o tome, moram da priznam da me iznenađuju stavovi pojedinih žena koje s vremena na vrijeme čujem, a onaj najupečatljiviji, koji mi odzvanja u ušima, ali i budi bijes je taj da je muškarac manje muškarac ako usisava i pere sudove.

Molim, gospođo, zašto?

Nažalost, izjavu ovoga tipa sam čula više puta, a ona je gotovo uvek dospjela iz usta žena od tridesetak, četrdesetak godina, koje su u braku, imaju djecu, rade, obaveza preko glave i na sve to imaju taj "velikomučenica" momenat!

Isprva sam ulazila u rasprave, a onda sam počela da se smijem i mjenjam temu. I iskreno, još uvijek ne znam i nije mi jasno zašto danas, kada se na sva vrata priča o toj ravnopravnosti, jednakosti, kada se buni, traži i zahtjeva, dolazi do ovakvih ispada.

Vrtim tako u glavi i dolazim do dva tužna odgovora.

Prvi je da na neki uvrnuti način određene osobe uživaju u ulozi žrtve i postavljanju sebe na uzvišenu, svetu poziciju. Možda zvuči bezobrazno i nerazumno od mene da tako kažem ili pomislim, ali jednostavno mi je neshvatljivo da neko u 21. vjeku djeli poslove na muške i ženske, da omalovažava sebe kao ženu, majku osobu, koja ima podjednaka prava i koja nema potrebe da na svoja pleća preuzima čitav svijet, dok druga osoba koja treba da bude u zajednici sa njom ne radi ništa u kući sem svog posla.

Drugi je još tužniji, a on se, naravno, odnosi na one žene koje su u podređenom položaju i kojima nije dozvoljeno da uopšte kažu svoje pravo mišljenje, koje moraju i koju su zaista žrtve i koje, i ako kažu nešto tog tipa, kažu da bi sebi na neki način možda i olakšale. A to je već daleko dublji i veći problem (još uvijek bolesno uzdignutog patrijahalnog društva) u koji ovom prilikom ne želim da zalazim i koji zahtjeva analize prilično ozbiljnih sagovornika.

Zato ću se držati ovih prvih. Ovih što ne razmišljaju kakvu sliku šalju svojim sinovima, koje ne razmišljaju koliko odmažu ženama i koliko gaze sve za šta se žene širom svijeta bore.

Jer prije nego što se polno definišem kao ŽENA, ja sam prije svega ČOVJEK, isto kao i taj MUŠKARAC, koji je na ovaj svijet došao na isti način kao i ja, koji isto ima dvije ruke i dve noge, koji je i te kako sposoban da drži metlu, sunđer i usisivač i koji treba da ima u glavi da je njegova žena njegova partnerka, živa osoba, a ne robot koji MORA da pored posla (jer da, i žene imaju posao od 8 sati kao i ti muškarci) i djece, pere, pegla, kuha, čisti...

Ne postoji ni jedan razlog zašto bi ga obavljanje svakodnevnih i, kako-tako, bitnih životnih obaveza činilo MANJE muškarcem. Ne postoji ni jedan razlog da postoji takvo mišljenje osim glasnih izjava žena koje ne da ne poštuju dovoljno sebe, nego ne poštuju činjenicu da smo svi ljudi.

I možda pretjerujem, možda idem u krajnosti, ali idem.

Jer, ako je važno da stan bude čist, da ručak bude na stolu, da nam životni prostor bude funkcionalan, to treba da bude važno SVIMA koji tu živimo, a ne samo jednoj osobi, koja je najčešće žena. I to nikako ne sme da bude podjela na muške ili ženske poslove, na moje ili tvoje, nego da stoji u svijesti svih nas da svi treba da radimo sve, da treba da se nađemo jedni drugima, a ne da pravimo sluge i potlačene od onih koje volimo, bilo da je riječ o muškoj ili ženskoj osobi.