"NEPRIZNAVAČI" KOSOVA: "Sve što su 'gosti' iz bijelog svijeta stavili na sto pred Vučića, svi aranžmani i sva rješenja za Kosovo, sve je..."

Region
"NEPRIZNAVAČI" KOSOVA: "Sve što su 'gosti' iz bijelog svijeta stavili na sto pred Vučića, svi aranžmani i sva rješenja za Kosovo, sve je..."
Reč iz naslova je neologizam. Skovao ju je Vučić, možda baš sinoć, da označi zemlje za koje Kosovo još nije država. Sve druge su onda, tako ispada, priznavači. Ali, tu reč Vučić sinoć nije koristio. Čudna je to stvar s novim rečima, one bi trebalo da pokažu da u novim okolnostima postojeći rečnik nije dovoljan da ih precizno opiše. A opet, za „nas“, dakle za „Srbe“, tako je prirodno da Kosovo nije država da je čudno da oduvek nismo imali reč za to. Možda nam zato sad nepriznavači izgledaju tako veštački.

Reč iz naslova je neologizam. Skovao ju je Vučić, možda baš sinoć, da označi zemlje za koje Kosovo još nije država. Sve druge su onda, tako ispada, priznavači. Ali, tu reč Vučić sinoć nije koristio. Čudna je to stvar s novim rečima, one bi trebalo da pokažu da u novim okolnostima postojeći rečnik nije dovoljan da ih precizno opiše. A opet, za „nas“, dakle za „Srbe“, tako je prirodno da Kosovo nije država da je čudno da oduvek nismo imali reč za to. Možda nam zato sad nepriznavači izgledaju tako veštački.

Da je samo do zemalja što nisu priznale Kosovo, ne bismo se ovde bavili nepriznavačima. Reč u stvari ima mnogo veći denotacijski potencijal nego što joj ga je Vučić dodelio. Što inače liči na Vučića, da propušta svaku priliku da maksimalno iskoristi mogućnosti na raspolaganju, izuzev kada treba pokrasti izbore, al to je nešto drugo, nećemo ovde o tome. Dakle, Vučićev govor sinoć o tome zašto bi trebalo prihvatiti novi plan za Kosovo bio je demonstracija propuštenih šansi i protraćenog vremena.

A to vreme nije kratko. To je decenija naših života. Neka u Srbiji ima šest miliona žitelja: to je šest miliona proćerdanih decenija. Sve što su "gosti" iz belog sveta sad stavili na sto pred Vučića, svi aranžmani i sva rešenja za Kosovo, sve je to na tom stolu bilo od samog početka. I to ne od 2012, kada je Vučić politički uskrsnuo, nego i ranije, od 2000. naovamo. Šta su radili oni pre Vučića, to neka ide njima na dušu. Ovde nas zanima Vučić kao osoba koja se hvali da je najduže u pregovorima o Kosovu, da je on, Vučić dakle, njihova konstanta.

 

Juče smo videli dokle nas je konstanta dovela. Konstanta je sinoć rekla da se mora prihvatiti sve što je odbijala u proteklih deset godina. A da se nijednom, ali baš nijednom, u svom stilu, konstanta nije lupila šakom o čelo i zapitala se - pa što sve to nisam ranije prihvatio? Tako inače izgledaju Vučićevi unutrašnji dijalozi: pošto ne ume da razgovara s drugima, on priča sam sa sobom. Postavi sebi pitanje i odgovori. Ili ne odgovori, kad smo već kod toga. Kaže, o tome ćemo kasnije, pa ne bude nikad.

A nije loše počeo, pitanjem: šta se to promenilo, pa nam sad postavljaju ultimatum? Odgovor: Rusija je napala Ukrajinu. Elaboracija: Zapad nas vidi kao svoje dvorište, a u ratnim okolnostima tu ne želi nerede. Nije da nema smisla. Ali, zar je Rusija trebalo da napadne Ukrajinu da se to shvati? To je premisa, rat u Ukrajini tu ništa nije promenio, samo ju je potvrdio. Da li je moguće da je ovde iko, s Vučićem na čelu, očekivao da će napad Rusije na Ukrajinu u vezi s tim nešto promeniti?

Izgleda da jeste, jer Vučić sinoć ne bi na tome toliko insistirao. Tako je iznova demonstrirao svoju nekompetentnost da pročita političke događaje i odmeri im značaj. A pošto je takav kakav je, dakle nekompetentan za (međunarodnu) politiku, onda su izgleda konačno pred njega izašli s onim što on lakše može da razume - govorili su o novcu. To je sledeća važna tačka u njegovom sinoćnem monologu: ukinuće nam i povući investicije ako ne prihvatimo novi plan.

Pametan čovek pitao bi se šta su do sad čekali da to urade, ali Vučić se to ne pita, izgleda kao da na to nije uopšte računao, pa se našao zatečen tom pretnjom. A pretnja jeste ozbiljna, i Vučić ju je, za razliku od drugih stvari, dobro razumeo i precizno opisao posledice njene realizacije.

Treće tačke u Vučićevom govoru nije bilo, i zato je važno ovde je istaći - sankcije protiv Rusije. Čini se da pregovaračima iz poslovičnog belog sveta - iz EU i SAD, dakle - sankcije Srbije protiv Rusije uopšte nisu bitne. S dobrim razlogom, naravno. Jer od tih sankcija ionako ne bi bilo ni nekakve štete ni bilo kakve koristi. Te sankcije bile su važne u februaru 2022. samo za nas, žitelje Srbije, da u pravom trenutku stanemo na pravu stranu. I to je sve što o njima treba reći. Zato ih pregovarači nisu ni pominjali, pa onda nije ni Vučić kada se sinoć obratio žiteljima Srbije.

 

Kada se podvuče crta, nepriznavači bi zapravo bila zgodna reč za (nacionalne/nacionalističke) političare i elitu u Srbiji, s Vučićem na čelu. Oni ne priznaju stvarnost, prave se da je ne vide. Tako su se ponašali u februaru 2022, kada je svima drugima, samo ne njima, bilo jasno da je Rusija bez ijednog dobrog razloga napala susednu državu. Umesto da to vide kao brutalnu i bezobzirnu agresiju, ovdašnji „nacionalni“ radnici „prepoznali“ su novu šansu da „vrate“ Kosovo. Ali, sada vidimo da je rat u Ukrajini u stvari katalizator za konačno utvrđivanje statusa Kosova kao države.

Tu se stvar ne završava, jer pravo pitanje nije kako se dogodio politički promašaj iz februara 2022. Taj promašaj je u stvari logičan. Pravo pitanje glasi: kako smo uopšte dočekali 2022. sa nerešenim pitanjem Kosova. Umesto da smo to rešavali sami u dogovoru s Albancima, sada će to rešiti drugi umesto nas, a da se mi o tome uopšte ne pitamo, pod pretnjom da moramo prihvatiti šta god da se nudi. Što je Vučić sinoć takođe rekao - nisam ja pravio taj plan, niko nas ništa nije pitao, tim rečima. A da nije sebi kao konstanti postavio pitanje kako se desilo da nas niko ništa ne pita, zašto su nas isključili i sad pred nas izlaze s ultimatumima.

Samo što ni tu nije kraj. Pošto su Vučiću izneli argumente (novčane) koje on razume, može se dogoditi da on - namerno ili ne, svejedno – donese dobru odluku i prihvati plan. Ako tako bude, ne treba sumnjati da će zauzvrat dobiti garancije da ga spolja neće niko dirati kako god da odluči da vlada Srbijom do kad god hoće. Jedini način da se izbegne ovaj najcrnji scenario podrazumevao bi pametno ponašanje opozicije. Ali, kako sad vidimo, nema razloga da se tome nadamo. Jer, sve propuste koje je napravio Vučić u proteklih deset godina, zajedno s njim pravila je i opozicija. Nacionalna ili ona druga, svejedno.

Čini se da i sad opozicija čeka da zaskoči Vučića ako prihvati novi plan, računajući na raspoloženje žitelja Srbije koje je u najvećoj meri razvio i održavao upravo sam Vučić. Ali, to je loša računica. Opozicija treba da radi sve suprotno od toga, a pre svega da i sama prizna da je grešila u vezi s Kosovom. To se pitanje jednom mora rešiti, što pre to bolje, i zato bi plan trebalo prihvatiti. Ako jedini Vučić to shvati i uradi, nećemo imati čemu da se nadamo, a Kosovo će se zaista pokazati kao najskuplja srpska reč - platićemo ga kao Vučićevi doživotni podanici. 

Piše: Dejan Ilić

(Peščanik) 

Ne propustite