U Ukrajini se sprema nešto veliko, nešto nakon čega rat možda više neće dugo trajati

Prošlih nekoliko tjedana bilo je u znaku žestokih borbi za Soledar i Bahmut. Soledar je u međuvremenu pao u ruke ruskih snaga dok se bitka za Bahmut nastavlja. No, u isto vrijeme stvara se jedan novi narativ koji se udaljava s fronta istočne Ukrajine te se seli u glavne centre ukrajinskih saveznika. Tamo se ovih dana intenzivno raspravlja o hitnoj potrebi slanja teškog naoružanja Ukrajini.

Izgleda kao da su lobisti za slanje oružja bez ograničenja odjednom pobijedili u debati koja je inače bila poprilično izjednačena, bez jasnih ishoda. Znalo se tko želi totalnu eskalaciju bez razmišljanja o posljedicama. Kijev, jasno, ali i njihovi saveznici u Poljskoj i tri baltičke zemlje. No, iako glasni i uporni ipak nisu bili u poziciji da mijenjaju stajališta centara kao što su Berlin i Pariz. Ali nešto se u međuvremenu dogodilo i kočnice ovih opreznijih su počele popuštati. Danas pak na summitu Svjetskog ekonomskog foruma u Davosu čini se da tih kočnica više niti nema i odjednom se zapadni saveznici natječu tko će brže Ukrajini poslati što teže naoružanje. Njemačka se još malo nećka, ali neće još dugo, no doći ćemo do nje kasnije.

Ispada kao da su ranija upozorenja bila davana samo zbog "fige u džepu", odnosno mišljenja mnogih na Zapadu da Ukrajina, koliko god otvoreno podržavali njenu stranu, ipak neće dugo izdržati pod ruskim vojnim naletom. Danas pak, kad se ruska vojska muči tjednima oko rudarskog gradića koji je stotinama kilometara udaljen od Kijeva, percepcije se naglo mijenjaju i raste osjećaj da se sad "isplati" poslati sve raspoloživo oružje ne bi li se Rusiji nanio poraz. Više nema onog straha da će sve to oružje previše "naljutiti Rusiju". Imamo pak njemačkog ministra financija koji ističe da Njemačka više ne ovisi o uvozu energenata iz Rusije - možda je to jedan od razloga za novopronađenu hrabrost?

No, upravo je Berlin epicentar ove priče. Kako je i poznato, njemačke vlasti poprilično su se kolebale oko snažnije vojne potpore Ukrajini. Zapravo kolebala se frakcija oko kancelara Olafa Scholza - Zeleni, koalicijski partner u njemačkoj Vladi, od početka (i prije početka) rata spremno su maksimalno podržati Ukrajinu.

Ako bi se pak moglo Njemačku natjerati da počne intenzivno naoružavati Ukrajinu, uključujući i s Leopard tenkovima, onda smo zaista korak bliže širem ratu na prostoru Europe. Nijemcima, ne svima, ali mnogima, jasno je da bi Rusija to mogla interpretirati kao njemačko sudjelovanje u ratu te dodati samu Njemačku na popis "legitimnih meta".

Nije im svejedno. Rusija je najveća nuklearna sila svijeta i nije tako teško zamisliti scenarij u kojem bi Moskva konstatirala da se Njemačku još jednom priprema i šalje na Rusiju kao što je bio slučaj u Drugom svjetskom ratu. U takvoj situaciji Rusija bi čak mogla zaključiti da to iziskuje obranu svim raspoloživim sredstvima - a zna se što to znači.

Scholz bi, ako ikako može, barem smanjio mogućnost takvog ishoda. Ali pritisak na njega raste, a on je već pokazao da nije baš jako dobar u nošenju s pritiskom.

Jasno, za pritisak iz jedne Varšave, Vilniusa, Rige ili Tallinna nije previše briga njemačkog kancelara, ali pritisak sad dolazi od tamo gdje mu je najteže ne podrediti se - iz Washingtona. Konkretno, Washington "stiže" u Njemačku.

Naime, američki ministar obrane Lloyd Austin stigao je danas u Njemačku kako bi se sastao s novim ministrom obrane Borisom Pistoriusom - samo dan nakon što je Pistorius položio zakletvu. Sutra će pak obojica sazvati desetke saveznika kako bi obećali oružje za Ukrajinu u američkoj zračnoj bazi Ramstein, sastanak koji se najavljuje kao prilika da se osigura oružje koje će biti adekvatno za promjenu tijeka rata ove godine.

Drugim riječima, Amerikanci sastanak u Ramstein zračnoj bazi - a to je simbolično mjesto, potvrda američke moći i utjecaja u Europi i nad Europom (naročito Njemačkom iz koje se američka vojska zapravo nikad nije ni povukla) - tretiraju kao konačnu odluku i sastanak na kojem bi se trebali potvrditi uvjeti na temelju kojih Ukrajina mora ne samo odbaciti Rusiju već je i vojno poraziti.

Pod takvim pritiskom se Nijemcima jednostavno neće dozvoliti da kažu "ne".

Izvori iz Berlina sugeriraju da se Nijemci još uvijek ne daju, odnosno pokušavaju na razne načine ublažiti ono što se sad pred njih stavlja kao gotov čin. Tako smo danas čuli od neimenovanih visokih dužnosnika da je Berlin spreman obećati tenkove Ukrajini, ali samo pod uvjetom da se i SAD obveže da će poslati svoje teške tenkove (Abrams) Ukrajini. Zašto? To bi Berlinu dobro došlo da eventualno jednog dana gnjevnoj Rusiji mogu reći - "nismo mi bili kolovođe, već Amerikanci".

Ali Njemačka nikad u post-ratnom periodu nije bila u poziciji da daje ovakve zahtjeve i ultimatume Americi, a svakako nije ni danas. Iz Washingtona su stoga relativno brzo i kratko poručili kako nemaju za sad nikakvu namjeru slati svoje Abrams tenkove u Ukrajinu jer bi to, između ostalog, "logistički bio problem".

Dakle, Nijemcima se poručuje da neće biti onako kako oni traže već onako kako im se kaže. I to je ta točka gdje se Scholz više neće moći braniti jer sve drugo bi ga moglo svrstati na stranu "prijatelja Rusije".

SAD želi prekinuti trend gotovo zamrznutih linija bojišnice u Ukrajini novonajavljenim vojnim sposobnostima za koje se nadaju da će dati novi zamah borbi ukrajinskih protiv ruskih snaga, rekao je u srijedu glavni politički savjetnik Pentagona, Colin Kahl,. Istaknuo je da Pentagon još uvijek nije spreman udovoljiti zahtjevima Kijeva za glavnim borbenim tenkovima M1 Abrams. "Mislim da još nismo stigli do toga", rekao je Kahl, koji se upravo vratio s putovanja u Ukrajinu. "Tenk Abrams vrlo je kompliciran dio opreme. Skup je. Teško je na njemu trenirati. Ima mlazni motor", istaknuo je Kahl.

A zašto Njemačka ne može reći nešto slično? To je, dakako, retoričko pitanje. Njemačka je zemlja pod vrlo strogim nadzorom SAD-a i to se zapravo nije promijenilo još od kraja Drugog svjetskog rata. Promjena se dogodila samo na istoku gdje je strogi nadzor bio od strane Moskve, no SSSR se raspao i Njemačka se ujedinila, ali to joj, kad je riječ o najvećim geopolitičkim pitanjima, nije donijelo veliku autonomiju, kao što se može vidjeti i iz priloženog, a i iz podataka o masovnoj američkoj špijunaži same Njemačke.

Što se pak tiče ove situacije s tenkovima, Nijemcima je rečeno da alternatove nema - jedino njihovi Leopardi su adekvatni. Zašto? Zato jer ih je Njemačka proizvela u velikom broju za vrijeme Hladnog rata te su danas, tako barem tvrde u Washingtonu, jedina prikladna opcija i dovoljno brojna da bi se proslijedila na ukrajinski front.

Pretpostavimo da će Njemačka danas ili sutra pristati na američki zahtjev. Što onda? Koliko će se brzo ti tenkovi moći dostaviti u Ukrajinu to je veliko pitanje, no stiče se dojam da najveća eskalacija tek dolazi, bilo u vidu ruske ofenzive ili možda čak ukrajinske nakon što dobiju znatna pojačanja. Čini se da je na pomolu veliki sudar koji će se ovog puta pustiti da prođe bez ikakve zadrške, bez uskraćivanja oružja za Ukrajinu. Izvori navode kako će sutra u Ramsteinu za Ukrajinu biti izdvojeno na stotine tenkova i oklopnih vozila. Pod nadzorom američkog ministra obrane očekuje se od europskih zemalja da daju više no ikad do sad te se tako aktivnije uključe u rat koji traje već skoro godinu dana.

Taj veliki sudar dolazi ove godine, možda već ovog proljeća, a s obzirom koliko su opsežne pripreme, možda nagovještava i skorašnji kraj rata jer cilj je da jedna strana u tom sudaru bude toliko pogođena da rat neće moći niti nastaviti ili da će pak zaključiti da nema smisla. Problem je u tome što su u ovom trenutku vjerojatno obje strane uvjerene da je ova druga ta koja će pasti na koljena.