POGLED UNATRAG I UNAPRIJED: 2022. - godina rata i velikog zaoštravanja, može li promjena paradigme na globalnom nivou zaustaviti put prema ponoru?

Još jedna godina je za nama, još jednom možemo podvući liniju ispod rata i mira, a statistika u zadnje vrijeme nije dobra. Nekoliko optimističnih završnih prognoza kad je riječ o ratu u Siriji nisu se pokazale točne te stoga uzorak nekako sugerira da ni ovaj rat u Ukrajini ne treba tretirati kao nešto što će biti kraćeg roka. Zapravo tome je već kraj, taj vremenski okvir je prošao već tamo negdje ovog ljeta. Pred nama je sad otvorena situacija - stagnacija ili rasplamsavanje, jedino povratak miru doima se teško dohvatljivim.

Kraj godine je trenutak za pogled unatrag, ali ovog puta to će biti pogled u nešto vrlo ružno i još uvijek nepoznate magnitude. Prije par godina krenule su "ove godine", one gdje na kraju svake možemo biti zadovoljni što smo "još uvijek ovdje", kolektivno, kao društvo 21. stoljeća. Pandemija koronavirusa stvorila je prvu u nizu situacija koje mogu iz temelja mijenjati svijet. U najgorim interpretacijama rečeno je da će mnoge doći glave ili virus ili ono što neminovno slijedi nakon njega.

U to vrijeme pojavile su se i tvrdnje da je zadnja velika pandemija gripe Španjolke (trajala je od 1918. do 1920.), uzrokovala Veliku depresiju koja je zatim pak doprinijela eskalaciji političkih napetosti koje su u konačnici buknule u Drugi svjetski rat.

Reći da nakon ovako velikog šoka mora doći još i veći nekako je posebno jezivo jer se takve tvrdnje naslanjaju na povijesne lekcije - i to baš na one koje analiziraju uzroke koji su kulminirali najstrašnijoj epizodi u cijeloj povijesti ljudskog postojanja. Da, Drugi svjetski rat još uvijek nosi tu notornu titulu, ali mogla bi mu se s lakoćom oduzeti kad bi se dozvolilo da se postojeće napetosti nastave gomilati nekontrolirano.

Idući globalni konflikt bio bi takav da bi Drugi svjetski rat izgledao kao "šetnja parkom".

I to je problem sa završnim godišnjim osvrtima. Kao i s onim "satovima sudnjeg dana" gdje stručnjaci koji su ga osmislili više ni ne znaju gdje nagurati kazaljke između sada i ponoći, odnosno apokaliptičnog scenarija.

Naravno da bauk globalnog sukoba ne znači da će do istoga i doći. Kad bismo živjeli u potpunom uvjerenju da je neminovan to bi jednostavno oduzelo svaki smisao i volju za upravljanjem sadašnjicom. Ne, problem ovdje nije "ratofobija" već više osjećaj nezadovoljstva činjenicom da smo se doveli do toga da uopće moramo raspravljati o tome.

Svijet je proveo godinu dana prateći rat u Ukrajini, što je zapravo još jedna izgubljena godina za svijet, a o Ukrajini da ni ne govorimo. Ona gubi desetljeća. Da, aktualne vlasti u Kijevu uvjerene su da će Zapad financijski sve to sanirati, popraviti sve srušeno, obnoviti sve pokidano, ali neće. Prvo je upitno hoće li uopće netko izvana - bio to agresor ili saveznik - obnavljati razrušenu Ukrajinu, a drugo je sigurno: obnove onog što je uništeno i nevidljivo jednostavno nema.

Kažu da vrijeme liječi traume, ali u slučaju ratova to nije baš sasvim točno. Rat stvara permanentne traume. Iste se zaista mogu liječiti, ali ne vremenom, već samo progresom u suprotnom pravcu od onog koji je odveo u ponor. To nažalost često nije slučaj te rat postaje trauma koja porobljava desetljećima, možda do idućeg rata, te se jako vješto koristi u političke svrhe.

To može dovesti do vrlo bizarnih situacija gdje odjednom imate osjećaj da se vrijeme rata ne udaljava, kao što bi to moralo biti po zakonu prolaznosti vremena, već kao da se približava. Kao da se traume obnavljaju i vuču ravno natrag u ponor.

Kamo sreće da bude drugačije i da nakon rata ukrajinski narod pronađe put naprijed koji će voditi u budućnost i zaborav, ali ako smo posve realni, teško da će to biti slučaj. Animozitet koji je stvoren ovim ratom nema kamo otići. Ukrajinski i ruski narod ostat će tamo gdje jesu, a kad rat jednom završi s njima će ostati i nepremostivi konflikti oko toga zašto, za čije interese i po čijoj volji se ovaj rat vodio.

Jer mnogima je dobro poznato da rat u Ukrajini nije izolirani sukob koji stoji "sam za sebe". Rat u Ukrajini je vatrena eskalacija jedne velike globalne napetosti koja se gomila iz godine u godinu te prijeti potpunom destrukcijom. Hoće li zbog toga bit "lakše" pogođenima? Teško. Ljudi pamte eksplozije, uzbune, izgubljene, a ne geopolitičke faktore koji su ih vodili ravno u propast.

Teško je reći kako će rat u Ukrajini završiti . Dovoljno je reći da postoji velika vjerojatnost da ćemo se ponovno vidjeti ovdje i za godinu dana, gledajući unatrag na 2023. i da će ovaj rat i dalje trajati. Čak postoji mogućnost da će se i dalje mjeriti kilometri i metri kontrole nad Donjeckom, Luganskom, obalama Dnjepra...

Između Ukrajine i Rusije više nema ničeg i nikog tko bi mogao razotkriti neugodnu istinu da oboje nepovratno gube ovim ratom. Ali kasno je, sukobljene strane samo se nadaju da će druga izgubiti više.

Iluzije drže rat u gorljivom stanju. Ukrajina si zamišlja da će biti beskonačno nagrađivana za "spas Europe od Rusije" ili pak za "spas demokracije od režimstva". Besmislice koje se govore Zelenskom, a on ih dalje emitira vlastitom narodu i svima koji su voljni u to vjerovati.

Rusija pak podjednako robuje velikim iluzijama. I da zauzmu sve što su se namjerili zauzeti u Ukrajini, što onda? Bi li to bio početak neke moćnije i "veće" Rusije? Nipošto. U ekonomskom smislu Rusiji je i kontrola nad Krimom već bila opterećenje, a dodavanja ukrajinskih prostranstava, bez obzira koliki resursi se tamo nalazili, već je stvar megalomanije.

U svakom slučaju i dalje je potpuno nejasno kako će osvajanjem Ukrajine zaustaviti širenje NATO-a? I taj cijeli koncept fizičkog zaustavljanja vojnog saveza predvođenog SAD-a je poprilično dotrajao u eri sve bržih raketa koje mogu biti nuklearne.

Ne bi bilo prigodno baš za kraj godine govoriti o mogućnosti da se ove napetosti rješavaju direktnim sukobom, jer već smo objasnili što bi on značio. Bilo bi bolje, a svakako bi zvučalo bolje, da ovo čemu svjedočimo nazovemo "periodom" koji je nažalost dio naše sadašnjosti, ali možda ne nužno i budućnosti. Period okršaja, odmjeravanja snaga... period kronične nekompatibilnosti i velike frustracije postojećih modela, bilo da se radi o nacionalnoj državi, kapitalističkoj ekonomiji ili pak samih prostih faktora koji to sve tvore: ljudi.

Možemo početi od samog kraja. Ljudima, pojedincima, vrlo se agresivno servira netrpeljivost. Vrlo male razlike između ljudi, doslovno već na granici osobnih ukusa i preferenci, tretiraju se kao nepremostivi izazovi, problemi, izdaje... u žešćem izdanju čak i kao smetnje koje se trebaju ukloniti.

A istina je zapravo vrlo jednostavna. Rašivanje struktura događa se zbog prevelikog broja izazova koji su po svuda. "Jednostavan život" je romantična ideja koja je nestala u hodnicima vremena, ako je ikad i postojala, no ljudi se ili žele "pošto-poto" vratiti istoj, što diže veliki plimni val konzervativne politike u Zapadnom svijetlu, ili pak bez previše promišljanja prihvaćaju sve kontradikcije modernog društva koje uopće ni nije društvo nego reklamni pamflet na kojem se neumorno nižu nove ponude i akcije.

Problem kod problema je i taj što mnogi misle da za svaki problem mora postojati i rješenje. No, što ako svijet u 2023. godini nema rješenja? Pogotovo ne onih rješenja koja "preko noći" sve popravljaju? Ironično, ali prihvaćanje da rješenja nema možda bi moglo biti barem "dio rješenja"!

Jer na kraju krajeva što su današnji globalni problemi ako ne pogrešna ili prebrzo ponuđena rješenja?

Taj put od pojedinca do kompletnog svijeta nije ni tako velik kako nam se na prvu čini. Svjesni svojih nedostataka i pogrešaka nekako imamo tendenciju naivno vjerovati da će veće strukture biti mudrije, odgovornije... na kraju krajeva tu je puno "pametnih glava", a ne samo jedna. Ali je li zaista tako? Je li ovo zaista svijet u kojem postoje kočnice kad situacija postane "ozbiljna"? Ili je ljudska vrsta prepuštena vlastitoj ad hoc ludosti sve dok joj ne ponestane sreće?

U svakom slučaju, baš kao i pojedinac, i cijela vrsta naučit će se ponašati opreznije ako se "opeče". Ljudi bi mogli od svoje trenutačne tendencije za radikalnim početi kretati se prema idejama koje same po sebi predstavljaju sigurnost. Jedna od tih velikih ideja koja ni nije stigla na red (a ni neće ako je se ne pogura) svakako je ekonomski zaokret od globalnog prema lokalnom. Približavanje proizvodnje i konzumacije učinilo bi svijet malo većim no što je sad, jer postao je ekstremno "mali", a čini se da to po njega nije dobro stanje.

To ne znači da bismo se trebalo odreći onog što se zaista može definirati kao "progres", recimo komunikacija između nas, protok informacija, ali sadržaj koji konzumiramo, od hrane, odjeće, pa na kraju krajeva i do informacija i kulture, mogao bi biti lokalan, dostupan u svojem originalnom obliku "kakav jest", a ne da se svodi na gomilanje, okupaciju i imperijalizam. Jer zastave jesu ljudski konstrukt, a resursi nešto ipak malo konkretnije.

Na godinu pred nama gledamo, što je valjda prirodno, kao na vremenski interval u kojem će se neke stvari znati, biti riješene, definirane. Ali u pravilu to uopće ne mora biti tako. Kad se jednom spustila "Željezna zavjesa", ona prva, mnogi nisu ni doživjeli njeno novo podizanje. Sada se spušta ponovno i možda je to "to" što se tiče naše generacije. Prohodni putevi između Istoka i Zapada možda su bili i više ih neće biti. Da je po volji nekima, tako bi zasigurno i bilo. Ali nije svima po volji.

Na budućnost svijeta veliki utjecaj će imati, sad je to posve jasno, Kina. Je li blokovski svijet nešto što Kina želi? Ta u konačnici još uvijek nepotpuna dorečenost Kine može neke sukobe držati u ratnoj fazi još godinama. Jer čak ni Rusija ne bi mogla, bar ne olako, voditi rat bez blagoslova Pekinga. Taj blagoslov, ako postoji, onda je dat potajno, a gdje Kina stvarno stoji morat će se razjasniti tijekom iduće godine.

Jer brojni odgovori već su stigli. U Europi, primjerice, više nema nedorečenosti. Europa je utvrdila svoj položaj i ne trudi se više biti posrednik već prihvaća odluke koje se donose s druge strane Atlantika. Netko će reći da je to već kliše, ali nije, u ovom kontekstu ovo je godišnji osvrt na europski suverenitet i isti opet dobiva nisku ocjenu.

Imali smo francuskog predsjednika Macrona koji je prije nekoliko tjedana sugerirao da bi se trebalo ponovno popričati o ruskim sigurnosnim uvjetima ako se želi zaustaviti rat u Ukrajini. Od onda, odnosno otkako je dobio porciju vrlo oštrih komentara iz Kijeva i iz Washingtona, francuski predsjednik se bavi potpunom tišinom glede rata u Ukrajini. Na ovom primjeru može se dočarati i stajalište cijele Europe koje je i dalje, nažalost, vrlo impotentno, a u njezinoj kući bukti požar.

Neki bi izvan Europe zasigurno mogli reći da na Starom kontinentu odmah spominjemo "kraj svijeta" po izbijanju rata, ali pritom zaboravljamo da se ratovi vode i vodili su se često i drugdje, izvan Europe. Neki će čak reći da je "pravedno" da se rat seli u Europu jer je ona sama često bila faktor koji potiče kaos u svijetu. Tako je nekoć zasigurno i bilo, ali to ne znači da današnje generacije Europljana trebaju ispaštati zbog "grijeha očeva".

Nadalje, željeti rat Europi uistinu predstavlja želju za krajem svijeta. Jer koliko god tragični ratovi bili u Jemenu, Somaliji, Afganistanu ili Burkini Faso, isti neće dovesti do uporabe nuklearnog oružja. Mi doslovno imamo Rusiju u ratu, iako je Rusija agresor, ali je i nuklearni suučesnik u ratu koji je u pravom smislu te riječi, rat - nije samo sukob, a definitivno nije "specijalna vojna operacija". Svijet se stoga može s razlogom bojati i ruske pobjede i ruskog poraza.

Zapadni saveznici Ukrajine i dalje se pretvaraju kao da samo odrađuju svoju "svetu pozitivnu dužnost" slanjem oružja i svih drugih potrepština Ukrajini kako bi se ona mogla obraniti od Rusije. Pritom prikazuju sebe skoro pa kao mirotvorce, dobrotvore... No, ako ima ruskog imperijalizma u Ukrajini onda definitivno ima i zapadnjačkog. Drugim riječima, ako Rusija oslabi, vidno, ako se počne ponašati "ošamućeno", uopće ne bi trebalo iznenaditi ako bi se u takvom trenutku zapadna koalicija brzo transformirala iz one koja "samo pomaže napadnutoj Ukrajini" u onu koja bi pokušala silom zadati Rusiji završni udarac. Učinili bi to, što zbog eliminacije Rusije, što zbog čišćenja puta Euroazije prema konačnom obračunu s Kinom. To nam je u teoriji vrlo jasno prezentirala 2022. godina, potvrđujući da je imperijalizam živ kao i njegove namjere.

Govoreći pak o 2023. godini možda čak razmišljamo i predaleko. Pred nama je još uvijek aktualna zima i tek ćemo vidjeti kako će ona proći. Hoće li biti energije? Hoće li biti resursa? To su ključna pitanja koja prva čekaju odgovore.

Stara je godina, dan je iznimno topao, što nije bio slučaj kroz duže periode. Jasno je da iz ove pozicije sve izgleda malo lakše, nadajmo se da će tako i biti.

Nadajući se tome, ali i brojnim pozitivnim ishodima i preokretima koji možda u ovom trenutku nisu na vidiku, ili ih magla rata krije pred nama - u ime cijele redakcije - Sretna vam, uspješna i mirna 2023. godina!