Putinova teška priznanja, najbliža linija fronta Zelenskog i Strelkovljeva vizija omče oko vlastitog vrata na Majdanu, a sve ih veže razrušeni Bahmut koji je postao simbol trenutačne faze rata

Putin jest odlučio preskočiti tradicionalnu završnu godišnju novinsku konferenciju, ali umjesto toga čini se da se posvetio nekim novim elementima "odnosa s javnošću" jer sve češće istupa kao glavni zapovjednik trenutačnog rata u Ukrajini.

Jasno, on je to bio i prije 300 dana kada je naredio početak napada na Ukrajinu, ali ovih dana svoju poziciju naglašava direktnije. To svakako nije slučajnost, a i komentari koje Putin iznosi poprilično realno oslikavaju aktualnu situaciju, naročito u onom segmentu gdje stanje na terenu u Ukrajini naziva "ekstremno teškim".

Svojim istupanjem Putin kao da želi domaćoj javnosti sugerirati da su "delegati rata" odradili loš posao pa stoga on sam to više ne može gledati po strani te zbog toga sad polako preuzima "kormilo u ruke". Dakako, to je više taktika pronalaženja opravdanja za ruske trenutačne probleme nego što bi bila prava procjena stvarnosti. Kako smo i rekli, Putin nije bio odsutan do sad, jedino se ponekad namjerno stvarala takva percepcija.

Znači li to da on jest odgovoran za probleme u kojima se ruska vojska našla? Ne nužno. Zapovjedni lanac svakako je bolovao od prisutnosti ljudi koji su samo u krug ponavljali "da predsjedniče, sve ide odlično predsjedniče". Tek nakon većih havarija u svim kutovima Kremlja postalo je jasno da su to "lažne vijesti". Sad pak na scenu možda stupa i određena doza paranoje jer, naime, ako stvari nisu onakve kakvima ih se prikazivalo, što ako su zapravo još i dosta gore?

Valja u tom kontekstu promatrati Putinovu izjavu da obavještajne snage moraju puno strože djelovati protiv "vanjskih zavjera i domaćih izdajnika". Strane zavjere su poprilično transparentne ovih dana, a svode se na sve intenzivniju potporu Zapada Ukrajini. Što je pak s "domaćim izdajnicima"? Putin nije precizirao na koga misli, ali možemo nagađati. Da nisu možda u toj skupini i "glasnici" koji donose negativne vijesti? A njih ima, od Igora Strelkova pa naniže.

Činjenica jest da broj kritičara raste, a i da su ti kritičari u zadnje vrijeme sve "hrabriji". Strelkov svakako jest jedan od istaknutijih, a mišljenja su podijeljena oko toga je li on istaknuti defetist ili realist. Tvrdi da je Rusija doživjela strateški poraz nakon 10 mjeseci ratovanja. U dramatičnom intervjuu također prognozira svoju sudbinu - ističe da ako Rusija izgubi da će završiti u Haagu otkud će ga pak izručiti Kijevu ne bi li ga tamo smaknuli vješanjem.

Smatra da ruske vlasti čine kolosalne pogreške koje će uništiti i njih same i cijelu Rusiju.

Naravno, Strelkov spada u onu struju koja smatra da Rusija nije učinila dovoljno, da vodi rat u rukavicama - iako kronologija ovih 300 dana ne odgovara baš takvoj interpretaciji. Možda on zaista sebe već vidi kako visi na Majdanu pa mu radikalne ideje dolaze lakše nego trenutačnom vodstvu Kremlja.

Ne bi iznenadilo da u ovim problematičnim okolnostima dođe do nekakve čistke u ruskim redovima, onim službenim i onim koji gravitiraju bliže i dalje, sve do pobunjeničkih elemenata Donbasa. Jasno, to ne bi bilo nešto naročito novo. I Moskva i Kijev se već godinama bave eliminacijom nepoželjnih kadrova te pritom koriste sva raspoloživa sredstva. Zapravo modus operandi s jedne i druge strane vrlo je sličan i tako bi ih se vjerojatno i tretiralo da nema nametnute iluzije o demokratičnosti jedne i režimstvu druge.

I dalje ne znamo o čemu je Putin sve razgovarao s bjeloruskim vodstvom dan ranije. Kako smo i pretpostavili, za javnost se susret predstavlja kao jačanje gospodarskih i sigurnosnih odnosa, ali nemoguće je da Ukrajina nije bila jedna od glavnih tema. Koliko su pak u pravu ukrajinski generali koji tvrde da će početkom iduće godine sijevnuti još jedan ruski (možda i rusko-bjeloruski) napad prema Kijevu, vidjet ćemo tada.

U međuvremenu ukrajinski predsjednik, koji je za razliku od Putina sve vrijeme na "prvoj liniji", danas je tamo bio i doslovno. Tijekom dana stigla je vijest kako je Volodimir Zelenski posjetio Bahmut, grad koji se nalazi na meti intenzivnih ruskih napada već tjednima, zapravo mjesecima. Riječ je o gradu koji je dobrim dijelom pretvoren u ruševine (ne baš "potpuno", kako je Zelenski ranije tvrdio, ali poprilično). Bahmut je još jedan grad koji postaje simbol ruske taktike koja se pri osvajanju svodi na iscrpljivanje grada do krajnjih granica - već viđeno u Mariupolju i Sjeverodonjecku. Vodeći se tim primjerima može se prognozirati da će ruska vojska zauzeti i Bahmut, ali će im Ukrajinci pokušati maksimalno otežati takav ishod.

Činjenica da je Zelenski voljan pojaviti se na mjestu kao što je istočni grad Bahmut je svakako značajna i bez sumnje ima snažan utjecaj na moral ukrajinskih vojnika. Danas je u Bahmutu podijelio medalje vojnicima koji su ga pozdravili glasnim pljeskom.

S jedne strane bila je potrebna operativna sposobnost za doći do Bahmuta nenajavljeno - jer u protivnom je ukrajinski predsjednik lako mogao postati meta ruskih napada - a s druge svakako i hrabrost. Povrh toga Zelenski ovakvim potezima (nije mu prvi) kao da šalje poruku i Putinu, odnosno izaziva ga da i sam učini nešto slično. Putin je za sad pak najdalje stigao do Krimskog mosta, ali ne bliže fronti.

Ali zato poruke koje šalje Putin vjerojatno neće pretjerano pozitivno utjecati na ruski moral. Naime, na današnjem sastanku s predstavnicima obavještajnih službi rekao je: "Situacija u Donjecku i Lugansku, Hersonu i Zaporožju, je ekstremno teška". Kasnije je podijelio medalje četvorici lidera ovih anektiranih regija.

Jasno, tim komentarom Putin nije sugerirao da Rusija "odustaje" od svojih planova u Ukrajini, ali godinu privodi kraju u jednom ipak tmurnijem tonu od onih optimističnih službenih poruka koje su se svodile na "sve ide dobro i prema planu".

Kad je rat prošao prvih nekoliko mjeseci, kad se produžio preko pola godine, postalo je očito da se pretvara u rat iscrpljivanja. Kao takav može potrajati dugo, možda i godinama.

Bitka za Bahmut postala je pak u neku ruku simbol trenutačne faze rata. Nakon što su ruske snage doživjele veliki poraz u regiji Harkov ubrzo su krenuli na Bahmut. Pobjeda u Bahmutu trebala je biti potvrda da rat nije "preokrenut", da je ruska vojska izgubila sav taj teritorij zbog nečije krive procjene (glede količine vojske koliko je potrebno ostaviti na "čuvanju"). Ali otpor u Bahmutu je izuzetno čvrst i ne dozvoljava Rusima širenje planova koji bi se dalje nastavili prema Slovjansku i Kramatorsku.

I tako je Bahmut postao stvarnost, stvarni simbol rata koji se svodi na uništenje i iscrpljivanje. Takav je u svakom slučaju postao tijekom 2022. godine, a čini se da će iduća godina biti slična. Bahmut će vjerojatno pasti. Ali što ako takav otpor bude pružio i Slovjansk, Kramatorsk, Konstantivika, Druživka? Cijela iduća godina mogla bi proći samo u bitci za Donjeck.

Ako je Rusiji cilj imati potpunu kontrolu nad četiri regije koje su ranije službeno anektirali, pred njima je još velik posao. Trenutačno zapravo drže samo jednu, Lugansk, sve drugo je podijeljena kontrola. Najveće šanse ipak imaju, koliko god se polako kretali, u Donjecku. Ako bi zauzeli cijeli Donjeck mogu nastaviti sjevernom stranom regije Zaporožje, a tek onda na red bi došao ponovno Herson i za Ruse teško premostivi Dnjepar. Pritom je svakako moguć još jedan pokušaj prema Kijevu, ali kad uzmemo u obzir sve spomenuto, čini se da Rusi imaju i previše "posla" na jugu i istoku, a Putin je svakako u pravu kad situaciju naziva "ekstremno teškom".