Iz Rusije u nešto poput Rusije: Kako bjegunci pred Putinovom mobilizacijom završavaju u SAD-u, a tamo ih umjesto svečanog dočeka čeka pakao

Objavljeno:29.11.2022 - 23:19
A A A Times Arial

U mjesecima i tjednima prije pokretanja ruske invazije na Ukrajinu nekima u Rusiji bilo je jasno da bi bilo pametno napustiti zemlju, da će situacija uskoro možda postati još gora.

Isti su nerijetko bili tretirani kao preoprezni jer "rata neće biti". No, krajem veljače počinje rat, iako se u Rusiji i dalje naziva "specijalna vojna operacija". Broj onih koji su sad zaključili da bi bio povoljan trenutak za napustiti zemlju se povećao, no i dalje je bilo onih koji su smatrali da nema straha jer je, eto, rečeno da mobilizacije neće biti - dok je nije bilo.

Kada je Putin u rujnu ipak najavio da kreće "ograničena mobilizacija" brojni Rusi u vojno sposobnoj dobi dali su se u brzi bijeg iz zemlje shvativši sad napokon da bi jedina alternativa tome mogao biti ukrajinski front. Moskva već dosta dugo ne priča ništa o svojim gubicima, no svima je jasno da se mnogi mladići iz Ukrajine vraćaju u "crnim vrećama". Mnogi od onih koji su imali mogućnost odlučili su da ne žele riskirati da i sami završe u jednoj takvoj.

Većina ih je krenula prema granicama nastojeći domoći se zemalja gdje će biti relativno sigurni. Mnogi su krenuli prema Kazahstanu, Gruziji, jedan dio koji si je mogao priuštiti jedan od zadnjih letova stigao je u Beograd. No, bilo je i onih koji su otišli puno dalje.

Jasno, mnogi su iz Rusije pobjegli ne bi li izbjegli mobilizaciju, ni ne razmišljajući previše o političkim aspektima, odnosno gdje bježe i kakav je tamo sistem, bitno je samo da kad im se službena osoba pojavi s "pismom" na vratima da ih nipošto ne pronađe na kućnoj adresi.

Ali nisu svi otišli jer im se nije išlo u rat. Neki su brzo nakon pokretanja invazije odlučili da žele napustiti Rusiju zbog političkih razloga, jer jednostavno ne žele živjeti u zemlji koja je agresor. Jedan dio možda se još uvijek nada unutarnjem otporu protiv sistema, no nakon svih ovih godina, ali i anti-vladinih prosvjeda koji nisu išli nigdje, ne čudi da je među opozicijski nastrojenim Rusima zavladala letargija.

Neki su stoga odlučili otići iz Rusije jer ne žele živjeti u takvom sistemu. Bili su možda na granici takve odluke i prije, ali invazija na Ukrajinu samo im je potvrdila da je vrijeme za odlazak.

Ali gdje otići? Po mogućnosti tamo gdje je situacija drugačija, gdje demokracija zaista postoji, kao i sloboda govora, ljudska prava i sve ono za što duboko vjeruju da u Rusiji nema, ali možda negdje drugdje ima u izobilju.

Ovo je priča o Rusima koji su pobjegli "na drugu stranu", u SAD, no umjesto da su tamo dočekani kao disidenti koje će se "paradirati", dočekala ih je jedna sasvim drugačija situacija.

Pojedinačnih priča je puno i ispričane su. List The New York Times napravio je kompilaciju nekoliko njih. Tu su mladi lječnici Boris Ševčuk i Marija Šematina. Zaljubili su se na prvoj godini medicinskoj fakulteta, a zbližili su ih i politički afiniteti. Oboje su htjeli promjenu za svoju zemlju, tzv. izgradnju demokracije, institucija, nipošto ne Putinovu vladavinu koja se iz godine u godinu sve više pretvarala u režim.

Nakon izbijanja rata u Ukrajini dijelili su disidentske poruke po društvenim mrežama poput: "Pozivamo Ruse da vide istinu, ne vjerujete lažima koje vam šire ruski mediji". No, zbog takvog pisanja uskoro su privukli pažnju snaga sigurnosti. Policija je zvala njihove obitelji tražeći ih. Oni pak, strahujući da će završiti kao liječnici na fronti ili pak u zatvoru, odlučili su pobjeći iz zemlje.

Pobjeći gdje? U zemlju koju su smatrali demokratskim idealom, SAD dakako.

Ali doći do SAD-a nije lako jer, čini se, vrata nisu baš širom otvorena za ruske državljane, pa čak ni za demokratski nastrojeni mladi par kakav su Boris i Marija.

Do sredine travnja uspjeli su doći do Meksika. Dva tjedna kasnije uspjeli su organizirati prijevoz do američke granice. Na granici su američkoj policiji uredno predali svoje putovnice i zatražili azil, očekujući da su napokon dospjeli do "slobode".

Iluzija je uskoro rasplinuta velikom dozom stvarnosti. Umjesto "dobrodošli u slobodu", mladi par je završio okovan, doslovno. Stavili su im lisice i na ruke i na noge te su tako u okovima prebačeni zrakoplovom u udaljeni centar za prihvat imigranata u ruralnoj saveznoj državi Louisiana.

Proći će šest dugih mjeseci prije no što će Boris uopće ugledati Mariju ponovno...

28-godišnja Marija, duboko u šoku, uspjela je dati intervju za medije iz pritvora Pine Prairie u Louisiani. "Kada smo napustili Rusiju mislili smo da su naše patnje završene. Osjećam se bespomoćno", rekla je.

I nisu Boris i Marija jedini. Nakon što je u Rusiji najavljena mobilizacija sve veći broj Rusa počeo se pojavljivati na južnoj granici SAD-a. Skoro svi su tamo stigli s krajnje naivnim idejama da će dobiti politički azil i da će ih u SAD-u čekati nekakav bolji, mirniji, slobodniji život.

Umjesto toga završavali su u migrantskim centrima koji često podsjećaju na zloglasne američke zatvore.

Fascinantno je do koje mjere informacija slabo putuje do Rusa koji zasigurno puno truda ulažu u to da budu informirani, ili je možda problem u tome da izvori iz kojih se informiraju im ne nude stvarnu sliku situacije.

Naime, i prije nego što je Rusija napala Ukrajinu već se znatno povećao broj Rusa koji stižu u SAD tražeći azil. Jasno, jer kako smo i rekli, još tamo od prošle jeseni osjećalo se da bi situacija mogla ići prema ratu.

Za komparaciju, od početka 2022. do danas američka granična policija na južnoj granici procesuirala je ukupno 21,763 ruska državljana u usporedbi sa svega 467 njih 2020. godine.

Svatko tko se domogne američkog tla, tko ga dotakne, ima pravo tražiti azil. No, azil će dobiti samo oni koji mogu dokazati da su žrtve progona u svojoj matičnoj zemlji.

Sudbine azilanata su često duboko traumatične i kaotične. Neki su pušteni da na slobodi pripremaju svoj sudski argument za traženje azila. No, tisuće njih završavaju u prihvatnim centrima gdje jako teško mogu doći do odvjetnika ili bilo kakvih drugih pravnih savjeta, a šanse da od tamo uopće dobiju azil su jako male.

Američki ICE (Imigracijske i carinske službe SAD-a) ne objavljuje informacije po nacionalnosti glede ljudi koji završavaju iza rešetaka prihvatnih centara, no odvjetnici koji rade s migrantima ističu kako su zadnjih mjeseci mnogi od njih Rusi.

Neki ostaju zatvoreni mjesecima u uvjetima koje se opisuju kao "ekstremno teški".

"Proporcionalno, u usporedbi s ljudima iz drugih zemalja, više je Rusa koji se šalju u pritvor", rekla je Svetlana Kaff, imigracijska odvjetnica iz San Francisca koja je rekla da je preplavljena zahtjevima za pomoć. Poput mladih liječnika s početka priče, koji su bili zatočeni u Louisiani, mnogi su rekli da su došli u SAD misleći da će biti dobrodošli kao "saveznici" u američkom nastojanju da se "demokratizira Rusiju i Ukrajinu".

Kada se mladi ruski doktor požalio u pritvoru na nasilno ponašanje drugih zatvorenika te zatražio da ga se premjesti barem u drugu ćeliju, stražar ga je stavio u lisice i bacio na pod, razbivši mu pritom nos. Kasnije će Boris komentirati: "Shvatio sam da sam napustio Rusiju i došao na mjesto koje je poput Rusije".

Kasnije je bio prisiljen pokrenuti štrajk glađu. I tek u kolovozu, teškom mukom, nakon bezbroj poziva udrugama za ljudska prava, Boris i Marija su napokon stavljeni na vrh popisa za oslobađanje, ali pod uvjetom da zajedno plate jamčevinu od 30.000 USD.

Ali gdje da njih dvoje smogne 30.000 USD? Ta spoznaja, da ne mogu izaći iz ćelije dok ne plate ogroman iznos vjerojatno je Mariju slomila. Dobila je napadaje te su je 5. listopada pronašli bez svijesti. Odvedena je u bolnicu gdje su joj doktori dijagnosticirali nespecificirani neurološki poremećaj. Nije mogla hodati bez pomoći. Odvjetnica koju su našli zatražila je od ICE-a da se Mariju pusti jer joj je u pritvoru ugrožen život. Nisu je pustili, vratili su je u pritvor. Jedino gdje su im "izašli u susret" bilo je krajem kolovoza kada su im spustili jamčevinu s 15.000 USD po glavi na 10.000 USD po glavi - i dalje novac kojeg njih dvoje jednostavno nisu imali.

U konačnici im je pomogao tek jedan drugi ruski disident, 33-godišnji Aleksandar Balašov kojeg su upoznali na granici dok su čekali za ulazak u SAD. On je pomogao skupiti 10.000 USD da bi se oslobodilo Mariju, da bi joj se spasilo život.

Početkom ovog mjeseca puštena je i prebačena u New Orleans kako bi čekala na svog supruga. Hodala je sa štakom. Tamo je uz pomoć volontera nekako uspjela skupiti dovoljno da se i njenog supruga oslobodi.

Danas su napokon zajedno (fotografija njihovog susreta nakon pola godine razdvojenosti), po prvi put otkako su ih u travnju ove godine bacili u okove i razdvojili.

Nakon što su prošli kroz brutalan američki imigracijski sustav možda se i snađu, možda i pronađu ono što su tražili i o čemu su maštali, ali teško da će njihova nekadašnja percepcija Amerike ikad više biti ista. Jasno, tko zna, da su ostali u Rusiji možda bi prošli još i gore, možda bi bili u nekom ruskom zatvoru, možda na fronti, možda ih više ne bi niti bilo.

Ali priča o Borisu i Mariji nažalost je samo jedna od mnogih. Mladi ljudi, puni entuzijazma i optimizma, na kraju su duboko razočarani od strane vlastite države kao i one koju su smatrali idealom za kojeg se isplati boriti.