SRBIJA

Umro Rajko Petrov Nogo, pjesnik koji je veličao "kušanje krvi" i bio lud za zločincem Karadžićem

Objavljeno:28.11.2022 - 15:10
A A A Times Arial

Rajko Petrov Nogo, srpski pjesnik, esejista i književni kritičar preminuo je jutros u 77 godini, prenijeli su danas srbijanski mediji.

Rođen je u Borijama kod Kalinovika, u blizini gradića odakle je potekao i osuđeni ratni zločinac Ratko Mladić, ali tokom života više je slavio jednog drugog ratnog zločinca, Radovana Karadžića, također, "pjesnika".

Još kao dječak došao je iz rodnih Borija u Sarajevo, i tu započeo školovanje. 

Nakon osnovne završio je Učiteljsku školu u Sarajevu, diplomirao je Jugoslovensku književnost i srpskohrvatski jezik na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, a magistrirao na Filološkom fakultetu u Beogradu. U Beograd se iz Sarajeva preselio 1982. godine.

Za dopisnog člana Akademije nauka i umjetnosti RS izabran je 27. juna 1997, a za redovnog 21. juna 2004. godine. Bio je član Udruženja književnika Srbije. Upravni odbor Udruženja književnika Srbije ga je 30. marta 2012. godine predložio za dopisnog člana Srpske akademije nauka i umetnosti (SANU). Član je prvog saziva Senata RS od 1997., a ponovo je izabran 9. aprila 2009. godine, podsjećaju mediji. 

Dobitnik je 23 nagrade, a do kraja 2007. godine objavio je 52 knjige.

Predsjednik Srbije Aleksandar Vučić dodijelio mu je u februaru ove godine Zlatnu medalju za "izuzetne zasluge u javnim i kulturnim djelatnostima", zajedno sa pjesnikom Gojkom Đogom koji je u ljeto 1991. godine Karadžiću govorio da "to sve treba pobiti", da "muslimani nisu nikakav narod" i o "azijatskoj kugi" u podrinjskim džepovima...Sve ostalo dobro znamo.

Literarne vrijednosti kod Noge, Đoge i sličnih, bilježi Tomislav Marković, padaju u drugi plan, a "u prvi izbijaju neke druge osobine književnih dela, pa se kanonizacija pisaca vrši po ideološkom ključu".

"Ukoliko je pisac odan dogmama velikosrpskog nacionalizma, njemu automatski pripada mesto u književnoj istoriji, pa makar pisao dozlaboga dosadno, nevešto i nedarovito", ističe Marković.

Tako se, primjera radi, Nogo proglašava za velikog pisca jer je "poverenik kosovske misli", jer ima "pesnički izbrušene političke poruke", jer je njegova poezija "čvrsta veza sa precima i sa njihovim svetiteljima" i "iskren vapaj pojedinca nad kolektivnim udesom srpskog naroda"...

O kakvoj "vezi sa precima" se radi, najbolje svjedoči primjer Nogine izjave TV Politici u julu 1994. Komentirajući rat u BiH on je izjavio:

"Zar se naši neprijatelji ne boje naše krvi nenamirene? Mi moramo pokušati svoju porciju krvi..."

U knjizi memoarske proze Zapiši to, Rajko, taj "pjesnik mutivoda", kako ga nazva Gojko Berić, tvrdi da u Sarajevu "danas ima više Kineza i mudžahedina, nego Srba".

Nogo, bilježi Berić 2011. godine, uvjerava čitaoca da je Bosna zemlja u kojoj su naslage mržnje geološki presovane i da samo čekaju čas kada će, poput gejzira, da šiknu.

"U tome svetu pretvaranje je način života. Tu čak ni klima nije zajednička. Slušao sam jednoga kako se ozbiljno pita: ako kiša pada, pada li i Hrvatima? Drugi je opet u nekom nevremenu bio zdvojan kako da pozdravi komšiju: ako kaže pomozbog, šta ti meni pomozbog, ako kaže merhaba, šta Vlah ima sa merhaba - u tom se primakoše jedan drugome, pa će onaj što se koleba: zdravosvanuo! Eto, na tom najmanjem zajedničkom sadržitelju, na tom zdravosvanuo, vekovima se a i sad još malo drži Bosna..."

Nogo ne poriče da je Sarajevo bilo "opsjednuto s brda", ali dodaje da su i iza brda bila druga brda:

"Svak je svakoga, gde je i kako mogao, opkoljavao i opsedao. Zato, možda, i nije pitanje što je Sarajevo bilo opsednuto, već zašto nije uzeto? Radovan Karadžić, znam to iz blizine, u početku nije imao entuzijazma - a bilo je snage - da se rat završi u prvome snegu... Kako, govorio je, pa do juče smo živeli kao komšije i prijatelji..."

Dok se zločinca Mladića, svojeg komšije, dodaje Berić, pomalo plašio, Karadžića itekako voli.

"Radovan je uljudan, blag i blagorodan čovek. On nije nikakav guslarski tip, mada guslati ume."

Krajem jula 2008, dan prije nego što će biti izručen Haškom tribunalu, Nogo je posjetio Karadžića u beogradskom zatvoru. Dobio je 15 minuta, a policija je dozvolila da njihov razgovor potraje dvostruko duže, piše radiosarajevo.ba.

Zatvorski službenici su, pisao je, bili jako ljubazni, a jedan policajac je rekao kako je privilegovan što je prisustvovao razgovoru dvojice prijatelja, "jednog pjesnika i jednog državnika".

"To je Srbija", zaključio je Gojko Berić.

Nažalost, djeca u Srbiji i bh. entitetu RS učit će da su Nogo i slične noge velikani, čekajući da "naslage mržnje" šiknu "poput gejzira", kojeg je, eto, s nekom strašću prizivao.