"Prešli smo pola svijeta, ali u Hrvatskoj je najgore": Izbjeglice u očaju pod šatorima i u blatu

Nasred polja pred graničnim prelazom stoji petočlana porodica iz Sirije. Mama, tata, beba u rukama i dvije djevojčice od osam i deset godina. Blatnjavi i mokri od glave do pete pokušali su da pređu granicu, ali ih je policija otjerala nazad.

Mlađoj djevojčici suze klize niz obraz, a starija ih skriva ispod kapuljače, grizući usne da ne brizne u plač, dok joj blatnjave ruke drhte na vjetru.

- Znaju da moramo da izdržimo. Imaju malo godina, ali odrasle su naglo u posljednjih mjesec dana bejžeći od razaranja. Samo da što pre stignemo negdje da ih presvučemo - priča Maja Arid, mama djevojčica.

Rečenicu prekida aplauz, vrištanje i skandiranje na engleskom “otvorite, otvorite”. I prolaz se otvara, a kroz njega prolazi pedesetak ljudi.

I tako na svakih pola sata. Gužva u blatnjavom polju je manja, vika je utihnula, polako se raščišćava haos... Bar trenutno. Jer nove grupe izbjeglica se približavaju.

Pod šatorima na blatu i ćebadima iz kojih se cijedi voda sjede roditelji koji u krilima drže djecu. Većina migranata je na otvorenom, mokra i blatnjava.
Ovako je juče izgledala srpsko-hrvatska granica gdje su hiljade migranata čekale da nastave put ka zapadnoj Evropi, piše Blic.rs.

- Ne znam zašto nas ne puštaju. Zar ne vide koliko ovdje ima žena i djece? Ta djeca su noćila na nogama. Nema gdje da se sjedne, a kamoli legne. Prešli smo pola svijeta, ali ovo je najgore. Policija nas je tukla, gurala, psovali su nas, tjerali da sjednemo u duboko blato - objašnjava Ali Ramid iz Avganistana.

Žena umrla
Zaglušujuću buku migranata juče je u jednom trenutku nadjačao snažan ženski urlik.

Dok se trčeći bacala u zagrljaj muškarcu , urlik se pretvorio u plač, pa u jecanje, pa naposljetku u muk...
“Umrla joj je majka”, odgovara muškarac na naš pogled pun pitanja, pa nastavlja: “Tu, dok je čekala. Bila je stara, a dug put, kiša, hladnoća, beznađe... bilo je to previše za nju.“