CIJELI DONBAS

BRITANSKI ANALITIČAR UPOZORAVA: Putin će samo biti sretan ako ruske snage budu u stanju zauzeti...

Objavljeno:04.07.2022 - 09:51
A A A Times Arial

- U jednom trenutku stručnjaci vjeruju da će Ukrajina pobijediti, a već sljedeći put upozoreni smo da Rusija pobjeđuje. Ali što znači "pobjeda", i je li Zapad doista spreman platiti svoju cijenu? Ovdje postoji tragična ironija. Na svoje vlastite načine, Rusija, Ukrajina i Zapad su svi predani borbi, a da ne znaju sa sigurnošću kako bi kraj igre trebao ili će izgledati. Za Moskvu i Kijev to je u biti zato što još uvijek čekaju presudu bojnog polja, ali za Zapad je to zato što još nismo voljni raspravljati o najtežim pitanjima - piše ugledni politički analitičar Mark Galeoti (Galeotti) u The Sunday Timesu u analizi "Je li Zapad stvarno spreman platiti cijenu za pobjedu nad Putinom".

Prema Galeotiju, ako ruske snage budu u stanju zauzeti cijeli Donbas i "Krimski koridor", tada će Vladimir Putin biti sretan. Iako nije potpuno preuzimanje kakvo je u početku namjeravao, bilo bi više nego dovoljno za njega da se to predstavi kao pobjeda. 

Uostalom, Putin često pravi strategiju retrospektivno, snalazeći se s najboljim što može i onda to predstavljaju kao ono što je uvijek tražio. Putin će odgristi sve što može uzeti i držati, ali još ne zna što bi to moglo biti. Isto tako, ukrajinski predsjednik Volodimir Zelenski mogao bi reći čelnicima G7 da će Ukrajina "pregovarati samo s pozicije snage" i nastoji osloboditi cijeli svoj teritorij do zime, ali realno su tanke njihove šanse da ove godine mogu istjerati Rusiju iz cijelog Donbasa, a kamoli pripojeni Krim.

Više i bolje oružje pomaže, ali Rusija još uvijek ima veće rezerve, što znači da, ako Kijev pobijedi, to će biti zato što je Moskva odlučila smanjiti svoje gubitke, ne videći ništa od nastavka rata, a ne zato što je sveobuhvatno slomljena na bojnom polju. Alternativno, hoće li Ukrajinci morati napraviti kompromise, možda zamijeniti Krim za Donbas, kao što je već predložio Henri Kisindžer (Henry Kissinger)? U ovoj fazi oni s pravom odbijaju takve dogovore, ali kako se žrtve povećavaju, nije nemoguće da takav ružan mir postane zamisliv.

Što je sa Zapadom u cijeloj priči? Boris Džonson (Johnson) govorio je u ime mnogih svojih kolega kada je rekao da će Britanija i njezini saveznici "ostati na kursu". No, kamo taj kurs vodi? Rekao je za BBC da je "na Volodimiru Zelenskom i njegovim ljudima da odluče što žele" i da "niko ovdje u G7 ne vidi nikakvu alternativu jednostavnoj podršci njima u ponovnom stjecanju suvereniteta".

Neslužbeno, dužnosnici sa cijelog Zapada priznaju da mantra da Ukrajinci odlučuju kako i kada će ovaj rat završiti nije sasvim tačna. "Naravno, mi imamo vlastite interese", priznao je jedan francuski diplomat, "ali oni se za sada podudaraju s interesima Kijeva." Njemački dužnosnik ponudio je sličnu notu opreza: "Trenutno u potpunosti podržavamo stajalište Ukrajine." 

Već se pokazalo i da Bijela kuća sumnja da će Ukrajinci moći ponovno zauzeti cijeli Donbas pa se raspravlja o tome što bi smatrala vjerodostojnom pobjedom. Drugim riječima, što se Zapada tiče, Ukrajina mora odlučiti kako će rat završiti - ali očekujemo da će poslušati i naše zabrinutosti i mišljenja.

Uostalom, riječ ima Zapad jer Vladimir Putin bi imao vrlo malo razloga za sklapanje službenog mirovnog sporazuma s Ukrajinom bez izgleda za neku razinu ublažavanja sankcija. To nije nešto o čemu Zelenski može pregovarati. Sviđalo se to nama ili ne, osim ako ne vjerujemo da se ovaj rat može riješiti isključivo na bojnom polju, što je vrlo malo vjerovatno, onda ćemo u jednom trenutku morati biti uključeni. Hoćemo li doista čekati posljednji trenutak da uopće započnemo razgovor o tome kakvu vrstu mira smatramo prihvatljivom, koja se vjerojatno neće brzo ili lako riješiti?

Dio problema je u tome što iza zajedničkih izjava NATO nije istinski ujedinjen. Upravo zato da bi se izbjeglo da ovo postane očito, odustalo se od davanja bilo kakve jasne izjave o obliku pobjede. Postoje nacije-jastrebovi koje smatraju da se ne radi samo o vraćanju svakog kvadratnog centimetra ukrajinskog teritorija, uključujući Krim, već i o ranjavanju Rusije tako teško da ne može predstavljati prijetnju niti jednom od svojih susjeda u budućnosti. Često se implicira da to znači i promjenu režima. 

- Dopustite mi da to ovako kažem. Mislim da se ne bismo mogli osjećati sigurnima sve dok je Putin na vlasti - rekao je think tanker blizak poljskoj vladi.

Na suprotnoj strani, države-golubovi prvenstveno žele osigurati mir u Ukrajini. Mnogi bi prihvatili povlačenje ruskih snaga na svoje linije prije invazije, čime bi zapravo priznali Krim i pseudo-države Donbas i Lugansk, takozvane, "narodne republike". Neimenovani skandinavski dužnosnik vjerovatno je sažeo vjerovanje golubova kada je priznao da "takav dogovor ne bi bio pošten, ali je praktičan".

Zatim, tu su i zemlje-nojevi koji jednostavno žele da cijeli ovaj problem nestane. Osobito (ali ne samo) na jugu Evrope, to su vlade koje govore prave stvari i podržavaju kolektivna priopćenja, ali čije su brige domaće ili negdje drugdje. Naginju prema golubicama, ali u biti traže liniju manjeg otpora. Uostalom, čak su i jastrebovi nevoljko prihvatili da kopnene trupe NATO-a neće biti raspoređene na bojno polje, zbog rizika od izazivanja katastrofalne eskalacije. I ideje o kojima se raspravljalo, poput postavljanja malih kontingenata NATO trupa u zapadnim ukrajinskim gradovima, daleko od prve crte bojišnice, kako bi se odvratili raketni napadi, vrlo su brzo propale zbog nedostatka konsenzusa.

Ali, puno se radi u korist Ukrajine. Obećano je više od 21 milijarde funti vojne pomoći, što je sedam puta više od obrambenog budžeta Ukrajine prije rata (a više od polovice je isporučeno). Međutim, ni noviji i snažniji oružani sistemi neće imati trenutačni ili odlučujući učinak na bojnom polju. Isto tako, režim sankcija istodobno je bez presedana, ruska ekonomija bit će oštećena godinama koje dolaze, a do jeseni će se učinak stvarno početi osjećati. Ali to neće urušiti državne financije i sigurno za sada Putin zvuči nasilno, dok viče da je "propala strategija ekonomskog bljeska protiv Rusije".

Zapravo se vode dva rata. U Ukrajini se vodi rat iz 20. stoljeća, a tu je i "bezkontaktni" ekonomski, politički, pa čak i kulturni rat iz 21. stoljeća koji protiv Rusije vodi kolektivni Zapad. Putin namjerava pobijediti i na temelju volje i iscrpljenosti, kladeći se da će Rusija, sa svojih 144 miliona ljudi pod njegovom sve autoritarnijom vlašću i s ekonomijom koje je osam godina bilo otporno na sankcije, moći nadživjeti i Ukrajinu i Zapad. Džo Bajden (Joe Biden) suočen je s mogućim porazom na izborima u sredini mandata u novembru. Boris Džonson, Emanuel Makron (Emmanuel Macron), Olaf Šolc (Scholz), glavni evropski čelnici, svi se suočavaju sa svojim domaćim izazovima. Do sada, niko od njih se nije doista izjednačio sa svojim biračkim tijelom kakve će biti dugoročne posljedice kod kuće.

Ništa od ovoga ne znači da - uz strpljenje - Zapad ne može ili neće podržati Ukrajinu sve do pobjede. Umjesto toga, to ovisi o tome da sami sebi postavimo neka teška pitanja - i, što je još važnije, odgovorimo na njih.

Šta je strateški cilj? Koliko je ovo rat za oslobađanje ukrajinskog tla - ili za nanošenje štete ili čak rušenje Putinova režima? Potonji cilj, da budemo iskreni, mogao bi se pospješiti održavanjem rata što je dulje moguće kako bi Rusija iskrvarila na način na koji je afganistanska okupacija raskrvarila Sovjetski Savez. Ali, što smo spremni trpjeti i koliko dugo u ime Ukrajine? Kako će se održati političko jedinstvo ne samo unutar Zapada, nego i unutar zemlje? Uzimajući u obzir da bi se nedavno obećanom milijardom funti za vojnu pomoć izgradile dvije bolnice, kada će se geopolitika i izborna kalkulacija početi sudarati?

Koliko smo spremni smanjiti naše arsenale, čak i ako se dugoročno obavežemo na ponovno naoružavanje zapadnog saveza koji je uživao svoju mirovnu dividendu dulje nego što je bilo razumno? U prošlosti smo ovisili o "strateškoj dvosmislenosti" u našim poslovima s Putinom, u biti jasno stavljajući do znanja što smatramo neprihvatljivim, ali ne i što ćemo učiniti u vezi s tim. Nije uspjelo. Ruski vođa, toliko navikao na naše oštre razgovore i nepoštivanje, kao što se dogodilo nakon što je napao Gruziju 2008. i kada je pripojio Krim 2014., pretpostavio je da opet samo blefiramo.

Sada je vrijeme za manje dvosmislenosti i više volje za rješavanje najtežih pitanja, predlaže u analizi Mark Galeoti.