Ispovijest nestale djevojčice: Molili smo se Allahu i pravili se da smo muslimani

Nestali maloljetnici Momčilo Petković (17) i Anđela Stojnev (13) iz Niša, od utorka su u Srbiji. Oni pričaju kako su dospjeli u Bugarsku.

– Moj dečko Momčilo i ja smo pobjegli od kuće, namjeravali smo da se domognemo zapadne Evrope. Htjeli smo da iskoristimo to što migranti mogu tamo bez dokumenata, pa smo otišli do izbegličkog kampa u Bugarskoj i rekli da smo muslimani iz Iraka Dženes Ahmadi i Jakub Jakubi -kaže Anđela Stojnev za Informer i dodaje:

– Ali, kada su nam kasnije rekli da će nas vratiti u Bagdad, prestravili smo se. Momčilo je odmah zvao svog tatu.

Ona kaže da su se njih dvoje dogovorili da se predstave kao Iračani jer zbog svijetle puti nisu mogli da kažu da su Sirijci ili Avganistanci.

– Iz Niša smo krenuli pješke ka Svrljigu, kada nas je jedan čovjek povezao do Knjaževca. Zatim smo do Zaječara produžili minibusom, a onda pješice kroz kukuruze i blato prema graničnom prijelazu Vrška Čuka - kaže Anđela.

Ona priča da su znali da neće lako prijeći preko Srpske granice, pa su zato riješili da preko njiva dođu do bugarske granice.

– Onda smo zalupali na šalter njihovog graničnog prijelaza. Obratili smo im se na engleskom i objasnili im da smo azilanti iz Iraka. Oni su nas potrpali u kola i odmah odvezli u taj kamp – prepričava djevojčica.

Anđela Stojnev kaže da su bili jako uplašeni kada su došli u kamp.

– Stavili su nas u neku sobu sa Sirijcima i Avganistancima. Bilo ih je u početku troje, pa šestoro, a onda dvanaestoro. Nije nam se svidjelo s njima, pa smo zamolili neke Gruzine, koji su bili u susjednoj sobi da nas prime i oni su pristali. Nisu sumnjali da smo muslimani. Molili smo se Alahu, kao i ostale islamske izbjeglice da bugarske vlasti ne bi primijetile da lažemo da smo muslimani – kaže ona.

Oni su proveli osam dana u kampu i došao je trenutak da se odluči o njihovoj daljoj sudbini.

– Došla su trojica i predstavila se da su neka komisija. Pitali su nas odakle smo i kada smo im kazali da smo Iračani, rekli su nam da ćemo biti deportovani u Bagdad. Uplašila sam se, pomislila sam da će nas tamo pobiti. Vrisnula sam – Momčilo, zovi tatu. On je odmah telefonirao ocu i tako smo se spasili – kaže ona.