TURSKA: U finansijskoj spirali smrti

TURSKI predsjednik Erdogan uporno se gnuša ekonomske teorije, nastavljajući s provedbom očajničkih eksperimenata koji zasad nisu donijeli ničeg dobroga. Doduše, originalnost mu se mora priznati - samo bi se rijetki usudili tako uporno gurati nekonvencionalne ideje, a posljednja u nizu nevjerojatnija je od svih prijašnjih.

"U normalnoj državi, političke rasprave mahom se fokusiraju na sukobe unutar vlade i među suprotstavljenim frakcijama vladajuće stranke ili koalicije; mi u Turskoj raspravljamo o obiteljskim odnosima." Tako je zbivanja na domaćoj političkoj sceni Financial Timesu krajem prošle godine tumačio neimenovani državni dužnosnik, komentirajući šokantnu ostavku ministra financija. Ruku na srce, pravi šok se ipak dogodio nešto ranije (u srpnju 2018. godine), kada je Recep Tayyip Erdogan, u najboljoj maniri tvrdokornog autokrata (ili nekih drugih, da ne spominjemo imena), na poziciju ministra montirao svog - zeta. 
Ako je suditi na temelju recentnih zbivanja, predsjednik je tek uspio kupiti nešto vremena, ali mu i dalje nasušno treba radikalan preokret negativnih (makro)ekonomskih trendova. Zato slavodobitno najavljuje novi model koji će iznjedriti snažan rast izvoza, investicija i zaposlenosti, no jedino što smo do sada vidjeli je povećanje minimalne plaće za čak 50%.

Socijalno osviještenu mjeru će, naravno, mnogi pozdraviti, izmučeni drastičnim posljedicama pada životnog standarda, ali ekonomski kanon navodi da bi to moglo dodatno pogoršati stvari (rasplamsati inflaciju). Šanse da još jedna iluzija poluči konkretan, i k tome pozitivan rezultat, u ovome se trenutku čine vrlo malima.