ANALIZA SVE TANJE LINIJE IZMEĐU RATA I MIRA: Što Putin zapravo želi? Imati napismeno ono što su Gorbačovu obećali prije 30 godina, ali koliko je realno to očekivati?

Kad je pao Berlinski zid, u Moskvi su znali da je samo pitanje vremena kada će doći i do ujedinjenja Istočne i Zapadne Njemačke. Prihvaćajući to već kao neminovnost (a neki su očito već i slutili da je i SSSR pri kraju) najviše ih je brinula mogućnost da bi cijeli teritorij takve ujedinjene Njemačke mogao postati NATO teritorij. Zadnji sovjetski lider Mihail Gorbačov tvrdi kako je u pregovorima sa zapadnim liderima postigao dogovor, težak po Moskvu, ali u tim okolnostima realni kompromis - Njemačka se može ujediniti, samim time očigledno će i cijela postati NATO članica, ali to mora biti kraj NATO ekspanzije dalje prema istoku.

Gorbačov je u nekoliko navrata tvrdio kako mu je "obećano da se NATO neće širiti dalje niti centimetra". Dakako, tragično po Gorbačova i Rusiju to "obećanje" nije nigdje zapisano, nema ni svjedoka (a ako ih sa Zapada i ima, isti šute), nikakav konkretan sporazum nije potpisan... 

Jasno, NATO se nastavio širiti iako je njegov rival, Varšavski pakt, prestao postojati 1991. Štoviše, već 1999. u svoj sastav su uzeli i tri bivše članice Varšavskog pakta - Poljsku, Češku i Mađarsku. Naravno, iz Moskve tad nisu dizali toliku buku iz nekoliko razloga. Kao prvo, ovo proširenje još nije došlo do granica Rusije. Kao drugo, 1999. je bila neko drugo vrijeme... Jako drugačije vrijeme. Postoje izvori koji tvrde kako je sam Vladimir Putin na početku svog prvog mandata 2000. imao čak želju da se i Rusija priključi NATO-u (!).

To može iz današnje perspektive dva desetljeća kasnije zvučati vrlo čudno, ali da je tada Putin javno zatražio proces priključenja Rusije NATO savezu mnogi ne bi bili pretjerano iznenađeni. Naime, Rusija je nakon raspada SSSR-a bila tretirana od strane Zapada kao vrlo konkretan "uspjeh" procesa tranzicije iz socijalističkog upravljanja prema tržišnom kapitalizmu i demokraciji.

Zapravo da je Zapad malo jače tretirao Rusiju kao partnera, a ne kao veliko novo tržište koje treba podrediti (a samim time i politiku koja vlada na tom tržištu!) današnji svijet je mogao izgledati puno drugačije.

Taj proces približavanja Rusije i Zapada, odnosno izjednačenje, totalna globalizacija, trajao je neko vrijeme nakon Putinovog dolaska na vlast, ali čim se ispostavilo da Rusija nema ambiciju biti ničiji satelit već jedna od ravnopravnih, odnosi su se počeli mijenjati i okretati na gore. I nije to sudbina samo Rusije, svaka zemalja koja traži ravnopravnost sa SAD-om, čak i one koje su saveznici, brzo shvaćaju da to neće proći. Danas imamo takav slučaj s Turskom koja je negdje u sličnom procesu kao što je i Rusija bila prije kojih desetak godina - želi da je se prizna kao silu i da se s njom razgovara na istoj poziciji. Dakako, Washington nema tolerancije za "takve saveznike", a ako Erdogan nastavi inzistirati prije ili kasnije će završiti u istoj kategoriji s Putinom (i može očekivati nove pokušaje državnog udara). Može se to dogoditi i zemljama koje su puno zapadnije od spomenutih. Recimo jedna Francuska, koja ima povremena buđenja vlastitog suvereniteta, također će saznati da može biti u klubu, ali ne u najvišoj loži (isto, još i više, vrijedi i za Njemačku, na kraju i za cijelu Europsku uniju).

Uspostava multipolarnog svijeta, o kojem je Putin imao puno toga za reći (iako ne toliko u zadnje vrijeme), mora biti proces koji će se jednostavno dogoditi po inerciji globalne dinamike, ne može ga se planski uvesti. To je nešto što je Rusiji postalo jasno zadnjih godina pa i Putinu koji je od zagovaranja drugačijeg i horizontalnijeg svjetskog poretka jednostavno morao prijeći u defenzivu kako bi Rusija uopće dočekala takve globalne transformacije.

Jer svi američki ekonomski, diplomatski i drugi udarci i pritisci na Rusiju zadnjih godina svakako su ostavili traga. U jeku ove nove ukrajinske krize američki predsjednik Biden Putinu je zaprijetio da ako pokrene vojsku protiv Ukrajine može očekivati da će SAD protiv Rusije pokrenuti sve one ekonomske mjere koje nisu kad je trajala zadnja kriza, odnosno u vrijeme aneksije Krima. Priča je kompleksna, no u kratkim crtama može se reći da je SAD itekako u stanju nanijeti "bol" Rusiji, a Putin zna da će na takav pritisak najpaničnije reagirati oligarhijska klasa u Rusiji (koja možda jest "pripitomljena", ali nikako ne i eliminirana). Takva situacija stavlja Putina u defenzivu ne samo prema vani nego i prema unutra. Zapravo on je na kraju u istoj situaciji kao i Biden - ako se dovede u situaciju da je domaća kapitalistička klasa prestrašena da će ih ovaj koštati njihovog bogatstva ići će s namjerom da ga uklone, a u tom financijskom interesu nikakva ideologija više ne igra ulogu.

U kontekstu nove ukrajinske krize to relevantne aktere stavlja u određenu pat poziciju. Rusija zna da se protiv nje sprema veliki ekonomski udarac ako se s Ukrajinom zarati (bilo da Moskva naredi napad ili da joj se taj rat nametne). S druge strane SAD ipak ovdje podvlači liniju. Prijeti se ekonomski, ali ne i vojno. Drugim riječima, stječe se dojam da SAD nema apetita direktno braniti Ukrajinu u slučaju rata osim što će je, naravno, izdašno podupirati.

Rusija će svakako napraviti kalkulaciju koliko im se takav rat može "isplatiti" - i to pod uvjetom da ga zaista nadmoćno dobiju, slično kao onaj u Gruziji, ali s obzirom da je Ukrajina kudikamo vojno snažnija (i zahvaljujući američkoj potpori brzo napreduje) takav scenarij je daleko teže dobiti. To nije nužno eskalacija koja vodi u opći europski rat (iako je veliki korak prema njemu!), ali sa sobom povlači brojne komplikacije. Rusija je dostavljač energije Europe - kako bi to moglo funkcionirati u vrijeme rata? Imajući u vidu da dobar dio plina i dalje ide preko Ukrajine? I da je Sjeverni tok 2 zamrznut do daljnjega?

Putin ima rješenje ili misli da ima rješenje. U razgovoru s Bidenom predložio je da mu SAD, ili NATO, daju "pravne garancije" da se NATO neće dalje širiti prema istoku. Drugim riječima, da Ukrajina (ali i Gruzija) nikada neće postati NATO članicama.

Iz Kremlja su danas poručili kako je Biden navodno bar djelomično reagirao na tu ideju na način da je predložio susret ruskih i NATO dužnosnika. Iz SAD-a za sad nisu komentirali tu mogućnost.

Što Putin zapravo želi? Želi popraviti ono što je Gorbačov prije 30 godina "zeznuo". Želi napokon dobiti napismeno ono što zadnji sovjetski lider nikad nije dobio - da NATO neće ići dalje prema istoku (iako je već poprilično zakoračio).

Ima li to smisla? Ima ako se na taj način želi de-eskalirati ova situacija. Pritom de-eskalacija može doći jedino iz najave da će se neki novi sastanci održati, a dok se čeka na sastanke ne čeka se na ratove. Jer teško je vjerovati da će SAD (ili NATO) Ukrajini direktno u lice reći: "Žao nam je, ali vi nikad nećete biti dio NATO saveza". To bi bilo ne samo otvoreno priznavanje ruskih crvenih linija (onih za koje je Biden već konstatirao da ih neće priznati!) već i priznavanje ruske moći.

SAD i NATO jednostavno nemaju toliko za izgubiti ruskim napadom na Ukrajinu da bi išli tako daleko u ugađanju Putinu iako njegov prijedlog zvuči i više nego racionalan.

No, zamislimo, isključivo hipotetički, da do takvog obećanja (ovog puta pisanog!) i dođe. Koliko to vrijedi? Možda tek do iduće američke administracije jer sjetimo se što je bilo s nuklearnim sporazumom koji je potpisan s Iranom. Obama ga je potpisao, Trump raskinuo, a Biden se koleba bi li ga obnovio. Slično prolaze svi sporazumi, čini se. Neki će reći da je to i za očekivati u svijetu gdje globalni pravni poredak vrijedi sve manje, ali ako potpuno prestane vrijediti, jedina alternativa su ratovi.