Pregovori o Izbornom zakonu ušli su u fazu kada je jedino važno izbjeći odgovornost za neuspjeh

Objavljeno:07.12.2021 - 09:04
A A A Times Arial

Nedavno je završila treća runda pregovora o promjenama Izbornog zakona tokom koje, uprkos svim optimističnim izjavama pojedinih lidera stranaka, nije bilo stvarnog, opipljivog napretka, čije domete u simboličnom smislu najbolje oslikava nestanak struje na jednom od sastanaka u rezidenciji ambasadora EU Johanna Sattlera.

U odnosu na prethodnu rundu bile su primjetne razlike u pristupu međunarodnih predstavnika samom formatu pregovora te su prvi put učestvovali i predstavnici Demokratske fronte, nastojeći na taj način stvoriti atmosferu da su u ovom procesu uključeni svi.

Ipak, s obzirom na dužinu vremena koje su proveli na sastancima s Draganom Čovićem (HDZ) i Bakirom Izetbegovićem (SDA), i očitim nacionalnim formatom, bilo je jasno gdje se zapravo vode ključni razgovori i još jednom je poslana simbolična poruka medijatora kako oni vide ovu problematiku.

Osim toga, međunarodni predstavnici su nas uvjeravali u hitnost postizanja rješenja, ali i prije samog dolaska pomjerili su krajnji rok postizanja dogovora, od kraja godine došlo se do proljeća iduće. Konstantno određivanje novih rokova, strani medijatori Matthew Palmer (SAD) i Angelina Eichhorst (EU) sebi, a ne Bosni i Hercegovini, kupuju dodatno vrijeme, jer bi neuspjeh pokazao njihovu pogrešnu procjenu težine problema i mogućnosti bosanske strane da prihvati ultimatume HDZ-a.

"Možda najvažnija poruka je da vrijeme ističe da bi se osigurale kredibilne izmjene Izbornog zakona, koje bi se uputile u Parlament na usvajanje", kazala je u Eichhorst.

Kako god bilo, iz perspektive velike udaljenosti stavova glavnih protagonista čini se da se trenutno nalazimo u fazi u kojoj je najvažnije ko će bit optužen za propast pregovora i time oslabiti, odnosno ojačati svoju poziciju u nastavku političke krize koja, koliko god to građani željeli, neće završiti ubrzo.

Palmer je još uoči druge runde pregovora iz Zagreba poručio da je fokus na Predsjedništvu BiH, odnosno ako se već ne može postići dogovor o domovima naroda, treba riješiti ono što je navodno moguće. Uprkos tome, predsjednik SDA je javno i dosta jasno rekao da dogovora neće biti bez uključivanja Federalnog doma naroda, odnosno jasnog određivanja šta je to u procesu donošenja odluka kroz domove naroda vitalni nacionalni interes pojedinih naroda.

"Ili će sve biti riješeno ili neće biti ništa riješeno", rekao je Izetbegović.

Takvim nastupom Izetbegović je sam sebi ostavio relativno sužen manevarski prostor da potpiše rješenje koje znači potpunu političku pobjedu HDZ-a, jer bi to predstavljalo siguran izborni poraz 2022. godine.

Pozicija opozicije

Iako je opozicija u svojim izjavama nastupala opreznije nego prošli put, jasno je bilo da izbjegavaju uzeti jasan stav o krucijalnim pitanjima, što i ne bi bilo toliko sporno da SBB ranije nije direktno podržao HDZ-ovu politiku pod opravdanjem relaksiranja odnosa između Hrvata i Bošnjaka.

Potpisivanjem zajedničkih zaključaka sa SBB-om ostale opozicione stranke otvorile su dodatni prostor izolaciji Izetbegovića, jer u očima međunarodne zajednice predstavljaju zaseban blok, ako ne već blizak HDZ-u, onda svakako neutralan. Pozicionirat se tako u trenutku kad politička kriza poprima regionalne dimenzije i nije baš izraz političke mudrosti.

Suštinski, opozicija ostavlja prostora SDA-u da se nakon brojnih afera politički oporavi uoči izbora 2022. godine, za što niko drugi neće biti kriv, osim samih lidera opozicije.

S druge strane, Čović je nastavio raniji pristup. U tom smislu, HDZ ne pregovara o krajnjem cilju potpune kontrole političkih procesa u Federaciji BiH i državi, već samo o modelima po kojima će dobiti sve, a neće izgubiti ništa. Jedini prihvatljiv cilj HDZ-a jeste da, nakon što se po novim pravilima održe izbori, oni odaberu jednu ili više bošnjačkih nacionalnih ili građanskih stranaka, koje će u toj viziji popunjavati samo bošnjačke kvote na svim nivoima vlasti.

Ne smije se zaboraviti da se HDZ-ov cilj suštinski nije promijenio punih 20 godina, jer je i prije prvog izbora Željka Komšića 2006. godine, zbog nametanja postojećeg Izbornog zakona od visokog predstavnika, najjača hrvatska stranka proglasila Hrvatsku samoupravu koja je akcijom stranaca ugašena.

Takva politika, kad zanemarimo sve pojmove i sintagme koje se koriste da opravdaju, ojačaju i legitimiraju određene politike, od konstitutivnosti, "legitimnog predstavljanja", majorizacije itd., služe jedino ostvarenju krajnjeg cilja da većinsko glasačko tijelo u državi reducirate na 50 posto političke snage u Federaciji i 33 posto na državnom nivou, svodeći ga samo na bošnjačku kvotu.

Ako konstitutivnost u političkom smislu znači jednaku disperziju političke moći između tri naroda, kako onda da nijedan prijedlog u tom smislu ne mijenja odnose u Republici Srpskoj. Tako shvaćena konstitutivnost ili vrijedi na svim nivoima ili nikako.

Da bude gore, takva raspodjela političke moći, s obzirom na snagu Srbije i Hrvatske u političkoj stvarnosti, za bosanski politički faktor postaje još manja i beznačajnija, jer njihove ambicije u Bosni i Hercegovini nisu niti će biti zadovoljene čak i ovakvim rješenjem.

Izvor:Klix