DRŽAVNI UDAR U SUDANU - DEMONTAŽA POLOVIČNE REVOLUCIJE, ANALIZA: O uzrocima, stranim utjecajima i zašto bi ovo mogao biti početak novog velikog krvavog sukoba u Africi

Listopad je 1993., Omar Bashir proglašava se predsjednikom te će autoritarno vladati sve do 2019. Tada se dogodilo nešto što mnogi, barem izvan Sudana, nipošto nisu očekivali - masovni prosvjedi diljem zemlje uspjeli su "natjerati" vojni vrh da sruši Bashira s vlasti. Bio je to trenutak koji je trebao biti velika prekretnica u novijoj povijesti Sudana, početak izlaska Sudana iz dugogodišnje izolacije od ostatka svijeta. No, odlaskom Bashira dogodilo se još nešto - krenula je velika utrka za utjecajem nad "novim" Sudanom.

Taj Sudan je 2019. pak uveo sustav dvojakog vladanja, odnosno civilna vlast i vojska zajedno su preuzeli vođenje zemljom na temelju sporazuma i namjere da će se u bliskoj budućnosti održati pravi demokratski parlamentarni i predsjednički izbori. Dakako, taj savez vojske i tehnokrata od početka je bio napet, a jasno je i zašto - netko od ta dva krila aktualne sudanske vlasti uskoro će ostati bez direktne kontrole nad zemljom. Civilna vlast, odnosno oni koji su čekali tri desetljeća na svoju priliku, razumljivo htjeli su preuzeti svu vlast. Vojska pak, koja je zapravo sve ovo vrijeme vladala zajedno s Bashirom, nipošto ne želi postati samo promatrač događanja u zemlji gdje su navikli biti povlaštena klasa.

Tu su zatim i strani interesi. Sjeverni utjecajni susjed, Egipat, odmah je krenuo s jačanjem odnosa s vojskom jer su i oni zapravo već prošli vrlo sličan put zadnjih godina - egipatski dugogodišnji predsjednik Hosni Mubarak svrgnut je 2011. na sličan način kao i Omar Bashir (za vrijeme tzv. Arapskog proljeća) da bi kasnije vojna elita, na čelu s Abdelom Fattahom al-Sisijem, ponovno ugrabila vlast kad su srušili islamističkog, ali demokratski izabranog predsjednika Mohammeda Morsija. Jasno, Egiptu bi odgovaralo da se nešto slično razvije i u Sudanu. Slučajno lider sudanskog puča ima i vrlo slično ime kao egipatski vladar - general Abdel Fattah al-Burhan.

U tom kontekstu svakako treba spomenuti i sve veći utjecaj Turske u Africi. Podsjetimo na to kako je Turska preko islamista u Egiptu pokušala znatno proširiti svoj utjecaj u ovom dijelu svijeta. Mohammed Morsi trebao je stasati kao veliki prijatelj Turske - koja ima vrlo dobre odnose s Muslimanskom braćom (islamski politički pokret aktivan u Egiptu, ali i znatno šire). Morsi nije to stigao postati jer ga je Sisi već 2012. srušio s vlasti (i, očekivano, od onda vlada).

Prošlog mjeseca Sudan i Turska već su pokrenuli pregovore oko stvaranja "strateških odnosa", a Turska je, očekivano, čvrsto podupirala sudansku tranzicijsku Vladu. Dakako, jutros se sve to radikalno mijenja te je to i povod zašto danas govorimo o Sudanu. Po svemu sudeći, vojska je u Sudanu izvela državni udar - odnosno "odstranila" je onaj civilni element vlasti te je odlučila vladati sama. No, za razliku od nekih afričkih pučeva gdje bi ovaj događaj ujedno bio i "kraj priče" u slučaju Sudana to je samo početak i ta priča bi mogla biti, nažalost, vrlo krvava.

Glavni razlog zašto je ova situacija tako opasna je činjenica da su sami Sudanci oštro podijeljeni po pitanju koga žele vidjeti na vlasti. Po vojsku bi posebno zabrinjavajuće trebalo biti to što u anti-vojnim demonstracijama sudjeluju mahom mladi ljudi, a kad govorimo o "demonstracijama" to nisu scene kakve viđamo po Europi - ti prosvjednici su mahom naoružani, još od vremena kad su ustali protiv Bashira, a danas još i više.

Drugi razlog zašto Sudan može završiti u krvoproliću je strani faktor. Naime, strane sile koje imaju ambiciju širiti svoj utjecaj na Sudan (a takvih je podosta) ovu situaciju, odnosno raspad sudanske tranzicijske vlasti, vide kao priliku za "sve ili ništa" te će podržati svoju stranu.

Očekivano, u prvim satima nakon državnog udara svi relevantni akteri osudili su vojni puč te pozvali vojsku da odmah oslobode uhićene ministre te se vrate "ustavnom poretku" . Jasno, to su samo protokolarne izjave kakve se daju nakon svakog državnog udara, ali ovog puta većina misli to što i kaže. Drugim riječima - većini, od SAD-a, EU-a, Turske pa dalje nipošto ne odgovara ovaj kaos u Sudanu jer su već krenuli s kreiranjem projekata u dogovoru sa sad već srušenom sudanskom Vladom (druga polovica je pak i dalje tu, ali nitko od spomenutih neće tako brzo podržati vojnu vlast).

U vrijeme pisanja ovog teksta sukobi na ulicama Khartouma, glavnog grada Sudana, već su izbili. Prema zadnjim informacijama vojska je otvorila vatru na prosvjednike. Najmanje dvije osobe su ubijene dok je ranjeno više od 80.

Reakcije na puč u Sudanu stižu iz cijelog svijeta. Predsjednik američkog vijeća za vanjsku politiku pri Senatu, Bob Menendez, poručio je kako će vojni puč u Sudanu imati "dalekosežne posljedice" na odnose sa SAD-om te kako SAD mora odmah promijeniti svoj stav prema Sudanu. "Vojno preuzimanje državnog aparata je apsolutno nedopustivo", istaknuo je.

Iz Bijele kuće poručuju kako su "duboko uznemireni" zbog razvoja događaja u Sudanu. Slične izjave stižu iz UN-a, EU-a, Afričke unije, Arapske lige...

No, sve ovo što se događa danas zapravo je počelo prije otprilike tjedan dana kada su u Sudanu buknuli veliki prosvjedi. Prosvjednici su izašli na ulice u petak kako bi demonstrirali protiv bilo kakve ideje da bi vojska preuzela vlast u zemlji. Nešto ranije prošlog tjedna također su održani veliki prosvjedi, ali s potpuno suprotnim željama - da vojska uzme vlast.

Koji je prosvjed bio veći? Pojedini izvori sugeriraju kako je ovaj anti-vojni okupio više ljudi, mahom mladih ljudi. Neki stoga smatraju da se vojska prestrašila da se došlo do kritične prekretnice te da bi ih uskoro mogla snaći ista sudbina kao i sudbina Omara Bashira - a takva sudbina pretpostavlja i odgovaranje na brojne optužbe za ratne zločine, korupciju... Čini se da je vojska stoga odlučila djelovati, dok znaju da još uvijek mogu.

Jasno, ovo nije uobičajeni državni udar gdje vojska često djeluje protiv nepopularnog vladara i zbog toga ima potporu naroda. Ovdje imamo slučaj da vojsku uzima vlast iako je vlast već imala, barem djelomično, sudjelujući u tranzicijskoj Vladi zajedno s civilnim dužnosnicima.

Podsjetimo, kada su 2019. buknuli veliki prosvjedi protiv Bashira prosvjednici su tražili odlazak i vojske s vlasti, ali je vojska tad - jasno, ne želeći izgubiti vlast - dala već spomenuti kompromis, vojno-civilnu tranzicijsku vlast. Sad zapravo vraćaju stvari na prethodne postavke i zemlju natrag u vrijeme Bashira, samo bez Bashira. To pak znači da svi oni koji su bili na ulicama 2019. sada će biti ponovno. Za njih je ovo grubi pokušaj preotimanja revolucije koja je polovično provedena 2019. godine. Trebat će im koji dan za organizaciju, ali svakako će se vratiti na ulice u masovnom broju i onda kreće kaos.

Dakle, da rezimiramo - sudanska vladajuća klasa, vojna klasa, 2019. žrtvovala je svog "dotrajalog" šefa, Omara Bashira, kako bi ostali na vlasti. Sad više nemaju što žrtvovati osim potencijalno sebe same, a to nisu spremni učiniti.

Spomenuli smo SAD, Tursku i druge vanjske aktere u ovoj priči, a što je s Rusijom? Rusija svakako ima interese u Sudanu te se oko Sudana zapravo već godinama "natječe" sa SAD-om. Konkretno Rusija se oštro protivila podjeli Sudana na Sudan i Južni Sudan, no u konačnici se to ipak dogodilo. Moskva smatra kako je SAD potaknuo odjcjepljenje Južnog Sudana kako bi ga imali kao svoj satelit. Gdje pak Rusija stoji po pitanju aktualnog sukoba u (sjevernom) Sudanu? Ne izjašnjavaju se, ali sudeći po nekim dosadašnjim izjavama i informacijama vjerojatno nemaju ništa protiv sudanske vojske...