AZERBEJDŽANSKO-IRANSKI SUKOB: Eskalacija između šijitskih susjeda i uloga Armenije

Drugi rat za Gorski Karabah /Artsah doveo je do kvalitativnog pomaka u regionalnoj dinamici moći s kojom je Iran duboko nezadovoljan, posebno kada je u pitanju odnos Azerbajdžana s Izraelom. Posljednjih dana fokus svijeta oštro se okrenuo prema Kavkazu i porastu očitog neprijateljstva između Irana i Azerbajdžana. Ovo rivalstvo je zanimljivo iz više razloga. Iako turkijska zemlja, Azerbajdžan je pretežno šijitska država, iako nema tako snažne šijitske politike kao što ih ima Iran, Irak ili Libanon. S druge strane, 25 posto iranskog stanovništva su etnički Azeri, mnogi i na vodećim pozicijama u Islamskoj Republici. Unatoč tome, Teheran je uvijek bio vrstan partner i saveznik Armenije, te je u najtežim trenucima Jerevanu otvorio jedini izlaz u svijet kroz koridor i kratku granicu između dvije zemlje. To se pomno pamti u Bakuu.

Čini se da je neposredni uzrok nedavne napetosti ulazak iranskih kamiona s gorivom za Armence na Gorskom Karabahu, čin koji Baku smatra nezakonitim. Nakon ovog incidenta, Baku je zatvorio dio ključne armenske autoceste Goris-Kapan koja prolazi kroz Azerbajdžan, uručio diplomatsku notu iranskom veleposlaniku i priveo iranske vozače čija sudbina za sada ostaje nepoznata. To je popraćeno drugim potezima koji su uzbunili Iran, uključujući niz vojnih vježbi u kojima su sudjelovali Azerbajdžan, Turska i Pakistan, te porast anti-iranske retorike od strane azerbajdžanskih dužnosnika. I tada je, prvi put nakon nekoliko desetljeća, Islamska Republika provela velike vježbe na sjevernoj granici s Azerbajdžanom. U međuvremenu je Baku započeo zajedničke vojne vježbe s Ankarom. Paralelno sa vježbama, rat riječi između dvije zemlje se ubrzao. Iako postoje mnoga pitanja oko kojih se Teheran ne može složiti s Bakuom, Iran trenutno ima dvije primarne brige: potencijalna izraelska upotreba azerbajdžanskog teritorija u obavještajne i vojne svrhe protiv Irana i mogućnost da bi Azerbajdžan mogao zauzeti južnu armensku provinciju Sjunik i prekinuti iranske veze s Armenijom.

Azerbajdžan će razmirice s Iranom riješiti dijalogom, objavilo je sredinom listopada azerbajdžansko ministarstvo vanjskih poslova nakon tjedana napetosti. Tijekom telefonskog poziva, azerbajdžanski ministar vanjskih poslova Jeyhun Bayramov i iranski ministar vanjskih poslova Hossein Amir-Abdollahian "naglasili su važnost uvijek poštivanja načela teritorijalnog integriteta i suvereniteta zemalja". "Strane su primijetile da je nedavna retorika nanijela štetu bilateralnim odnosima i da sve razlike treba riješiti dijalogom", navodi se u priopćenju azerbajdžanskog ministarstva vanjskih poslova u srijedu. "I Teheran i Baku imaju neprijatelje, a dvije strane ne bi trebale pružiti neprijateljima mogućnost da naruše odnose dviju zemalja", rekao je Amir-Abdollahian, prenosi iranska agencija IRNA. Izrael je glavni dobavljač oružja za Azerbajdžan. Tijekom šestotjednog rata s Armenijom za kontrolu nad spornom regijom prošle godine, Azerbajdžan je na ratište rasporedio bespilotne letjelice izraelske proizvodnje, dok je ostatak opreme stigao iz Turske. Teheran je optužio Azerbejdžan za utočište izraelskog vojnog osoblja, što je Baku odbacio kao "potpuno neutemeljeno". Usred trvenja, Amir-Abdollahian sastao se u Teheranu sa svojim armenskim kolegom Araratom Mirzoyanom.

S gledišta Teherana, Tel Aviv pokušava destabilizirati regiju i stvoriti ozračje nepovjerenja između dvije susjedne zemlje. Naslov tekućih vježbi tjera nas na ovo mjesto: 'Osvajači Khaybara' spominje bitku na Khaybaru 628. godine, u kojoj je Poslanik Muhamed pobijedio Židove iz regije Khaybar, koji su, prema islamskim izvorima, potaknuli arapska plemena protiv muslimana Medine. Prema Islamskoj Republici, Izrael koristi područja koja je Azerbajdžan zauzeo za obavještajne operacije protiv Irana. Teheran dugo optužuje Baku da je pomagao izraelskim obavještajcima u atentatima na iranske nuklearne znanstvenike 2010. - 2012., a iransko je Ministarstvo vanjskih poslova pozvalo azerbejdžanskog veleposlanika u Iranu i dalo mu prosvjednu notu 2012. godine. Dok Azerbajdžan inzistira na tome da prijateljstvo Tel-Aviva i Bakua nije usmjereno ni na jednu treću stranu, kako u prošlosti tako i sada, Iran ima suprotno mišljenje.

Upotreba bespilotnih letjelica izraelske proizvodnje od strane Državne granične službe Azerbajdžana za kontrolu granice s Iranom, kao i sudjelovanje izraelskih tvrtki u projektima koji se nalaze u područjima na iranskoj granici koje je Azerbajdžan povratio prošle godine samo su povećale sumnje Teherana. Da je pobjeda Azerbajdžana u Drugom ratu za Gorski Karabah ostvarena uz pomoć bespilotnih letjelica izraelske proizvodnje, dovelo je do nagađanja da podrška Tel Aviva nije ostala neuzvraćena. Zauzvrat, misli se, Izrael je želio nešto od Azerbajdžana, a to 'nešto' vjerojatno ima veze s Iranom. U svom govoru pred Generalnom skupštinom UN -a u rujnu, izraelski premijer Naftali Bennett izjavio je kako je "iranski nuklearni program pogodio prekretnicu. Takva je i naša tolerancija. Riječi ne sprječavaju centrifuge da se vrte […] Nećemo dozvoliti Iranu da nabavi nuklearno oružje.“ Bennetovi oštri komentari došli su na kraj eskalacije retorike izraelskih vojnih vođa. Načelnik stožera izraelskih obrambenih snaga Aviv Kohavi javno je u siječnju izjavio da IDF (Izraelske obrambene snage, tj. vojska) priprema nove 'operativne planove' za snažan vojni udar. U kolovozu je rekao da je iranski nuklearni napredak potaknuo IDF da "ubrza svoje operativne planove", s novim proračunom za to. U rujnu je Kohavi rekao da je IDF "uvelike ubrzao" pripreme za akciju protiv iranskog nuklearnog programa. Čak i nakon što je poricao izraelsku prisutnost u Azerbajdžanu, predsjednik Ilham Alijev snimljen je kako se široko smiješi i miluje bespilotnu letjelicu Harop izraelske proizvodnje u Jabrayilu, na iranskoj granici. U međuvremenu, veleposlanstvo Azerbajdžana u Iranu obilježilo je godišnjicu prošlogodišnjeg rata objavivši sliku azerbajdžanskog vojnika koji nosi izraelsku jurišnu pušku Tavor. Azerbajdžan je svjesno skrenuo pozornost na utjecaj Izraela na zemlju.

U ovoj situaciji, Teheran ima više nego ikad razloga da bude osjetljiv na izraelsku prijetnju. Da bi se problem dodatno pogoršao, Iran se također osjeća izoliranim od regionalnih igrača u poslijeratnom Južnom Kavkazu. Dok ruski vojnici služe kao mirovnjaci u Gorskom Karabahu, a zajednički tursko-ruski centar za nadzor promatra primirje o prekidu vatre u toj regiji, Islamska Republika zaglavila se sa strane. Unatoč tome što Iran graniči s tim teritorijima Baku nije pozvao niti jednu iransku tvrtku da sudjeluje u procesu obnove nakon sukoba. Nepovjerenje u Iran nije ograničeno samo na Azerbajdžan. Proteklih tjedana Gruzija je odbijala ulazak nekim iranskim stanovnicima koji imaju dozvole boravka u zemlji - razlozi za to ostaju nepoznati. Imajući sve ovo na umu, nedavne iredentističke tvrdnje Azerbajdžana o zemljama koje povezuju Armeniju s Iranom izazivaju strah ne samo u Jerevanu nego i u Teheranu. Trostrana rusko-armensko-azerbajdžanska deklaracija iz studenog 2020. dala je Azerbajdžanu pravo tranzita do njezine eksklave Nahičevan iz južne Armenije (provincija Syunik). Ova tranzitna veza u Azerbajdžanu se široko naziva "Zangezurski koridor" kojim je predsjednik Alijev zaprijetio da će ga zauzeti silom ako se dobrovoljno ne otvori. Time bi Armenija ostala bez prijateljske granice s Iranom, u kojem žive mnogi i vrlo imućni Armenci, što bi vjerojatno potaklo novi rat.

Tijekom posjeta iranskog ministra vanjskih poslova Hosseina Amir-Abdollahiana Moskvi 5. listopada, jedna od glavnih tema razgovora s ruskim kolegom Sergejem Lavrovom bilo je podizanje tenzija u iransko-azerbajdžanskim odnosima. Na konferenciji za novinare u glavnom gradu Rusije, iranski visoki diplomat izrazio je niz pritužbi protiv Bakua, usredotočujući se na odnose Azerbajdžana s Izraelom. S druge strane, Lavrov je jasno dao do znanja da je Rusija "protiv nagomilavanja vojnih aktivnosti" na Južnom Kavkazu i "protiv provokativnih vježbi", što je trebalo biti signal iranskoj strani o potrebi smanjenja napetosti. Tijekom 44-dnevnog armensko-azerbajdžanskog rata krajem 2020. godine, prethodna iranska administracija, predvođena reformistima, pokušala je doći do različitih inicijativa posredovanja. Međutim, iranski prijedlozi nisu pobudili interes samih strana u sukobu, niti Rusije i Turske. Teheran je vjerojatno imao zamjerku, a Lavrov je morao posebno komentirati to pitanje u prosincu 2020., mjesec dana nakon završetka sukoba, rekavši: "Usput, ne sjećam se da sam tijekom svih godina svog mandata ministra vanjskih poslova Rusije, tijekom naših brojnih kontakata s iranskim kolegama, shvatio da iranska strana ima interes pomoći Karabahu". Stoga se Iran, za razliku od Rusije i Turske, osjećao kao da se njegovi interesi ne poštuju nakon armensko-azerbajdžanskog rata.

Osim toga, Iran - koji sebe smatra globalnim liderom za šijitske muslimane - praktički je izgubio utjecaj u većinski šijitskoj zemlji Azerbajdžan, i pokušava to nadoknaditi izravnom podrškom Armenije. No time Teheran izaziva ne samo Baku i njegovu savezničku Ankaru, već i Moskvu. Teheran pokušava postati jamac sigurnosti i teritorijalnog integriteta Armenije i time smanjiti utjecaj ruske strane na armensko vodstvo. To je na odgovarajući način cijenjeno u samoj Armeniji, a ministar vanjskih poslova Ararat Mirzoyan neočekivano je otišao u Teheran u ponedjeljak, 4. listopada, gdje je dobio odgovarajuća jamstva podrške od iranske strane. U cjelini, za Moskvu bi se kontradikcije s Teheranom mogle pokazati mnogo osjetljivijima od sporova s Ankarom. Rusija i Turska ispunjavaju praznine na Bliskom istoku i Južnom Kavkazu, ne zadirući u međusobne sfere utjecaja, već ih samo dijele (kao što se dogodilo u Idlibu ili u Libiji). S druge strane, Iran bi mogao pokušati gurnuti Rusiju s mjesta na kojem je već ukorijenjena, bilo da je to dio Sirije pod kontrolom Asada ili Armenija. Također, Iran se može natjecati s Rusijom za utjecaj u Afganistanu, kao i u Srednjoj Aziji, posebno u Tadžikistanu.