Trebate li vakcinisati svoje dijete?

Zdrav život
Trebate li vakcinisati svoje dijete?
Da li trebam vakcinisati svoje dijete - pitaju se posljednjih godina mnogi roditelji i u našoj zemlji, najčešće strahujući od posljedica koje naslućuju iz pojedinih svjedočenja drugih roditelja i negirajući naučne dokaze.

Na sve ove dileme i kampanju protiv vakcinisanja djece reagovao je pedijatar dr. med. Igor Berecki, voditelj Odjela intenzivne njege na Klinici za pedijatriju KBC-a Osijek.

Berecki je na svom Facebook profilu objavio duži status koji objavljujemo u cijelosti:

"Prijatelji i poznanici koji se po raznim internetskim forumima uporno, argumentirano i manje-više strpljivo bore s protivnicima vakcinisanja ('antivaxxerima') i njihovim tvrdnjama, povremeno me zamole da im priskočim u pomoć u toj borbi. Tekst koji slijedi je donekle uređen i pročišćen sažetak Facebook statusa koji sam napisao u jednom od takvih pokušaja slikovitog tumačenja potrebe za vakcinisanjem i razotkrivanja neargumentovanosti protivnika vakcinisanja.

Pitanja jednog zabrinutog roditelja: 'Ako su iz upotrebe uklonjeni živini toplomjeri, a sve zbog štetnosti žive, zašto pedijatri živu i ostale metale ubrizgavaju poput slatkiša u tako nježan organizam? Zašto se tada niko ne pozove na priziv savjesti?' - bila su neposredan povod mom odgovoru:

'Na tvrdnje da su živini toplomjeri izbačeni iz upotrebe (netačno!) i da je živa u toplomjerima štetna (netačno!) te da pedijatri ubrizgavaju živu u djecu (netačno!) može se samo duboko uzdahnuti i nemoćno slijegati ramenima.

Nekritičko i plitko čitanje nemedicinskih izvora informacija dovodi do ovakvih katastrofalnih dezinformacija, iz kojih izrastaju sve ostale posljedice s kojima se svakodnevno suočava zdravstveno osoblje u kontaktu s roditeljima koji su prepuni po zdravlje njihove djece posve nebitnih pitanja i pogrešnih stavova.
Najteže od svega je to što ti roditelji smatraju da su u pitanju zdravlja njihove djece pozitivni likovi oni nemedicinski nestručnjaci koji bez ijednog argumenta ili srama iznose laži na svojim internetskim stranicama (laži koje su nebrojeno puta već odavno pobijene naučnim argumentima, koje ljudi međutim ne žele čitati jer atraktivna laž nestručnjacima uvijek zvuči kao istina - potražite na tom vašem internetu pojam Dunning-Krugerov efekt), a da su ljekari, zdravstveni djelatnici i općenito naučnici svi redom zli, potkupljivi, maliciozni, podmukli, pohlepni, prokleti, krvoločni, morbidni, gladni dječjih smrti i nanošenja boli novorođenima.

Već sâm paranoični stav ljudi koji tako unaprijed misle o drugim ljudima - a posebnoljekarima! - duboko je bolestan i zabrinjavajuće tužan.

Savremeni lijekovi, vakcine, medicinski instrumenti i aparati su rezultat stotina i stotina godina mukotrpno stečenih i akumuliranih spoznaja, učenja, iskustva, istraživanja, pokušaja i grešaka (da, i grešaka...) koje je medicina strpljivo nadograđivala i otklanjala svakim novim otkrićem, studijom, ispitivanjem, testiranjem... i to su činili školovani, educirani, humani ljudi s altruističkom željom da pomognu drugim ljudima i da koriste egzaktne, dokazane, provjerene izvore u tom svom pokušaju.

Međutim, zbog ponavljanih laži i dezinformacija koje cirkuliraju svakome dostupnim internetom, sve je više onih koji ne vjeruju nauci, istraživanjima, intelektu, trudu i čovjekoljublju. To je dovelo do apsurda da se svaki lijek, medicinski postupak ili injekcija iznova provjerava, za sve se od ljekara traži da dokazuje ono što je već hiljadama puta teorijom i praksom nepobitno dokazano, provjereno, izmjereno i provedeno, za što postoje pisani atesti, za što su osnovane i funkcioniraju potpuno neovisne institucije kontrole, provjere i istraživanja, kao i doslovce na stotine hiljada pisanih referenci koje pokazuju da je u hiljadama ispitivanja na stotinama posve različitih i međusobno neovisnih mjesta na planeti testirano i dokazano da se lijek, aparat, vakcina ili zahvat mogu koristiti s minimumom rizika i maksimumom učinkovitosti po pacijenta. Ali ni to dezinformiranim paranoidnim teoretičarima zavjere očito nije dovoljno.

To je kao da svaki put kada ulazite u autobus koji vozi od vašega stana do tržnice, zaustavite cjelokupan red vožnje, zahtijevate od vozača da ne krene s autobuske stanice sve dok vam do detalja ne objasni ko je, kako, kada i čime provjerio ispravnost cijelog vozila i njegovog motora, točkova, kočnica; glasno i agresivno propitujete kakvo se ulje koristi za podmazivanje klipova (je li proizvedeno od ljudskih fetusa, od sojinih klica ili od stidnih dlaka nevine mlade deve), jesu li svjećice nekim slučajem proizvedene u Gvatemali, a ne u Njemačkoj... I tako svaki put, iznova, iznova, iznova. Pritom vam baš ništa ne znači to što je taj autobus proizvod stotinu godina vrhunskog iskustva u gradnji motora, provjeren je na nekoliko desetaka tehničkih kontrola od nekoliko stotina stručnih osoba te godinama besprijekorno vozi putnike. Ali, eto, baš vi svaki put kada u njega kročite svojom internetski (dez)informisanom nogom, zaustavljate saobraćaj i postavljate iznova ista glupa i nepotrebna pitanja, jer ste na internetu pročitali da jedna od 250.000 vožnji autobusom završava saobraćajnom nesrećom zbog greške na vozilu. Ili zbog greške vozača. Pa zbog toga pri svakom ulasku u autobus zahtijevate još i da vam vozač pokaže svoju vozačku dozvolu, ljekarsko uvjerenje o tjelesnoj i mentalnoj sposobnosti (i uvjerenje da je taj ljekar koji mu je dao uvjerenje bio mentalno sposoban!) te ga natjerate da puše u dreger ili još bolje - sačekat ćete da mu izvade krv i dokaže kako ne vozi pod utjecajem alkohola.

A onda naposljetku zahtijevate da vam vozač, kondukter, kontrolor, šef tehničke službe, direktor prijevoznog preduzeća, vlasnik tvornice autobusa i predsjednica Ustavnog suda RH daju napismeno da će snositi odgovornost ako dođe do kvara na vozilu. Jer da je to tako namjerno... jer od toga novce zarađuju korporacije koje prodaju karambolirane autobuse u staro željezo, a organe stradalih putnika švercaju u hladnjačama u Tursku da ih transplantiraju bogatim Amerikancima.

Mora da je jako teško, tužno i naporno živjeti u takvoj tenziji paranoje.

I na kraju, podatak da je nakon samo dvije godine nevakcinisanja od difterije u Rusiji buknula epidemija difterije s više od 140.000 oboljelih. Vjerujte mi, ne želite da vam dijete oboli od difterije (pogledajte na internetu zašto). U Velikoj Britaniji je nakon prestanka vakcinisanja protiv morbilla (ospica) u toj mjeri došlo do povećanja broja oboljelih da je ta država nedavno proglašena endemskom zonom za ospice. Pogledajte na internetu što to znači... i, vjerujte mi, ne želite da vam dijete oboli od ospica. Još manje želite da vi obolite (i to provjerite na internetu). 

A u Sloveniji i Bosni je upravo sada u zamahu epidemija ospica, također povezana sa smanjenom vakcinacijom. Pitanje je vremena kada će preći državnu granicu. A onda - ko se nije vakcinisao, magarac bio.'"

Ne propustite