ANALIZA NOVE NAPETOSTI NA BLISKOM ISTOKU: Zašto su Iran i Azerbajdžan odjednom na rubu rata? Izraelsko oružje, nova vojna osovina i Erdoganova neobuzdana ambicija stvorili su situaciju koja može eksplodirati

Samo su tri većinski šijitske muslimanske zemlje na svijetu - Iran, Azerbajdžan i Irak. I dok su odnosi između Irana i Iraka vrlo dobri (nakon pada Saddama Husseina, naravno), odnosi između Irana i Azerbajdžana su nešto sasvim drugo, a ovih dana napetosti naglo rastu dok Iran održava vojne vježbe na sjeveru zemlje.

No, krenimo redom. Službeni diplomatski odnosi između Irana i Azerbajdžana uspostavljeni su odmah nakon raspada SSSR-a (podsjetimo, Azerbajdžan je bivša sovjetska republika), no sličnosti između ove dvije zemlje su velike. Iran i Azerbajdžan dijele istu religiju, etničku pripadnost, kulturu, a uvelike i povijest.

Teritorij zemlje koja se danas naziva Azerbajdžan je bio dio Irana sve do 19. stoljeća kada je odlomljen od Irana za vrijeme Rusko-perzijskih ratova. Nadalje, Azerbajdžan je i regija unutar Irana, na sjeverozapadu zemlje (često se naziva i Iranski Azerbajdžan). Zapravo naziv Azerbajdžan se uvijek koristio za tu regiju i tek 1918. je stvorena država "Demokratska republika Azerbajdžan" kao kasnije dio SSSR-a.

Znači li to da su odnosi između države Azerbajdžan i Irana krenuli uzlaznom putanjom nakon rasapda SSSR-a? Ne baš. Naime, Iran ima povijesno dobre odnose s Armenijom, a Armenija i Azerbajdžan - obje bivše sovjetske republike - zaratile su već početkom 90-ih oko regije Gorski Karabah. Iran je u tom ratu podržao Armeniju čime se, jasno, trajno zamjerio Azerbajdžanu.

Prošle godine je ponovno buknuo rat između Armenije i Azerbajdžana. No, ovog puta se u konflikt upleo novi akter - Turska. Naime, Turska je vrlo snažno podržala Azerbajdžan koji je rat i dobio, kao i dijelove teritorija Gorskog Karabaha. Sukob je okončala Rusija posredništvom između dvije strane i dovođenjem svojih mirovnih snaga u regiju.

Ali zašto sada naglo izbijaju napetosti između Irana i Azerbajdžana? Više je razloga i ovdje ćemo spomenuti one najvažnije. Kao prvo, Azerbajdžan ima dobre odnose s Izraelom, a već to samo po sebi za Iran je neprihvatljivo. No, priča ide dalje - u kolovozu ove godine pojavile su se informacije kako Azerbajdžan planira veliku kupnju izraelskog naoružanja u iznosu od oko 2 milijarde USD. To je pak za Iran apsolutno neprihvatljivo.

Krajem prošlog tjedna Iran je pokrenuo velike vojne vježbe na sjeverozapadu zemlje, točnije na granici s Azerbajdžanom. Uznemireni dugogodišnji azerski predsjednik (na vlasti od 2003.) Ilham Aliyev poručio je: "Zašto je iranska vojska na našoj granici?".

No, Aliyev zna odgovor i jasno mu je kakvu poruku mu Teheran šalje ovim putem. Sve to samo zbog najave da će Azerbajdžan kupiti izraelsko oružje? Nije samo zbog toga. Za Iran je daljnje približavanje Azerbajdžana Izraelu nedopustivo jer bi to moglo značiti da će izraelske snage - javno ili tajno - u bliskoj budućnosti možda dobiti na korištenje azerski teritorij, a Iran to može, argumentirano, tumačiti kao veliku sigurnosnu prijetnju.

Ali nije ovdje riječ samo o Izraelu, priča je veća od toga i opasno ju je zakuhao vrlo ambiciozni turski predsjednik Erdogan. Spomenuli smo kako je Turska aktivno pomogla Azerbajdžanu u prošlogodišnjem ratu protiv Armenije. Već samim time izazvali su stvaranje sumnje u Iranu. Naime, do sada su Turska i Iran godinama imali poprilično dobar odnos, unatoč određenim razlikama (primjerice, podupiru dvije međusobno suprotstavljene strane u ratu u Siriji) - Iran je čak čvrsto izrazio potporu za Erdogana kada je protiv ovog pokušan državni udar u ljeto 2016. godine.

No, tursko pomaganje Azerbajdžana povećalo je oprez prema Turskoj u Teheranu, a onda je Erdogan krenuo s idejom koja je upalila alarm za uzbunu kod Iranaca. Naime, objavljeno je kako će Turska i Azerbajdžan stvoriti "zajedničku vojsku" te kako će se toj vojnoj osovini priključiti i Pakistan - za Iran je ovo vrlo opasan razvoj situacije, kao i za Rusiju.

Iran sad počinje vjerovati da je u tijeku plan okruženja njihove zemlje od strane sunitskih snaga koje surađuju s Azerbajdžanom. Dakako, nimalo im se ne sviđa ni činjenica da su se u susjednom Afganistanu na vlast vratili talibani koji bi, u hipotetskoj situaciji, mogli također postati neslužbeni član te nove osovine koja se stvara.

Azerbajdžan se, naravno, mora pokoriti volji Turske koja im je osigurala vojnu pobjedu protiv Armenije, ali iza cijele ove novonastale napetosti ponajviše se nalazi Erdoganova neobuzdana ambicija širenja turskog utjecaja daleko izvan turskih granica. Iran pak sad vidi Azerbajdžan kao opasnog sudionika, ali i najslabiju kariku u ovoj osovini.

Nadalje, Azerbajdžan je ovih dana zabranio iranskim kamionima pristup Armeniji te su čak i priveli dvojicu iranskih vozača - sve ovo dodatno povećava već ionako napetu situaciju.

Zato je iranska vojska na azerskoj granici. Tamo je da bi sad poslali jasnu poruku predsjedniku Aliyevu kako neće dozvoliti da se oko njih stvara obruč koji će sutra protiv njih iskoristiti po mogućnosti i Izrael i SAD (američke diplomatske depeše koje je objavio WikiLeaks potvrđuju kako postoji vrlo prisan odnos na relaciji Azerbajdžan-Izrael-SAD).

Ako treba razvrgnut će i višegodišnje prijateljstvo s Turskom zbog ovog pitanja jer, realno gledajući, Erdogan je netko kome se ne može vjerovati. Znaju Iranci jako dobro kako je isti nekoć bio veliki prijatelj i sa sirijskim predsjednikom Basharom al-Assadom da bi kasnije uložio velike napore i snage da ga uništi (ali neuspješno, između ostalog uvelike i zahvaljujući iranskoj potpori za Assada).

Što će se iduće događati? Je li moguć rat između Irana i Azerbajdžana? Sve je moguće ako se situacija nastavi odvijati na način da Iran u tome opravdano vidi veliku prijetnju. No, daleko od toga da je rat ovdje nekome u interesu. Niti Teheran niti Baku ne žele ratovati, ali Teheran će svejedno svojim sjevernim susjedima dati do znanja da su spremni i na takvu opciju "ako se mora".

Dakako, ovo je bez sumnje bila i jedna od bitnih tema razgovora za vrijeme nedavnog susreta Erdogana i Putina u ruskom Sočiju.

Kako se ova kriza može riješiti bez da preraste u nešto puno opasnije? Na nekoliko načina. Kao prvo, azerski predsjednik Ilham Aliyev mora odustati od ideje kupnje izraelskog naoružanja. Po pitanju ovih napetosti svakako se već obratio Moskvi koju voli kontaktirati kad situacija "zagusti". U tom razgovoru mu je Putin sigurno ponudio jednostavno rješenje - da umjesto izraelskog kupe rusko naoružanje jer oko toga se Iran neće buniti.

Ali i dalje ostaje pitanje Erdoganove ambicije da kontrolira strateški prostor sjeverno od Irana. Čini se da Turska, po običaju, ne radi ništa po pitanju de-eskalacije već upravo suprotno. Naime, jučer su krenule zajedničke vojne vježbe Turske i Azerbajdžana pod nazivom "Neslomljivo bratstvo" te će trajati do 8. listopada.

To su vrlo odvažni potezi, ali Turska će gurati koliko može dok je se negdje ne zaustavi. U slučaju izbijanja sukoba Iran je vojno daleko moćnija zemlja od Azerbajdžana i teško da bi se Turska išla uplitati unatoč najavama o stvaranju "zajedničke vojske". No, u takvoj eskalaciji puno toga je moguće, a i ruska vojska je blizu - od prošle godine još i bliže.